Gž R-1148/2011-2 · Županijski sud u Zagrebu

Poslovni broj: 10. Gžr-1148/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Dubravke Migotti Gajski, kao predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Antonete Valentić i Vlatke Fresl Tomašević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. T. iz Z., …, kojeg zastupa punomoćnica M. S., odvjetnica u Z., protiv tuženika A. C. M. d.d., Z., …, radi zaštite prava, odlučujući o žalbi tužitelja, izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-789/11-164 od 08. travnja 2011., u sjednici vijeća održanoj dana 20. ožujka 2012.,

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-789/11-164 od 08. travnja 2011.

Obrazloženje

Pobijanom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

"1. Poništava se rješenje tuženika, br. 5361/93/BB od 14. lipnja 1993., kojim je tužitelju s danom 30. studenoga 1993. prestao radni odnos kod tuženika te se nalaže tuženiku da tužitelju isplati razliku za bolovanje u iznosu od 3.050,87 kn sa zakonskim zateznim kamatama (pobliže razvrstanim pod toč. 1. zahtjeva), u roku do 8 dana.

2. Tuženik je dužan isplatiti tužitelju iznos od 510.338,61 kn sa zakonskom zateznom kamatom na iznose neto plaće (razvrstano pod toč. 2. zahtjeva) do isplate, na regres 279,00 počev od 01.07.1993. do isplate, 1.645,00 kn počev od 01.07.1994. do isplate, 2.463,00 kn počev od 01.07.1995. do isplate, 5.610,00 kn počev od 01.07.1996. do isplate, 5.737,00 kn počev od 01.07.1997. do isplate, 5.800,00 kn počev od 01.07.1998. do isplate, 5.955,00 kn počev od 01.07.1999. do isplate, 6.104,00 kn počev od 01.07.2000. do isplate, 6.200,00 kn počev od 01.08.2001. do isplate, 6.181,00 kn počev od 01.09.2002. do isplate, na jubilarnu nagradu 700,00 kn počev od 01.06.2001. do isplate, po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., a od 01.01.2008. do isplate po čl. 29. ZOO i trošak postupka sa zakonskom zateznom kamatom po čl. 29. ZOO počev od presuđenja do isplate, sve u roku od 8 dana."

Presudu pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i zbog odluke o troškovima postupka, predlažući pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, odnosno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

Žalba je neosnovana.

U ovom stadiju postupka odlučuje se o zahtjevu tužitelja radi poništenja rješenja tuženika br. 5361/93/BB od 14. lipnja 1993. godine, kojim je tužitelju s danom 30. studenoga 1993. prestao radni odnos kod tuženika, o zahtjevu za isplatu razlike između naknade za bolovanje za radno mjesto višeg komercijalista i naknade za bolovanje za radno mjesto generalnog direktora za period od 16. prosinca 1993. do 30. studenoga 1993. u iznosu od 3.050,87 kn, te zahtjevu za isplatu za radno mjesto višeg komercijalista za razdoblje od 01. prosinca 1993. do 13. veljače 2003., zahtjev za isplatu jubilarne nagrade i regres za razdoblje od 1993. do 2002. u ukupnom iznosu od 510.338,61 kn sa pripadajućom zateznom kamatom.

Odbijanje tužbenog zahtjeva za isplatu razlike između naknade za bolovanje za mjesto bivšeg komercijaliste i naknade za bolovanje za radno mjesto generalnog direktora za period od 16. prosinca 1993. do 30. studenoga 1993., sud prvog stupnja obrazložio je slijedećim razlozima:

- da je pravomoćnom presudom odbijen zahtjev tužitelja za poništenje odluke Radničkog savjeta tuženika, br. 5179/92 od 9. studenoga 1992. kojom je tužitelj razriješen dužnosti generalnog direktora tuženika sa danom 4. studenoga 1992. i rješenje v.d. generalnog direktora tuženika, br. 5186/92/BB od 11. studenoga 1992. kojim je tužitelj raspoređen na radno mjesto viši komercijalist u Sektoru vanjskih poslova počevši od 05. studenoga 1992.,

