Rev-199/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 199/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić članice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, mr. sc. Viktorije Lovrić članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja Ž. J. iz E., zastupanog po punomoćniku K. V., odvjetniku iz O., protiv tuženika I. J. iz L., J., zastupanog po punomoćniku E. G., odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude s rješenjem Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-596/09-2 od 9. srpnja 2009., ispravljene rješenjem Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-596/09-4 od 14. siječnja 2010., kojom je djelomično potvrđena a djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Osijeku posl. br. P-2250/07-13 od 3. studenog 2008., u sjednici održanoj 15. rujna 2011.,

p r e s u d i o j e :

Prihvaća se djelomično revizija tuženika i preinačuje presuda Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-596/09-2 od 9. srpnja 2009., ispravljena rješenjem Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-596/09-4 od 14. siječnja 2010., u dijelu kojim je odbijena žalba tuženika i djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku posl. br. P-2250/07-13 od 3. studenog 2008. te tuženiku naloženo isplatiti tužitelju 22.087,81 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju S. b. d.d. O. na dan isplate, i sudi:

Prihvaća se djelomično žalba tuženika i preinačuje presuda Općinskog suda u Osijeku posl. br. P-2250/07-13 od 3. studenog 2008. u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju 22.087,81 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju S. b. d.d. O. na dan isplate tako što se tuženiku nalaže da u roku od 15 dana plati tužitelju 22.087,81 EUR, dok se zahtjev za isplatu u kunskoj protuvrijednosti toga iznosa odbija.

Obrazloženje

Drugostupanjskom (ispravljenom) presudom je uz prihvaćanje žalbe tužitelja i djelomično prihvaćanje žalbe tuženika potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev „za isplatu do iznosa od 22.087,81 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju S. b. d.d. O. na dan isplate“, dok je drugostupanjskim rješenjem ukinuta prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev za isplatu 575,68 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju S. b. d.d. O. na dan isplate, te u dijelu odluke o kamatama i parničnom trošku - u kojem je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se preinači tako da se odbije tužbeni zahtjev, a podredno da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

Revizija je djelomično osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), a u svezi s odredbom čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

U reviziji je samo uopćeno istaknut revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, a budući nije određeno naznačeno o kojoj se povredi radi ili čime je počinjena, o tome razlogu ovaj sud ne može razmatrati.

Navod revidenta da je u postupku trebalo provesti „financijsko vještačenje“ na okolnost je li mu prilikom isplate novca isplaćen ugovoreni zajam umanjen za 33%, u biti je samo prigovor činjenične naravi kojim iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te sugerira prihvaćanje činjeničnog utvrđenja kojeg on nalazi ispravnim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), niti taj se navod ne može uzeti u razmatranje u ovome stadiju postupka.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

Međutim, ostvaren je revizijski razlog na kojeg revizijski sud pazi i po službenoj dužnosti: pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora je tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika da tužitelju vrati zajam s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je 29. studenog 1995. tužitelj pozajmio tuženiku 44.325, 94 DEM, i to uz obvezu tuženika da pozajmljeni iznos tužitelju vrati do 29. svibnja 1997., o čemu su sačinili i Ugovor o zajmu,

- da su Aneksom Ugovora o zajmu od 20. svibnja 1997. stranke prolongirale rok vraćanja zajma do 29. svibnja 2002.,

- da je tuženik na ime ugovorenog zajma primio 43.200,00 DEM, a nije ispunio preuzetu obvezu vraćanja tog iznosa.

Na temelju tih utvrđenja nižestupanjski sudovi pravilno su zaključili da je 29. studenog 1995. između stranaka zaključen ugovor o zajmu, a sve u smislu odredbe čl. 557. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94 i 107/95

- dalje: ZOO-a) - kojom je propisano da se ugovorom o zajmu obvezuje zajmodavac zajmoprimcu predati određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje da mu vrati poslije stanovitog vremena isti iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste i kvalitete.

Međutim, nižestupanjski sudovi su i pored takvog pravilnog zaključka - i utvrđenja da tuženik nije ispunio ugovornu obvezu i vratio primljeni zajam, pogrešno primijenili materijalno pravo (na pravilnu primjenu kojeg revizijski sud mora paziti po službenoj dužnosti) kada su ocijenili da je tuženik na temelju odredbe čl. 562. st. 1. ZOO-a (kojom je bilo propisano da je zajmoprimac dužan vratiti u ugovorenom roku istu količinu stvari, iste vrste i kvalitete) dužan ispuniti taj ugovor.

Stranke su ugovor o zajmu strane valute sklopile 1995., kada je pozajmljivanje strane valute u Republici Hrvatskoj bilo zakonom zabranjeno - prema odredbama Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometa zlata („Narodne novine“, broj 91A/93), i to konkretno prema odredbi čl. 10. st. 3., kojom je bilo propisano da je kupnja i pozajmljivanje deviza, kao i posredovanje u kupnji, prodaji i pozajmljivanju deviza između domaćih osoba i između domaće osobe i strane osobe u Republici Hrvatskoj dopušteno u slučajevima i na način predviđen tim Zakonom, te odredbi čl. 34., kojom je bilo propisano da će fizičke osobe mogu koristiti devize sa svojih deviznih računa i deviznih štednih uloga doma

za plaćanje uvoza robe i usluga i druga plaćanja u inozemstvu, a u Republici Hrvatskoj za kupnju obveznica koje glase na stranu valutu, davanje donacija u znanstvene, kulturne i humanitarne svrhe, te obavljati druga plaćanja kada je to predviđeno zakonom.

Budući navedenim odredbama nije bilo predviđeno da se devize mogu koristiti za davanje zajma, ugovor o zajmu kojeg su stranke sklopile je u smislu odredbe čl. 103. st. 1. ZOO-a ništav - jer je protivan prisilnim propisima, a posljedica toga je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora (na temelju odredbe čl. 104. st. 1. ZOO-a).

Slijedom toga, a obzirom da je primio zajam u DEM, tuženik je dužan tužitelju vratiti samo primljeni iznos, odnosno, a budući je valuta DEM 1. ožujka 2002. zamijenjena u EUR po tečaju 1 EUR = 1,95583 DEM, po drugostupanjskom sudu dosuđenih 22.087,81 EUR-a, a ne protuvrijednost toga iznosa u kunama.

Pogrešno je stoga primijenjeno materijalno pravo kada je tužitelju umjesto glavnice u stranoj valuti dosuđen iznos u kunskoj protuvrijednosti te valute - koju mu tuženik prema ništavom ugovoru nije dugovao.

Na suprotan zaključak ne upućuje u suštini jedini određeni revizijski navod tuženika „da ne osporava dugovanje, već samo visinu duga“ - jer da je ugovoreni iznos zajma primio umanjen za 33%, a sve obzirom na utvrđenje nižestupanjskih sudova da to što tvrdi nije i dokazao (u smislu odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, te odredbe čl. 221.a ZPP-a, kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“).

Zbog tog razloga nižestupanjske presude djelomično su preinačene odlukom iz izreke ove presude (na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu, 15. rujna 2011.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.