P-1829/2024-16 · Općinski građanski sud u Zagrebu

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1829/2024-16

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Nataliji Horvatić, u parničnom predmetu tužitelja FR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Mariji Maričević odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Ulica Domovinskog rata 61, zastupano po punomoćniku Miroslavu Plašćaru odvjetniku u Odvjetničkom društvu Žurić i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 11. lipnja 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, a po objavi presude dana 16. srpnja 2025.,

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, da tužitelju GR, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana isplati iznos od 308,50 eura, sa zateznim kamatama tekućim od 14. kolovoza 2007. pa do isplate, po stopi do 31. prosinca 2007. propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, da tužitelju GR, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana isplati iznos od 2.046,68 eura, sa zateznim kamatama tekućim od 7. kolovoza 2023. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se OTP banka d.d., OIB: 52508873833, da tužitelju GR, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.375,07 eura (tisućutristosedmadesetpet eura i sedam centi) sa zateznim kamatama tekućim od 16. srpnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka, sa zateznim kamatama

r i j e š i o j e

Utvrđuje se da je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje iznosa od 300,00 eura (s osnove valutne klauzule) i potraživanja u iznosu od 7,96 eura (s osnove naknade za obradu kredita).

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su 27. srpnja 2007. tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika, Societe Generale-Splitska banka d.d. kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 50514/07. Temeljem navedenog ugovora tuženik je odobrio i isplatio tužitelju kredit za kupnju stana u iznosu od 105.488,43 eura u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora na dan korištenja.

U članku 2.tč.4 i čl.11.tč.d.1. ugovoreno je plaćanje obveza iz ugovora u kunskoj protuvrijednosti korištenjem prodajnog tečaja Kreditora (prodajni tečaj kune na EUR). U članku 3. ugovorena je jednokratna naknada za obradu zahtjeva u visini od 0.30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prije korištenja kredita. U čl. 14. ugovorena je obveza korisnika kredita da u slučaju prijevremene otplate plati naknadu od 4% od uplaćenog iznosa nedospjele glavnice kod nepotpune otplate, odnosno kod potpune otplate naknadu od 4% od ukupnog iznosa preostale glavnice. Predmetnim ugovorom ugovorena je primjena tečajne liste kreditora, bez jasnih parametara po kojima bi tužitelj mogao biti obaviješten i imati saznanja o tečaju koji će se primjenjivati kako će mjesečni anuiteti dospijevati, niti je na iste mogao kao potrošač utjecati ili pregovarati sa tuženikom, pa je tako tečaj za vrijeme trajanja ugovornog odnosa više puta mijenjan na štetu tužitelja.

Tužitelj smatra da je odredba o izračunavanju ugovornih obveza korisnika kredita primjenom tečajne liste kreditora, a ne prema tečaju HNB odnosno nekog neovisnog tijela, suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja s obzirom da je tuženik mijenjao svoj prodajni tečaj EUR za kune i to u pravilu na više, zbog čega je tužitelj tijekom otplate predmetnog kredita s osnove promjene tečaja platio tuženiku veće svote u odnosu na tečaj HNB, u iznosu od najmanje 300,00 EUR, zbog čega je promjena tečaja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Pored toga, tužitelju su nametnute i tzv. ulazna naknada naplaćena 08. kolovoza 2007. u iznosu od 316,46 eura, te tzv. izlazna naknada naplaćena 07. kolovoza 2023. u iznosu od 2.046,68 eura, a koja su ugovorene po principu „uzmi ili ostavi“ i tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na te odredbu, odnosno o njoj se nije pregovaralo, te u ugovoru nije navedeno od čega se sastoje naknade, na što koje troškove se odnose, niti kako je određena njihov postotak, slijedom čega su odredbe o spornim naknadama uzrokovale neravnotežu na štetu potrošača tužitelja i zbog toga su ništetne.

