Croatian Supreme Court dismissed a labor dispute appeal regarding employee transport cost reimbursement calculations.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a lower court ruling that ordered the employer to pay the difference between actual transport costs and the statutory maximum reimbursement. The court found the second-instance judgment correct because the employer must reimburse the lowest public transport fare, not the employee's private car expenses. Consequently, the appeal was rejected as unfounded since the lower court did not commit a significant procedural violation.
Legislator headnote
AI generatedčl. 50. Pravilnika o radu; čl. 7. st. 3. Zakona o radu: The employer is obligated to reimburse the employee for the difference between the actual transport costs incurred and the lowest available public transport fare, not the costs of private vehicle usage.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 2200/15-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. I. iz P., ..., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik N. P., odvjetnik u Z., protiv tuženika K. d.o.o., P., ..., OIB: ..., koga zastupa punomoćnik V. K., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-788/14-2 od 24. ožujka 2015., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Krapini poslovni broj P-388/12-23 od 6. ožujka 2014., u sjednici održanoj 14. rujna 2016.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.
Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na reviziju kao neosnovan.
Obrazloženje
Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 12.679,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama kako je pobliže opisano u toč. 1. izreke te je, ujedno, naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu 5.950,00 kn.
Drugostupanjskom presudom je preinačena prvostupanjska presuda na način da je prethodno opisani tužbeni zahtjev prihvaćen u cijelosti te je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu 5.312,50 kn i posebno za trošak žalbe 1.562,50 kn zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, a ujedno je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu kao neosnovan.
Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik, navodeći da istu podnosi na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, podredno da se ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
U odgovoru na reviziju tužiteljica predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu.
Revizija nije osnovana.
Kako je drugostupanjska odluka donesena prema odredbi čl. 373.a ZPP-a (u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a) dopuštena je tzv. redovna revizija pa je ovaj sud ispitao pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 392. a st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija reviziji i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Suprotno navodima tuženika, sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku. Revizijskim prigovorom tuženika istaknutom u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova (da nisu utvrđene činjenice o najjeftinijem taksi prijevozu) faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati. Vezano uz prijedlog tuženika iznesenog po prvi put u reviziji - da se izvede dokaz uvidom u odgovor Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje KI: 502-07/12-01/78 od 30. listopada 2012. kako bi se utvrdilo je li i koliko vremena tužiteljica tijekom utuženog razdoblja provela na bolovanju, sukladno čl. 387. ZPP-a, u reviziji iz čl. 382. st. 1. ZPP-a stranke mogu iznijeti nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može podnijeti, a tuženik nije bio onemogućen tijekom prvostupanjskog postupka predložiti navedeni dokaz pa ne može taj dokaz po prvi put predložiti tek u reviziji.
U revizijskoj fazi postupka sporno je pripada li tužiteljici u utuženom razdoblju razlika naknade troškova prijevoza koji je primala u visini od 200,00 kn prema odluci tuženika i troškova u visini cijene najpovoljnijeg javnog (mjesnog ili međumjesnog) prijevoza koji joj, prema njenim tvrdnjama, pripadaju po osnovi Pravilnika o radu.
U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je da je na osnovi Odluke tuženika od 1. lipnja 2010. tužiteljici tijekom utuženog razdoblja isplaćivan iznos od 200,00 kn, dok je mjesečni trošak prijevoza za tužiteljicu za 22 dana putovanjem osobnim automobilom s posla i na posao iznosio 171,16 kn. Drugostupanjski sud je utvrdio da je u razdoblju od 16. svibnja 2011. cijena mjesečne karte javnolinijskim prijevozom „P. g.“d.o.o. iznosila 614,00 kn, od 1. ožujka 2012. 653,00 kn, a od 1. ožujka 2012. 499,00 kn.
Preinačujući odluku prvostupanjskog suda, koji je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice s obrazloženjem da su tužiteljici isplaćivani stvarni troškovi prijevoza po Pravilniku o radu tuženika (kojim je, prema shvaćanju prvostupanjskog suda, određeno da se isplaćuje naknada najpovoljnija za poslodavca), drugostupanjski sud je tužbeni zahtjev tužiteljice ocijenio osnovanim. Svoju ocjenu temelji na odredbi čl. 50. Pravilnika o radu iz koje proizlazi da radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visini najnižih troškova prijevoza javnim prometnim sredstvom pa da poslodavac ima pravo ispitati najpovoljniju naknadu troška prijevoza, ali isključivo javnim prometnim sredstvom, a ne osobnim automobilom tužiteljice. Pa kako je u razdoblju od 16. svibnja 2011. cijena mjesečne karte javnolinijskim prijevozom „P. g.“d.o.o. iznosila 614,00 kn, od 1. ožujka 2012. 653,00 kn, a od 1. ožujka 2012. 499,00 kn, tužiteljici je dosuđena razlika između navedenih cijena mjesečnih karata i nesporno primljenih 200,00 kn mjesečno na ime troškova prijevoza, kako je i tražila.
Imajući u vidu činjenična utvrđenja koja revizijski sud u ovoj fazi postupka ne može preispitivati (osobito u pogledu visine cijene karte najpovoljnijeg javnolinijskog prijevoznika) te čl. 7. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11), ocjenu drugostupanjskog suda kao pravilnu prihvaća i ovaj sud. Revidentu, pritom, valja odgovoriti da, suprotno njegovim tvrdnjama, nije notorna činjenica da je taksi prijevoz kojeg organizira poslodavac najjeftiniji javni prijevoz, već se to u svakom konkretnom slučaju treba posebno utvrđivati.
Navodi revizije kojima se tvrdi da se tužiteljica odrekla svih potraživanja u zamjenu za neodrađivanje otkaznog roka, navodi su činjenične naravi, a reviziju, kako je gore rečeno, sukladno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Zbog toga predmetni navodi tuženika nisu mogli biti uzeti u razmatranje.
Stoga nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primijene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.
Odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na reviziju jer ta radnja nije bila potrebna (čl. 166. st. 1. i 155. st. 1. ZPP-a).
Zagreb, 14. rujna 2016.
Predsjednik vijeća
Željko Glušić, v.r.