Gzz-165/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz-165/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Tome Gložinića i Ljubice Munić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. B. iz P., D., koju zastupa M. M., odvjetnica iz T., protiv tužene Republike Hrvatske, MUP, koju zastupa Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, radi isplate, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti od 31. svibnja 2001. godine broj G-DO-556/01 protiv presude Općinskog suda u Drnišu od 10. srpnja 2000. godine broj P-58/00, na sjednici održanoj dana 7. ožujka 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se zahtjev za zaštitu zakonitosti kao neosnovan.

Obrazloženje

Svojom presudom od 10. srpnja 2000. godine broj P-58/00-17 Općinski sud u Drnišu je naložio tuženoj platiti tužiteljici svotu od 17.646,64 kn sa zateznom kamatom po stopi od 18% od dospjelosti do isplate i nadoknaditi parnični trošak u svoti od 3.904,00 kn. Protiv te presude podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti državni odvjetnik Republike Hrvatske zbog pogrješne primjene materijalnog prava. Državni odvjetnik ističe da prema odredbi čl. 5. st. 2. Zakona o državnim službenicima i namještenicima i o plaćama nositelja pravosudnih dužnosti (“Narodne novine”, broj 74/94) rješenje kojim se odlučuje o svim pitanjima primanja u državnu službu, prestanku službe, postavljanju odnosno imenovanju i razrješenju, te položaju, pravima, obvezama i odgovornostima državnih službenika predstavlja upravni akt. Prema tome, o tužiteljičinom pravu trebala bi odlučiti tijela uprave, a ne sud. Tek nakon što bi upravno tijelo odlučilo o tužiteljevom pravu, on bi mogao voditi ovršni postupak. Predlaže da ovaj sud prihvati zahtjev za zaštitu zakonitosti i ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovarajući na zahtjev za zaštitu zakonitosti tužiteljica predlaže da ga ovaj sud odbije kao neosnovan. Tužiteljica ističe da je državni odvjetnik podigao zahtjev za zaštitu zakonitosti s namjerom izbjegavanje obveze tužene, koja je zakonom propisana. Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 408. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, dalje ZPP) ovaj sud je utvrdio da zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.

U ovoj parnici prijeporan je tužiteljičin zahtjev za isplatu plaće uvećane za 25% za vrijeme od 1. siječnja 1997. godine do 31. prosinca 1999. godine, tj. za vrijeme dok je bila uposlena na području posebne državne skrbi. Svoj zahtjev tužiteljica temelji na odredbi čl. 19. Zakona o područjima posebne državne skrbi (“Narodne novine”, broj 44/96, 57/96, 124/97 i 73/00, dalje ZPPDS), koja odredba glasi: “Plaće državnih službenika i namještenika u tijelima državne uprave, tijelima sudbene vlasti i drugim državnim tijelima, plaće zaposlenika u upravnim tijelima i službama jedinica lokalne samouprave, te plaće službenika i namještenika u javnim službama, kojima se plaće osiguravaju u državnom proračunu ili odgovarajućim izvanproračunskim fondovima, a zaposleni su na područjima posebne državne skrbi uvećavaju se u odnosu na plaće u drugim dijelovima Republike Hrvatske: 1. za 50% na područjima prve skupine iz čl. 4. ovog zakona i 2. za 25% na područjima druge skupine iz čl. 5. ovog zakona.”

Prvostupanjski sud utvrđuje da su se kod tužiteljice ostvarile pravne pretpostavke za isplatu plaće uvećane za 25%.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske smatra da je sud pogrješno primijenio materijalno pravo, budući da za sada ne postoji valjani pravni osnov za utuženu tražbinu tužiteljice, jer nadležna služba tužene u upravnom postupku nije donijela rješenje o uvećanju plaće, koje bi rješenje imalo značaj upravnog akta.

Ovaj sud smatra da ovakovo pravno stajalište izraženo u zahtjevu za zaštitu

im odredbama ZPP.

zakonitosti nije pravilno i nema temelja u odgovarajuć

Odredbom čl. 12. st. 1. i 2. ZPP propisano je, da kad odluka suda ovisi o rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno, a odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.

Imajući u vidu navode iznijete u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, da odluka o plaći državnog službenika predstavlja upravni akt o kojem odlučuje nadležno tijelo tuženika, ovaj sud smatra da ta okolnost ne sprječava sud da u stanju, kad rješenje o uvećanoj plaći nije donijeto o pitanju da li tužiteljici pripada pravo na uvećanu plaću, kao o prethodnom pitanju, odluči sud u smislu odredbe čl. 12. ZPP s učinkom ograničenim na parnicu u kojoj je to pitanje riješeno. Prema tome, nema zapreke da o takvom pitanju koje se svodi na ocjenu da li neko pravo tužiteljici pripada po samome zakonu, u ovom slučaju na temelju čl. 19. ZPPDS, sud sam odluči kao o prethodnom pitanju u slučaju kad nadležno tijelo o tome nije odlučilo, kao što je to slučaj u ovom pravnom odnosu.

Ovaj sud, prema tome, smatra da nije ostvarena pogrješna primjena materijalnog prava istaknuta u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, pa je zahtjev za zaštitu zakonitosti odbio kao neosnovan na temelju čl. 408. u svezi sa čl. 393. ZPP. Kod toga valja istaknuti, da je kod odlučivanja o zahtjevu za zaštitu zakonitosti ovaj sud ograničen samo na ispitivanje onih povreda prava koje državni odvjetnik ističe u zahtjevu za zaštitu zakonitosti.

U Zagrebu, 7. ožujka 2002. godine.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.