Revr-504/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 504/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Gordane Gasparini i Nenada Perina kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. V. iz K., A. J. iz K., N. N. iz K., A. S. iz D.M.P. i N. B. iz K., sve zastupane po Z. Ž., odvjetniku u K. i po N. S., dipl. pravnici Sindikata bankarskih i financijskih djelatnika Hrvatske, time da tužiteljice Z. V., A. J. i N. B. zastupa i Z. V., odvjetnik u Z., protiv tuženika K. b. d.d. K., zastupanog po J. J., odvjetniku u K., radi zaštite prava radnika, odlučujući o revizijama tužiteljica Z. V. i A. J., protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Karlovcu od 23. siječnja 2002. godine, br. Gž 2/02-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu od 30. ožujka 1999. godine, br. P 1628/98-34, u dijelu u kojem su odbijeni tužbeni zahtjevi tih tužiteljica, u sjednici održanoj dana 29. rujna 2004. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se revizije kao neosnovane.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na revizije.

Obrazloženje

U uvodu navedenom drugostupanjskom presudom odbijene su kao neosnovane žalbe tužiteljica Z. V. i A. J., te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim su odbijeni tužbeni zahtjevi istih tužiteljica, kojim se traži da se ponište odluke tuženika K. b. d.d. K. o prestanku njihovog radnog odnosa, od 12. listopada 1995. godine (prvostupanjska odluka) i 30. studenog 1995. godine (drugostupanjska odluka) i to tužiteljici Z. V. na radnom mjesto rukovoditelja sektora računovodstva, a tužiteljici A. J. na radnom mjestu rukovoditelja sektora analize plana i razvoja i kojom je naloženo tužiteljicima Z. V., A. J. i N. B. da solidarno naknade tuženiku parnične troškove u iznosu od 1.830,00 kn.

Protiv te drugostupanjske presude revizije su izjavile obje tužiteljice, pobijajući presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da uz prihvaćanje revizije pobijana presuda bude preinačena na način da tužbeni zahtjev bude prihvaćen, ili da presuda bude ukinuta i predmet da bude vraćen na ponovni postupak.

U odgovorima podnesenim na obje revizije tuženik predlaže da revizije budu odbijene kao neosnovane, te zahtijeva naknadu troškova odgovora na reviziju.

Državni odvjetnik nadležan za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti prema nenoveliranim odredbama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99), koje se ovdje primjenjuju, o revizijama se nije izjasnio. Revizije nisu osnovane.

Raspravljajući i ocjenjujući pitanje zakonitosti tuženikovih odluka o prestanku radnog odnosa tužiteljica Z. V. i A. J. zbog trajnog prestanka potrebe za njihovim radom, donesenih uz primjenu odredaba Zakona o radnim odnosima (pročišćeni tekst, "Narodne novine", broj 25/92 – dalje: ZRO) nižestupanjski sudovi su utvrdili da je zbog organizacijskih razloga kod tuženika trajno prestala potreba za radom određenog broja radnika, a među njima i tužiteljica Z. V. zaposlene na radnom mjestu rukovoditelja sektora računovodstva i A. J. zaposlene na radnom mjestu rukovoditelja sektora analize plana i razvoja, da je tuženik postupio u skladu s odredbama čl. 24. i 25. ZRO izradivši program zbrinjavanja viška radnika kojim je utvrđena lista radnika za čijim radom je trajno prestala potreba, da je u izradi programa sudjelovao sindikat koji nije osporavao opravdanost donošenja programa i u njemu predviđenih mjera za rješavanje nastalog viška radnika, da je u vrijeme donošenja programa navedenim tužiteljicama nedostajalo manje od pet godina mirovinskog staža za ostvarivanje prava na punu starosnu mirovinu, da je istim tužiteljicama tuženik ponudio dokup mirovinskog staža u smislu odredbe čl. 80. st. 1. ZRO, da su tu ponudu one odbile i da je prilikom utvrđivanja za kojim radnicima je prestala potreba tuženik uzimao u obzir kriterije iz čl. 25. st. 3. ZRO (uspješnost u radu, posebna znanja i sposobnosti, stručna sprema, dužina radnog staža i socijalni status radnika), te u odnosu na tužiteljice Z. V. i A. J. ocijenio da će one biti bolje socijalno zbrinute ako im se dokupi mirovinski staž i ako odu u punu starosnu mirovinu, nego mlađe radnice koje su zadržane na radu i koje bi imale status nezaposlenih osoba, te su osnovano zaključili da su pobijane odluke o prestanku radnog odnosa zakonite.