Slijedom navedenog, tužitelj ističe da su navedene odredbe ništetne te stoga predlaže da sud donese presudu kojom će se naložiti tuženiku isplatiti zatražene iznose, sa zakonskim zateznim kamatama uz naknadu troškova parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva s više osnova.

U odnosu na navode o nepoštenosti valutne klauzule vezane za EUR ističe da tužitelj u ovom dijelu svoj tužbeni zahtjev temelji na konstataciji da bi bilo nepošteno ugovaranje primjene valutne klauzule u EUR samo iz razloga što se kao parametar po kojem se određuje mjerodavan tečaj uzima javno dostupan akt tuženika, a ne primjerice tečaj koji objavljuje HNB ili drugo neovisno tijelo.

U odnosu na navode o nepoštenosti odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva tuženik ističe da su tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu prasku neosnovane i neutemeljene te kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, tj. naknadi za odobrenje ugovora o kreditu. Štoviše, propisi koji su tada bili na snazi nisu predviđali zabranu takve naknade. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena.

U odnosu na navode o nepoštenosti odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita tužitelj prijevremenom otplatom postupa protivno odredbama Ugovora o kreditu o otplati kredita zbog čega tuženik trpi štetu. Tužitelj nema na zakonu utemeljeni pravni temelj za traženje utvrđenja ništetnim Odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu. Članak 342. ZOO-a propisuje da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio. Ugovor o kreditu je u članku 1021. ZOO-a definiran kao ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz navedenog proizlazi da je obveza banke iz ovakvog ugovora korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novca, a korisnik kredita za to plaća određenu cijenu (kamatu). Ako je ugovoreno da će predmetni iznos novčanih sredstava korisniku kredita biti stavljen na raspolaganje u određeno vrijeme, jasno je i da banka ima pravo računati s određenim novčanim priljevom od kamata tijekom tog razdoblja te općenito krojiti poslovne planove u skladu s očekivanjima sukladno odredbama ugovora o kreditu. Prema tome, obveza je korisnika kredita, ovdje tužitelja: plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, a što je i izričito predviđeno odredbama Ugovora. Ako korisnik kredita ne plati iskorišteni iznos novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno, banka bi imala pravo zahtijevati i popravljanje štete sukladno odredbama članaka 342. -346. ZOO koju je zbog toga pretrpjela. Također navodi da odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije neodrediva činidba.

Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare, kao i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj.

Stoga tuženik predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Podneskom od 5. ožujka 2025. tužitelj je povukao dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje s osnove valutne klauzule, a kojem se povlačenju tuženik nije protivio, pa je temeljem čl. 193. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci rješenja.

4. Tijekom provedbe dokaza sud je izvršio uvid u preslik e-mail korespondencije između stranaka (l. 6. spisa), prometa po računu (l. 7.-18. i l. 42.-48. spisa), obavijesti o dospijeću obroka i redovne kamate (l. 19.-21. spisa), ispis transakcija po računu (l. 22.-37. spisa), otplatni plan (l. 38.-40. spisa), dopis tuženika od 31. kolovoza 2023. i početni otplatni plan (l. 49. -57. spisa), Ugovor o kreditu (l.58. - 66. spisa), konto kartica kredita (l. 69.-72. spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. te je proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

5. Među strankama nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 50514/07 dana 27. srpnja 2007. godine, kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 105.488,43 eura po prodajnom deviznom tečaju Kreditora važećem na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od 300 mjeseci.

6. Sporna je valjanost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i prijevremenu otplatu odnosno da li su iste ništetne, kao i visina tužbenog zahtjeva te da li je potraživanje u zastari.

7. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP-a), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Uvidom u sadržaj Ugovora o kreditu vidljivo je da je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu određeno da se prije korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini od 0,30% iznosa kredita, a odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu određeno da u slučaju prijevremene otplate kredita je korisnik kredita obvezan platiti naknadu od 4% od uplaćenog iznosa nedospjele glavnice kod nepotpune otplate, odnosno naknadu od 4% od ukupnog iznosa preostale glavnice.

9. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko spornih naknada sud je saslušao tužitelja.

Tužitelj je iskazao kako je kredit podigao radi kupnje svog prvog stana, u tom stanu je živio, kao i danas. Otišao je u tadašnju Splitsku banku. To inače nije bila njegova banka. Prvo je na webu njihove banke vidio uvjete kredita, vidio je da postoje ulazne i izlazna naknada, ali nije znao na temelju čega su određene visine. Kada je sa djelatnikom banke pričao o ugovoru o kreditu, pitao je da li može dobiti ugovor u valuti u kunama sa fiksnom kamatom, ali mu je rečeno da to ne može dobiti, o naknadama u ovom kreditu nije mogao pregovarati. Rekli su mu da ako želi kredit da te naknade jednostavno mora platiti. Nakon toga nije više ništa pitao, a prije potpisivanja ugovora isti je pročitao.

Na pitanje punomoćnika tuženika da li se raspitivao o ugovorima o kreditu s drugim uvjetima u drugim bankama, tužitelj je naveo da je specifičnost Splitske banke bila ta da je pratila tu zgradu u kojoj je kupio stan (firma koja je izgradila zgradu sa njom je poslovala), pa se stoga nije raspitao o drugim bankama.

10. Sud je prihvatio iskaz tužitelja u cijelosti, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, budući da isti ima neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza nije ničim doveden u sumnju, a niti je tuženik prigovorio istinitosti iskaza.

11. U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22; dalje: ZOO-a) jer je predmetni Ugovor o kreditu zaključen dana 20. rujna 2006. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

12. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje: ZZP-a), koji odredbom čl.

81. st.

1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st.

2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 59. al.

3. ZZP-a propisano je kako Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Člankom 87. st.

1. ZZP-a propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, dalje: ZOO-a) propisuju da opći uvjeti ugovora koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove, a opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u času sklapanja ugovora.

Ništave su odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi sklopljenog ugovora ili dobrim poslovnim običajima, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog organa. Sud može odbiti primjenu pojedinih odredbi općih uvjeta koje lišavaju drugu stranu prava da stavi prigovore, ili onih na temelju kojih ona gubi prava iz ugovora ili gubi rokove, ili koje su inače nepravične ili pretjerano stroge prema njoj.

13. Članak 84. ZZP-a propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Sud je analizirajući odredbu čl.

3. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u postotku od ukupnog iznosa kredita utvrdio da navedena ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, pa se stoga na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud EU je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost pa je tako u presudi broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2.

Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“ pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Dakle, bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa stoga podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u „ukupne troškove kredita za potrošače“.

Nadalje, u predmetu C-224/19 Sud EU tumači čl.

3. st.

1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Iako je prethodni postupak vezan uz određeni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje mjerodavna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem, odnosno tumačenja su retroaktivna jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala.

U pogledu pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.

14. Ocjenom provedenih dokaza sud je utvrdio da je odredba članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu, kojim je ugovorna naknada za obradu zahtjeva i to u visini od 0,30% od iznosa kredita a koja je naplaćena na način da je ista ustegnuta od ukupnog iznosa odobrenog kredita, nepoštena ugovorna odredba, a temeljem odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga. Prema mišljenju suda predmetna odredba je jasno napisana u smislu članka 85. ZZP-a, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (0,30% od iznosa odobrenog kredita), ali sama činjenica da je riječ o jasno napisanoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

Odredba Ugovora kojom je visina naknade za odobrenje kredita propisana u određenom postotku od ukupnog iznosa kredita nedvojbeno nije dokaz da su stranke o istoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Osim toga, iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi ugovora, sastavljenoj od strane tuženika kao banke, a koje sadrži odredbe prema kojima se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,30% iznosa kredita.

Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbu sastavljenu unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita u postotku od ukupnog iznosa kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Osim toga, tuženik u sadržaj Ugovora nije unio, a niti je objasnio tužitelju koji je to opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje iste naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita.