- da je nesporna isplata naknade tužitelju za bolovanje za radno mjesto viši komercijalist dok je bio na bolovanju do 30. studenog 1993.,

i smatra da je tužitelju isplaćena primjerena naknada za bolovanje sukladno radnom mjestu na koje je bio raspoređen i nema pravo na isplatu zatražene razlike u iznosu od 3.050,87 kn. Odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja radi poništenja odluke tuženika od 14. lipnja 1993. o prestanku radnog odnosa tužitelja na radnom mjestu višeg komercijaliste, o isplati plaće za to radno mjesto od 01. prosinca 1993. do 13. veljače 2003. godine, zahtjev za isplatu jubilarne nagrade i regresa za razdoblje od 1993. do 2002., sve u ukupnom iznosu od 510.338,61 kn, prvostupanjski sud obrazlaže slijedećim razlozima:

- da je tuženik donio odluku o prestanku radnog odnosa tužitelja na temelju Programa rješavanja viška djelatnika od 01. lipnja 1993.,

- da zbog ekonomskih razloga tuženik nije u mogućnosti djelatnicima koji su na popisu osigurati obavljanje poslova na koje su raspoređeni,

- da je trajno prestala potreba za radom tužitelja sukladno odredbi čl. 23. st. 1 Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", br. 25/92 - dalje: ZRO),

- da je tuženik sukladno odredbi čl. 24. i 25. ZRO donio Program rješavanja viška radnika,

- da je u izradi Programa sukladno odredbi čl. 24. ZRO sudjelovao sindikat,

- da Program rješavanja viška radnika sadrži sve mjere i kriterije propisane odredbom čl. 25. st. 2. ZRO,

- da nisu utvrđene nepravilnosti u pogledu odlučivanja kojim će se radnicima dati prednost prilikom utvrđivanja za kojim je radnikom trajno prestala potreba,

- da je tužitelj otišao u mirovinu dana 31. prosinca 1993.,

slijedom čega, ne nalazi nezakonitost pobijane odluke i tužbeni zahtjev kao neosnovan odbija.

Odbijen je i zahtjev za isplatu plaće za radno mjesto višeg komercijaliste u razdoblju od 01. prosinca 1993. do 13. veljače 2003., te isplatu regresa, jubilarne nagrade, kao neosnovan.

Tužitelj osporava navedeno utvrđenje o zakonitosti pobijane odluke, ustrajući pri tvrdnji da nije prihvatljiva ocjena prvostupanjskog suda da je tuženik prilikom donošenja pobijane odluke poštivao zakonske kriterije.

Suprotno tvrdnji žalitelja, zakon ne propisuje način postupanja poslodavca prilikom utvrđivanja odnosa uzimanja u obzir kriterija iz čl. 25. st. 3. ZRO, a ovisi o ocjeni tuženika kojem kriteriju i u kojoj će mjeri dati prednost u svakom konkretnom slučaju, zbog čega je neosnovan prigovor tužitelja u tom pogledu.

U postupku nije utvrđeno da tužitelj spada u kategoriju radnika kojim radni odnos ne može prestati zbog trajnog prestanka potrebe za radom radnika (čl. 78. ZRO).

Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti odlučne za pravilnu primjenu materijalnog prava, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

Za svoje utvrđenje, do kojeg je došao ocjenom dokaza izvedenom na način određen čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP), sud prvog stupnja dao je logične i uvjerljive razloge, koji žalbenim razlozima tužitelja, kojima se preocjenjuju izvedeni dokazi, nije dovedeno u sumnju.

Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja na poništenje odluke tuženika o prestanku radnog odnosa tužitelja te njegov zahtjeva za isplatu plaće, regresa i jubilarne nagrade, jer mu radni odnos nije prestao nezakonitom odlukom tuženika.

Stoga je, a kako nisu nađene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, valjalo temeljem čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Odluka o parničnom trošku valjano se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP.

U Zagrebu, 20. ožujka 2012.

PREDSJEDNIK VIJEĆA:

Dubravka Migotti Gajski, v.r.