Revizijskim navodima neosnovano se osporava pravilnost utvrđenja i ocjene sudova da prilikom odlučivanja za kojim radnicima je trajno prestala potreba tuženik nije poštivao kriterije iz čl. 25. st. 3. ZRO, te se u svezi s tim ističe da tuženik nije poštivao kriterije dužine radnog staža i uspješnosti na radu, jer da su uz poštivanje tih kriterija tužiteljice Z. V. i A. J. trebale biti zadržane na radu.

Taj revizijski prigovor je neosnovan jer su u odnosu na primjenu odredbe čl. 25. st. 3. ZRO nižestupanjski sudovi osnovano zaključili da je autonomno pravo poslodavca odlučiti kojem će od kriterija navedenih u toj odredbi dati prednost prilikom utvrđivanja za kojim radnicima je prestala potreba.

U konkretnom slučaju tuženik je dao prednost socijalnom statusu radnika, te je uz primjenu tog kriterija umjesto tužiteljica zadržao radnice koje imaju manje radnog staža. Time je poštivan navedeni kriterij jer je nedvojbeno da socijalni status tužiteljica kao radnica koje su mogle ostvariti pravo na punu starosnu mirovinu uz dokup mirovinskog staža bolji od socijalnog statusa radnica koje bi nakon prestanka radnog odnosa imale položaj nezaposlenih osoba.

Osim toga u reviziji tužiteljice A. J. neosnovano se ukazuje na pogrešnu primjenu odredbe čl. 88. st. 1. alineja 2. ZOR-a, jer da je tuženik donio odluku o prestanku radnog odnosa 12. listopada 1995. godine kada su tužiteljice bile na bolovanju utvrdivši da im radni odnos prestaje s danom 31. listopada 1995. godine i da stoga poslije tog dana tužiteljice više nisu bile u radnom odnosu zbog čega da im je bolovanje zaključeno po sili zakona, pa da stoga „odluku o utvrđenju novog dana prestanka radnog odnosa drugostupanjskom odlukom tužiteljice smatraju kozmetičkom a ne zakonitom odlukom“.

Prema navedenoj odredbi ZRO zbog trajnog prestanka potrebe radnika radni odnos ne može prestati radniku koji je zbog bolesti privremeno nesposoban za rad.

Tumačeći smisao i sadržaj te odredbe drugostupanjski sud je pravilno zaključio da prema toj odredbi radniku ne može prestati radni odnos kao tehnološkom višku dok se nalazi na bolovanju, ali da sama odluka o prestanku radnog odnosa može biti donijeta za vrijeme bolovanja, samo što se kao dan prestanka radnog odnosa ne može utvrditi dan kada se radnik nalazio na bolovanju.

S obzirom na činjenicu da je tužiteljicama Z. V. i A. J. radni odnos prestao na temelju konačne drugostupanjske odluke tuženika od 30. studenog 1995. godine, a ne na temelju prvostupanjske tuženikove odluke, kako se to u reviziji neosnovano ističe, a ta konačna drugostupanjska odluka donesena je nakon prestanka bolovanja, drugostupanjski sud je osnovano zaključio da pobijanim drugostupanjskim odlukama o prestanku radnog odnosa tužiteljica, tuženik nije povrijedio spomenutu odredbu iz čl. 78. ZRO.

Slijedom navedenog proizlazi da su pitanje zakonitosti tih odluka o prestanku radnog odnosa sudovi ocijenili uz pravilnu primjenu materijalno-pravnih odredaba ZRO i da stoga nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Nije ostvaren niti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, jer ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju, sukladno nenoveliranoj odredbi 386. ZPP revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a ne postoji ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP na koju se u revizijama opisno ukazuje uopćenom i neargumentiranom tvrdnjom da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno da su navedeni razlozi nejasni i proturječni.

Budući da revizijski razlozi nisu ostvareni na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija je odbijena kao neosnovana.

Odlučujući o zahtjevu tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju, ovaj sud je taj zahtjev ocijenio neosnovanim, jer se sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi uzimaju u obzir samo troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice, a takove troškove ne predstavljaju troškovi nastali stranci podnošenjem odgovora na reviziju.

U Zagrebu, 29. rujna 2004. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v.r.