Croatian Supreme Court dismisses appeals against mandatory detention extension for drug trafficking suspects.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appeals filed by two defendants against a lower court's decision to extend their pre-trial detention. The defendants argued they were not guilty or faced lighter sentencing, but the court found no legal grounds to release them. The court ruled that mandatory detention applies because the charged crime of drug trafficking carries a mandatory sentence of long-term imprisonment, and the prosecution's indictment remains valid.
Legislator headnote
AI generatedčl. 102. st. 1. ZKP/97; čl. 53. st. 2. KZ: For crimes where the law mandates long-term imprisonment as an alternative penalty, pre-trial detention is mandatory regardless of specific circumstances, and the court cannot order release based on unproven claims of lighter sentencing.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: II Kž-649/1999-3
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Neve Šibl, kao predsjednice vijeća, te Ane Garačić i Marijana Hranjskog, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Marka Raše, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. R. K. i dr. zbog kaznenih djela iz čl. 173. st. 3. i dr. KZ, odlučujući o žalbama opt. R. K. i M. D., podnijetim protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci od 20. listopada 1999. godine br. Kv-370/99 (K-58/99), o produljenju pritvora u tijeku postupka nakon podnijete optužnice, u sjednici održanoj 4. studenog 1999. godine,
r i j e š i o j e :
Odbijaju se žalbe opt. R.K. i M.D. kao neosnovane.
Obrazloženje
Pobijanim rješenjem izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Rijeci, na temelju čl. 107. st. 2. ZKP/97, produljen je pritvor protiv opt. R.K. i M.D. po čl. 102. st. 1. ZKP/97, u tijeku postupka nakon podignute optužnice državnog odvjetnika protiv njih zbog osnovane sumnje da su počinili kaznena djela iz čl. 173. st. 3. i dr. KZ.
Protiv tog rješenja pravodobno su podnijeli žalbe optuženici, po braniteljima, s prijedlozima da se pobijano rješenje preinači i pritvor protiv njih ukine.
Žalbe su neosnovane.
Nisu u pravu žalitelji da nema osnova produljavati pritvor protiv njih po čl. 102. st. 1. ZKP/97, jer da, po žalitelju K., postoje okolnosti koje upućuju na mogućnost njegovog blažeg kažnjavanja, a po žalitelju D. on nije počinio kazneno djelo.
Suprotno tome, već je ranijim rješenjem ovog suda (list spisa, br. 152) ukazano, a to se čini i ovaj put, iz spisa suda prvog stupnja proizlazi da se protiv opt. K. i D. provodi, ovaj, kazneni postupak na temelju optužnice državnog odvjetnika (list spisa, br. 126) i zbog osnovane sumnje da su kao supočinitelji počinili kazneno djelo iz čl. 173. st. 3. KZ, za koje je zakonom propisana alternativno i kaznena sankcija dugotrajnog zatvora, u kojem slučaju je obvezna primjena mjere pritvora protiv njih po čl. 102. st. 1. ZKP/97, a iz spisa (za sada) ne proizlaze okolnosti (primjerice da su u vrijeme za koje su osnovano sumnjivi da su počinili djelo bili mlađi punoljetnici i slično), temeljem kojih zakon (unaprijed) propisuje mogućnost izricanja im blaže kazne.
Slijedom toga, u ovome slučaju, protiv obojice žalitelja je obvezna primjena mjere pritvora, sukladno čl. 102. st. 1. ZKP/97, pa je pobijanim rješenjem pravilno produljen pritvor protiv njih temeljem te pritvorske osnove.
To što žalitelj D. ukazuje da, prema stanju dokaza u spisu, ne može se utvrditi da je uopće počinio djelo iz optužnice, nije od utjecaja na zakonitost pobijanog rješenja u odnosu na njega, jer se ovaj kazneni postupak protiv njega zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 3. KZ provodi na temelju pravomoćne optužnice državnog odvjetnika (koja za sada još uvijek opstoji i protiv njega), pa je on, za sada, osnovano sumnjiv da je počinio to kazneno djelo, čime je ostvaren opći zakonski preduvjet da se pritvor protiv njega uopće mogao odrediti, a potom i produljavati (u ovom slučaju kao obvezni). Da li je on doista i počinio to kazneno djelo iz optužnice ne može biti predmetom ocjene u ovoj fazi postupka preispitivanja odluke o pritvoru, već je to stvar raspravnog vijeća suda prvog stupnja, koje će nakon provedene rasprave o tome odlučiti.
Odredbu čl. 102. st. 1. ZKP/97 treba razumjeti tako da za kazneno djelo za koje zakon propisuje alternativno kaznenu sankciju dugotrajnog zatvora, samim time, u smislu čl. 53. st. 2. KZ-a, ima se smatrati najtežim i najpogibeljnijim oblikom tog kaznenog djela (neovisno o količini kriminalne djelatnosti konkretnog djela), pa je neosnovan prigovor žalitelja K. da djelo iz optužnice ne može se smatrati najtežim i najpogibeljnijim oblikom kaznenog djela zlouporabe opojne droge.
Kako iz spisa predmeta ne proizlaze okolnosti temeljem kojih zakon (unaprijed) propisuje mogućnost izricanja blaže kazne žalitelju K., a on u žalbi samo ističe postojanje takvih okolnosti, ne naznačujući koje bi to bile okolnosti, neutemeljen je i taj njegov žalbeni prigovor u smislu nepostojanja osnova za primjenu obvezatnog pritvora protiv njega.
Kako ni ostali prigovori žalbi optuženika nisu osnovom za ukidanje pritvora protiv njih, to je o žalbama i trebalo, temeljem čl. 398. st. 3. ZKP/97, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
U Zagrebu, 4. studenog 1999. godine
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Marko Rašo v.r.
Neva Šibl v.r.