Stoga tužitelj kao potrošač nedvojbeno nije imao utjecaja na sadržaj predmetne odredbe. Stoga pravilno tužitelj tumači predmetni Ugovor po načelu ''uzmi ili ostavi'' jer je imajući na umu prethodno navedeno, tužiteljica, kao korisnica kredita, mogao samo navedenu odredbu ugovora prihvatiti ili ne, dakle druge mogućnosti nije bilo. Predmetni Ugovor je potrebama tužitelja prilagođen samo u dijelovima koji se tiču iznosa kredita, roka otplate, namjene kredita, no navedeno ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu kojem se mijenjaju samo navedeni elementi ovisno o slučaju, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni elementi na kojima tuženik kao kreditor ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio sklopljen, a kakve ugovore tuženik sklapa u velikom broju slučajeva.

Spornom ugovornom odredbom u biti je tuženik sam odredio visinu naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi ZZP. Tuženik je kao trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove, koji troškovi se „pokrivaju“ tom naknadom, a u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi.

Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Tuženik dakle nije tužitelju razjasnio razloge zbog kojih je naplatio naknadu za obradu kredita, odnosno nije dokazao opravdanost naplate naknade.

Tuženik je morao određeno popisati što čini troškove obrade kredita, a ne samo isto naplatiti u postotnom iznosu, čime su zapravo korisnici kredita dovedeni u neravnopravan položaj, budući da su veći troškovi za obradu kredita naplaćivani od korisnika koji podigne veći iznos kredita.

15. Sud prihvaća iskaz tužitelja da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj nije mogao pregovarati i da je takav "gotovi" ugovor bio prezentiran tužitelju neposredno prije solemnizacije kod javnog bilježnika, obzirom tuženik nije dokazao suprotno.

16. Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Imajući na umu je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu, a kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i to u visini od 0,30% iznosa kredita, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Navedeno rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

17. Iz provedenih dokaza, a imajući u vidu navedene zakonske odredbe, ujedno proizlazi da je i odredba sadržana u čl.

14. Ugovora o kreditu kojom je u slučaju prijevremene otplate kredita ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor ništetna temeljem odredbe čl.

87. st.

1. ZZP-a jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl.

81. st.

1. ZZP-a. Ovo iz razloga što je navedeni Ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvoj ugovornoj odredbi, pa je na taj način tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Odredba čl.

14. Ugovora o kreditu, koja visinu naknade čine ovisnom isključivo o uvjetima odnosno odluci jednog ugovaratelja, bez istovremeno preciznog označavanja na što se ista naknada odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti. Tužitelju je stoga prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge ugovaranja naknade i objasniti na što se ista točno odnosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu kao potrošaču omogućiti da pristane na takvu odredbu. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na istu pa je takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna i načelu savjesnosti i poštenja iz čl.

4. ZOO-a. Predmetna odredba čl.

14. Ugovora o kreditu je ništetna bez obzira što naknada za prijevremenu otplatu kredita sama po sebi nije ništetna, a kako to tuženik ispravno navodi, a kako proizlazi i iz Direktive 2014/17 Eu parlamenta i vijeća, Direktive 2008/48 EZ, kao i iz kasnije donesenog Zakona o potrošačkom kreditiranju "("Narodne novine" br. 75/09., u daljnjem tekstu: ZPK), ali pod uvjetom da se o takvoj odredbi posebno pregovaralo i da ona ne uzrokuje neravnotežu među strankama, a što ovdje nije slučaj (tako i u odlukama Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2471/2018-2 od 06. prosinca 2019. i poslovni broj Gž-2359/17-2 od 23. studenoga 2017.). Uostalom valja ukazati da iz sporne odredbe ugovora o kreditu proizlazi da će tuženik naplatiti naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita sukladno Odlukama tuženika važećim u trenutku prijevremenog povrata, pa bi u takvom ugovornom odnosu tuženik mogao proizvoljno odrediti visinu same naknade, o kojoj se niti nije pojedinačno pregovaralo.

