Rev-x-169/2017-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 169/2017-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. S. iz S., (Z.,), koju zastupa punomoćnik N. J., odvjetnik u S., protiv tuženika Grada Splita, kojeg zastupa gen. punomoćnica J. R. dipl. iur, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 5764/2016-2 od 27. rujna 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1618/2002 od 19. svibnja 2016., u sjednici održanoj 5. ožujka 2019.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužiteljice protiv dijela drugostupanjske presude kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu 74.000,00 kn zajedno sa zateznim kamatama (toč. 3. izreke prvostupanjske presude) - odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e :

Prihvaća se revizija tužiteljice protiv dijela drugostupanjske presude kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim su odbijeni ostali zahtjevi tužiteljice kao i zahtjev za naknadu parničnih troškova (toč. 1., 2., 4. i 5. izreke prvostupanjske izreke), te se u tom dijelu ukidaju obje nižestupanjske presude i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

"Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"1. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici s osnova naknade izgubljene dobiti za period od 01. siječnja 1993.g. do 31. prosinca 2001.g. novčani iznos od 177.600,00 kn godišnje te za period od 01. siječnja 2002.g. do 31. srpnja 2002.g. iznos od 88.000,00 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni godišnji iznos teku od svakog 01-og siječnja u idućoj godini, a na iznos od 88.000,00 kn od 01. kolovoza 2002.g., pa sve to do potpune isplate.

2. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici s osnova naknade izgubljene plaće za:

1993.g……………..novčani iznos od 3.232,90 kn

1994.g……………..novčani iznos od 7.848,55 kn

1995.g……………..novčani iznos od 11.705,04 kn

1996.g……………..novčani iznos od 13.200,00 kn

1997.g……………..novčani iznos od 14.520,00 kn

1998.g……………..novčani iznos od 16.440,00 kn

1999.g……………..novčani iznos od 18.000,00 kn

2000.g……………..novčani iznos od 19.800,00 kn

2001.g……………..novčani iznos od 20.400,00 kn

2002.g……………..novčani iznos od 12.300,00 kn

zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na svaki navedeni godišnji novčani iznos teku od 01. siječnja u idućoj godini za prethodnu godinu pa do potpune isplate, osim za godišnji novčani iznos za 2002.g. od kada zakonske zatezne kamate teku od 01. kolovoza 2002.g. pa do potpune isplate i to kako slijedi:

- za period od 01. siječnja 1993.g. do 22. listopada 1993.g. u visini eskontne stope NBH uvećane za 20%, a kamata se obračunava mjesečno primjenom konformnog načina obračuna

- za period od 23. listopada 1993.g. do 03. veljače 1994.g. u visini eskontne stope NBH uvećane za 6 postotnih poena, a kamata se obračunava mjesečno primjenom konformnog načina obračuna

- za period od 04. veljače 1994.g. do 10. ožujka 1994.g. u visini eskontne stope NBH uvećane za 2,4 postotna poena

- za period od 11. ožujka 1994.g. do 31. ožujka 1994.g. u visini eskontne stope koju mjesečno utvrđuje NBH, izračunate po mjesečnoj razini tako mjesec ima 30 dana, a godina 360 dana, uvećane za 2,4 postotna poena

- za period od 01. travnja 1994.g. do 30. lipnja 1994.g. u visini od 30% godišnje

- za period od 01. srpnja 1994.g. do 07. svibnja 1996.g. u visini od 22% godišnje

- za period od 08. svibnja 1996.g. do 10. rujna 1996.g. u visini od 24% godišnje

- za period od 11. rujna 1996.g. do 30. lipnja 2002.g. u visini od 18% godišnje

- za period od 01. srpnja 2002.g. do 31. prosinca 2007.g. u visini od 15% godišnje - za period od 01. siječnja 2008.g. pa nadalje u visini eskontne stope NBH, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena.

3. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici s osnova naknade za izvršena ulaganja novčani iznos od 74.000,00 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve to do potpune isplate.

4. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici s osnova naknade izgubljenog mirovinskog staža i zdravstvenog osiguranja za period od 01. siječnja 1993.g. do 31. srpnja 2002.g. novčani iznos od 800,00 kn mjesečno, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na svaki mjesečni iznos teku od svakog 15.-og u idućem mjesecu, pa sve to do potpune isplate, odnosno pod prijetnjom ovrhe obvezuje se tuženik za navedeni period za tužiteljicu izvršiti uplatu doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje nadležnim Područnim uredima u S., Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.

5. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici parbene troškove."

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju zbog svih razloga iz čl. 385. Zakona o parničnom postupku. Predlaže da se pobijana presuda preinači, odnosno da se obje presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tužiteljice je djelomično osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88701, 117/03, 88/05, 84/08, 123/09, 57/11, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP), koji se primjenjuje u ovome sporu na temelju čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice kao zakupca poslovnog prostora za naknadu štete (izgubljena dobit, izgubljena plaća, naknada za izvršena ulaganja, naknada izgubljenog mirovinskog i zdravstvenog osiguranja), a zbog neispunjenja ugovorne obveze tuženika kao zakupodavca u razdoblju od 1. siječnja 1993. do 31. srpnja 2002.

U postupku je utvrđeno, a što među strankama niti nije sporno:

- da su tužiteljica kao zakupac i bivša Općina Split (prednica tuženika) kao zakupodavac sklopili Ugovor o zakupu poslovnog prostora (u S., ...) u trajanju od 10 godina, tj. do 31. srpnja 1999.,

- da su stranke izvršavale taj ugovor do kraja 1992. kad je taj prostor devastiran i oštećen postavljanjem eksplozivne naprave od strane nepoznate osobe (teroristički akt), nakon čega je tužiteljica napustila taj poslovni prostor,

- da je tuženik 9. studenoga 1993. u dnevnom glasilu „S. D.“ objavio oglas radi davanja tog poslovnog prostora u zakup, pozivajući sve zainteresirane i bivše vlasnike (budući da riječ je o nacionaliziranom poslovnom prostoru),

- da se tužiteljica na taj oglas nije javila,

- da je tuženik 28. siječnja 1994. sklopio ugovor s bivšim vlasnikom D. T. na određeno vrijeme (od 5 godina), do okončanja postupka denacionalizacije,

- da je pravomoćnim rješenjem Županijskog ureda za imovinsko-pravne poslove u S. od 5. veljače 1999. predmetni poslovni prostor vraćen bivšim vlasnicima,

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu posl. broj P-1743/98 od 15. ožujka 1999. (koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu posl. broj Gž-1564/99 od 7. rujna 2001.) utvrđeno da ugovor o zakupu nije prestao i da je tuženik dužan vratiti tužiteljici u posjed taj poslovni prostor, ali joj posjed nije predan ni u ovršnom postupku.

Prvostupanjski sud na temelju tih činjenica, a polazeći pritom od odredbe čl. 41. st. 1. Zakona o naknadi za oduzetu imovinu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj 92/96, 33/99, 92/99 - dalje: Zakon o naknadi), prema kojem se ugovor o zakupu poslovnog prostora sklopljen na određeno ili neodređeno vrijeme raskida po sili zakona danom pravomoćnosti rješenja o utvrđenju prava vlasništva - smatra da tuženik nakon 31. srpnja 1999. (kada je istekao ugovor o zakupu) nije pasivno legitimiran, te da gore navedene okolnosti u smislu odredbe čl. 263. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/84, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), a koji glasi „Dužnik se oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da nije mogao ispuniti svoju obvezu zbog okolnosti nastalih poslije sklapanja ugovora, koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći“, oslobađaju tuženika odgovornosti za štetu, jer su nastale mimo njegove volje. Pored toga, navodi da tužiteljica nije ničim dokazala osnov i visinu štete zbog izgubljene plaće, mirovinskog staža i zdravstvenog osiguranja (čl. 221.a ZPP-a). Prethodno svemu tome, sud napominje da tužiteljici ne pripada zatražena naknada za izvršena ulaganja, jer prema čl. 8. Ugovora o zakupu zakupac nema pravo vršiti preinake i popravke poslovnog prostora bez posebne suglasnosti zakupodavca, a koju suglasnost tužiteljica nije ishodila.

Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu navodeći da je zahtjev tužiteljice za naknadu štete po osnovi ulaganja u poslovni prostor pravilno odbijen, jer tuženik nakon povrata nekretnine vlasnicima nije pasivno legitimiran prema odredbi čl. 41. st. 4. Zakona o naknadi, a da je njezin zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene plaće, mirovinskog staža i zdravstvenog osiguranja pravilno odbijen pozivom na odredbu čl. 221.a ZPP-a.

Prema nalaženju ovoga suda, pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova glede nedostatka pasivne legitimacije tuženika, odnosno nepostojanja njegove odgovornosti za štetu je (djelomično) pogrešno.

Nije sporno da je predmetni Ugovor o zakupu sklopljen do 31. srpnja 1999., a tužiteljici (bez obzira što se nije javila na Oglas od 9. studenoga 1993.) zakup pritom nije prestao niti na jedan zakonom propisani način, a što se opravdano ističe u reviziji. Naime, odredbama Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama ("Narodne novine", broj 52/71 - dalje: ZPZP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 37. Zakona o zakupu poslovnog prostora ("Narodne novine", broj 91/96), bilo je propisano da ugovor o zakupu zaključen na određeno vrijeme prestaje istekom - čl. 47. ZPZP-a), odnosno pisanim odustankom zakupodavca (čl. 49.u svezi s čl. 51. ZPZP-a).

Kako se prema čl. 41. st. 1. Zakona o naknadi ugovori o zakupu raskidaju se po sili zakona danom pravomoćnosti rješenja o utvrđivanju prava vlasništva, odnosno vraćanju nekretnine bivšem vlasniku, to od tog pravila sukladno tome predmetni Ugovor o zakupu prestao tek 5. veljače 1999. kada je predmetno rješenje postalo pravomoćno. Slijedom rečenog, daljnje raspolaganje tuženika tim poslovnim prostorom mimo sklopljenog ugovora o zakupu (tj. davanje u zakup bivšem vlasniku) ne proizvodi nikakve pravne učinke (naime, promjena vlasnika poslovnog prostora ne tiče se zakupoprimca, jer time nije prestao ugovor o zakupu - tako i u odluci ovog suda posl. br. Gzz-93/02 od 19. veljače 2003.). To nadalje znači da bi, neovisno o odredbi čl. 263. ZOO-a, tužiteljici do dana prestanka (raskida) ugovora o zakupu, tj. do 5. veljače 1999. pripadalo pravo na naknadu štete prema odredbi čl. 262. ZOO-a (dakako, uz ispunjenje svih zakonskih pretpostavki). Naime, sporni odnos stranaka valja razriješiti primjenom općeg pravila iz odredbe čl. 262. ZOO-a prema kojem: „Vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten je od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako i ona glasi (st. 1.). Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio (st. 2.)“, kao i primjenom odredbe čl. 263. ZOO-a koji u određenom smislu čini odstupanje od navedenog načela, jer sadrži pravila o oslobođenju dužnika od odgovornosti za štetu koja je vjerovniku nastala zbog neispunjenja obveze dužnika.

U konkretnom slučaju tuženik je bio onemogućen u ispunjenju svoje ugovorne obveze prema tužiteljici u razdoblju od predmetne eksplozije (krajem 1992.) pa najkasnije do 9. studenoga 1993. kada je objavio Oglas o davanju predmetnog poslovnog prostora u zakup (za pretpostaviti je da je tada prostor bio podoban za korištenje). U kontekstu rečenog, tužiteljici bi prema nalaženju ovoga suda pripadalo pravo na naknadu štete svakako u razdoblju od 9. studenoga 1993. pa sve do prestanka ex lege ugovora o zakupu, tj. do 5. veljače 1999.

Zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova činjenično stanje, u odnosu na zahtjev tužiteljice za naknadu štete po osnovi izgubljene dobiti i plaće, ostalo je nepotpuno utvrđeno - naime, nije ispitivano je li tužiteljica uopće ostvarivala dobit i u kojoj visini (do eksplozije), odnosno iznos dobiti koju bi ostvarivala prema redovitom tijeku stvari (čl. 189. ZOO-a) do pravomoćnosti rješenja o vraćanju nekretnine bivšim vlasnicima, a što se pak tiče zahtjeva za naknadu štete zbog izgubljene plaće, te izgubljenog zdravstvenog i mirovinskog osiguranja pritom uopće nije razjašnjen tužiteljičin status (je li u tom poslovnom prostoru bila u statusu zaposlenice, ili nekom drugom), a tek ovisno o tomu bi će moguće utvrditi zbog čega tužiteljica pored izgubljene dobiti istovremeno potražuje i izgubljenu plaću, odnosno ocijeniti osnovanost tih zahtjeva (pritom glede zahtjeva za naknadu izgubljene plaće, po potrebi, valja imati na umu i nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka o visini minimalne, tj. najniže osnovne plaće).

Kako zbog navedenog nema uvjeta za preinaku pobijane presude, valjalo je u tom dijelu prihvatiti reviziju tužiteljice te ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 395. st. 2. ZPP-a). Obzirom na neizvjestan uspjeh stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka (čl. 154. st. 1. i 2. u svezi s 166. st. 3. ZPP-a). Stoga je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

U ponovnom postupka bit će potrebno nadopuniti činjenično stanje u naprijed izloženom smislu, jer će tek potom vodeći računa o svemu navedenom biti moguće donijeti pravilnu i zakonitu odluku o tom dijelu tužbenog zahtjeva. Pritom, dakako, valja voditi računa i o tome da je dužnost tužiteljice kao oštećenice da smanji nastalu štetu.

Međutim, u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete po osnovi izvršenih ulaganja u predmetni poslovni prostor, revizija tužiteljice nije osnovana.

Naime, obzirom da je u prvostupanjskom postupku utvrđeno da tužiteljica (sukladno čl. 8. Ugovora o zakupu) nije od zakupodavca ishodila potrebnu suglasnost za vršenje preinaka i popravaka poslovnog prostora, a što tužiteljica u reviziji niti ne osporava, to joj već iz tog razloga ne pripada pravo na naknadu te štete.

Zbog toga je reviziju tužiteljice u tom dijelu valjalo odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude (čl. 393. ZPP-a).

Zagreb, 5. ožujka 2019.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.