Dapače, tuženik je obvezao tužitelja na isplatu čija će visina ovisiti o odluci koja u trenutku sklapanja kredita još ne postoji odnosno koja će eventualno biti važeća u trenutku prijevremene isplate.

18. Nadalje, prema odredbi čl. 1024. ZOO-a dopušteno je ugovaranje naknade zbog prijevremene otplate kredita koja predstavlja naknadu štete. U konkretnom slučaju činjenica da li je tuženiku nastala šteta u smislu odredbe čl. 1024. ZOO-a zbog prijevremenog vraćanja kredita od strane tužitelja nije odlučna u konkretnom slučaju s obzirom na to da je ugovorena odredba na temelju koje je naplaćena naknada tužitelju zbog prijevremene otplate kredita ništetna iz iznijetih razloga, a posebice imajući u vidu da je predmet ovog postupka utvrđivanje ništetnosti navedene odredbe i povrat iznosa naplaćenog od strane tuženika tužiteljici na temelju ništetne odredbe, a ne naknada štete tuženiku.

Slijedom svega navedenoga, utvrđeno je da su predmetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu ništetne.

19. Nadalje, radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o.

Vještak je u svom nalazu i mišljenju od 4. veljače 2025. izračunao da ukupno naplaćena naknada za obradu zahtjeva iznosi 308,50 eura, a da ukupno naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita iznosi 2.046,68 eura, kao i da sveukupno razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 4.745,64 eura.

Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka od 4. veljače 2025. budući da je isti stručan i objektivan, izrađen u skladu sa pravilima znanosti i vještine. Stranke nisu prigovorile tako izrađenom Nalazu i mišljenju, ali je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje s osnove valutne klauzule.

20. Pored toga, tužitelj kao ugovorna strana predmetnog Ugovora o kreditu ima pravo tražiti utvrđenje ništavosti predmetnih ugovornih odredaba sukladno odredbi čl. 327. ZOO-a. Dakle, svaka zainteresirana strana se može pozvati na ništetnost, a činjenica da je ugovor ispunjen nije prepreka da se naknadno utvrdi njegova ništetnost odnosno ništetnost pojedinih odredbi.

21. Temeljem članka 323. st. 1. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom pa je temeljem iste odredbe valjalo prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa na ime naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao stečenih bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od prvog idućeg dana nakon plaćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate, temeljem čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1., u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao u točki I. i II. Izreke.

22. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate, kao i na temelju odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22; dalje: ZOO-a) te Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22).

23. Prigovor zastare nije osnovan, budući da je člankom 327. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 glede zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, a isti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, imajući u vidu navedeni pravni stav Vrhovnog suda RH, proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

24. Nadalje, odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a, uzevši u obzir utvrđenu vrijednost predmeta spora. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje: Tarifa).

Tužitelju je stoga uz primjenu odredbi čl. 151. i 155. ZPP-a dosuđena naknada za sastav tužbe (temeljem Tbr. 7/1 u vezi Tbr. 48. Tarife), trošak sastava podneska od 6. ožujka 2025., te trošak zastupanja na ročištima dana 16. listopada 2024. i 11. lipnja 2025. (svaki u iznosu od 200,00 eura, uzevši u obzir da vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura), uz pripadajući pdv od 25%, što iznosi 1.000,00 eura.

Ostale radnje nisu priznate jer su ocjenjene da nisu bile potrebne u smislu čl. 155. ZPP-a (zahtjev u mirnom postupku, podnesak od 23. kolovoza 2024. i 21. listopada 2024).

Tome treba pribrojiti troškove financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 36,54 i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 73,08 eura, pa je ukupno dosuđena naknada troškova parničnog postupka u iznosu od 1.375,07 eura.

25. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a dosudio i zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate.

U Zagrebu, 16. srpnja 2025.

Sutkinja

Natalija Horvatić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku