I Kž-722/2000-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-722/00-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice, Vesne Vrbetić, Josipa Budinskog i Zlate Lipnjak-Bosanac, kao članova vijeća, te tajnika u odjelu, višeg sudskog savjetnika Ahmeda Kapetanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. T. B., zbog kaznenog djela iz čl. 90. KZ-a, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 27. rujna 2000. godine, broj: K-48/99-138, u sjednici održanoj 27. veljače 2001. godine, u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Milojka Vučkovića i branitelja optuženika, I. B., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o je:

I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, te se opt. T.B. zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. KZ-a, za koje je tom presudom proglašen krivim, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina, u koju mu se, na temelju odredbe čl. 61. st. 1. KZ-a, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 8. lipnja 1999. godine, pa dalje.

II. Odbijaju se kao neosnovane, žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu i žalba optuženika opt. T.B. u cijelosti, te se potvrđuje prvostupanjska presuda u pobijanom, a nepreinačenom dijelu.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Bjelovaru opt. T.B. proglašen je krivim zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. KZ-a, opisanog u njezinoj izreci. Na temelju iste zakonske odredbe optuženik je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) godina, u koju mu se, na temelju odredbe čl. 63. st. 1. KZ-a, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 8. lipnja 1999. godine. Na temelju odredbe čl. 80. KZ-a od optuženika se oduzima automatska puška cal. 7,62 mm s tri okvira i metalnim držačem metaka, te 61 metak cal. 7,62 mm, s time da će se sve to predati Hrvatskoj vojsci.

Istom presudom, na temelju odredbe čl. 122. st. 1. ZKP optuženik je osuđen na naknadu troškova kaznenog postupka i plaćanje paušalne svote.

Protiv te presude podnijeli su žalbe, državni odvjetnik i optuženik putem branitelja.

Državni odvjetnik se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine, odnosno da je preinači u pravnoj oznaci djela tako da optuženika proglasi krivim zbog kaznenog djela teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 7. KZ-a i da ga osudi na strožu kaznu.

Opt. T.B. pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da je Vrhovni sud ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Ujedno je predložio da se on i njegov branitelj obavijeste o sjednici vijeća.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske u pismenom podnesku od 7. prosinca 2000. godine, broj: DOKŽ-1670/00 predložio je da se žalba državnog odvjetnika uvaži, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

U skladu s odredbom čl. 374. st. 1. ZKP o sjednici vijeća obaviješteni su optuženik i njegov branitelj, I.B., odvjetnik iz Z., koji je pristupio na sjednicu.

Budući da se optuženik nalazi u pritvoru i ima branitelja, a predsjednik vijeća i vijeće su smatrali da nazočnost optuženika nije svrhovita, nije određeno njegovo dovođenje.

Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, dok žalba opt. T.B. nije osnovana.

Opt. T.B. nije u pravu kada prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP. Protivno njegovim žalbenim navodima izreka presude je razumljiva, nije proturječna razlozima presude i navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama. Isto tako, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se nalazi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih zapisnika. Tako optuženik neosnovano tvrdi kako se u izreci presude navodi “da je optuženik ispalio ukupno 16 projektila prema oštećeniku dok se ovaj nalazio u skladištu i od toga 7 projektila iz skladišnog prostora, od kojih je 11 pogodilo oštećenika, jer to očito ne proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka i drugog provedenog u tijeku postupka na što se sud poziva”. Naime, kada se usporedi sadržaj izreke pobijane presude sa sadržajem i smislom žalbenih navoda vidljivo je da branitelj optuženika mijenja činjenični opis dodavanjem ili ispuštanjem pojedinih riječi, kako bi potkrijepio svoju tvrdnju, da je izreka presude nerazumljiva. U izreci pobijane presude uopće nije naveden citirani izričaj, koji branitelj optuženika navodi u žalbi. Protivno žalbenim navodima u izreci stoji: “… došavši u prostoriju skladišta… prema oštećeniku ispalio 7 metaka, a zatim izašavši iz skladišta ispalio još 9 projektila, od kojih je (misli se na ukupni broj ispaljenih metaka – 7 + 9) 11 projektila pogodilo tijelo oštećenika…”. Iz ovog činjeničnog opisa u izreci uopće ne proizlazi da se oštećenik za vrijeme ispaljivanja posljednjih 9 projektila nalazio u skladištu, i, premda prvostupanjski sud u izreci ne navodi mjesto, ali iz utvrđenog stanja stvari jasno proizlazi da se oštećenik u trenutku ispaljivanja 9 projektila nalazio u prostoriji prodavaone pokraj ledenice, gdje je i nađen prilikom očevida.

Nisu utemeljeni žalbeni navodi optuženika kojima ponavlja navode svoje obrane, kako on uopće nije ulazio u skladišni prostor, jer, upravo suprotno proizlazi iz pronađenih materijalnih tragova, nalaza i mišljenja vještaka, te rezultata rekonstrukcije, pa je u tom smislu pravilan zaključak prvostupanjskog suda.

Nadalje, protivno žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski sud je na temelju nalaza i mišljenja medicinskog vještaka prof. J.Š. i balističkog vještaka dipl. ing. D.Č. pravilno zaključio da su neke od ozljeda, koje je oštećenik zadobio, nastale u skladišnom prostoru, a neke, zapravo najbrojnije, u prodajnom prostoru. Naime, u skladišnom prostoru također su nađeni tragovi krvi za koje liječnik vještak, prof. dr. J.Š. smatra da potječu od ozljeda oštećenika i to ozljeda ruke koje su nastale u skladištu u času kada su ruke oštećenika bile donekle podignute, što može biti i pri držanju lopate za snijeg. Vještak dr. Š. posebno naglašava da je ozljeda lijeve podlaktice, na shemi označena brojem 4, nastala pucanjem iz relativne blizine, jer to proizlazi iz karakteristika ulazne strijelne rane, te da je to bila prva ili među prvim ozljedama ruku, a sve zajedno je medicinski logično (list 376). To nisu samo pretpostavke vještaka, kako tvrdi optuženik, već njegovo mišljenje utemeljeno na materijalnim tragovima, pa, suprotno žalbenim navodima optuženika, ne postoji uopće proturječnost, a najmanje znatna, između onoga što se nalazi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika. U navodima žalbe optuženik niti ne navodi što je to navedeno u obrazloženju presude, a ne proizlazi iz provedenih dokaza. Doduše i vještak dr. Š. je tijekom postupka dopunjavao svoj nalaz i mišljenje, a naročito na zadnjem ročištu glavne rasprave, kada je iznio konačnu dinamiku ozljeđivanja oštećenika na temelju materijalnih tragova utvrđenih tijekom postupka, a pogotovo na temelju rezultata rekonstrukcije događaja. Zbog toga su žalbeni prigovori optuženika na vještačenje dr. J.Š. uopćeni i neargumentirani. Osim toga ti prigovori se ne odnose na odlučne činjenice, pa ne mogu ni predstavljati sadržaj bitne postupovne povrede. Okolnost da je vještak dr. Š. na pitanja branitelja iskazao: “međutim, bilo koju ozljedu, ukoliko izvučemo iz konteksta svih ovih opisanih činjenica, oštećenik je mogao dobiti na bilo kojem mjestu” nije pravno relevantna, jer je vještak iskazao jednu hipotetičnu mogućnost koja se ne odnosi na konkretni inkriminirani događaj, jer je vještak dinamiku ozljeđivanja iznio tako da je u postojeće materijalne tragove uklopio ozljede oštećenika (list 376).

Ponovno isticanje kako je vještak na pitanja branitelja naveo da su i ozljede pod brojem 4. i 5. mogle nastati na istom mjestu, odnosno na bilo kojem drugom mjestu, su samo teoretski pretpostavljene mogućnosti, bez utemeljenja u okolnostima inkriminiranog događaja. Prvostupanjski sud je na temelju nalaza i mišljenja oba vještaka pravilno utvrdio da sve opisane ozljede oštećenik nije zadobio na jednom mjestu, kako to uporno, ali neosnovano tvrdi optuženik. Konačno, kako je već i naprijed navedeno sve navedene proturječnosti koje iznosi branitelj ne odnose se na odlučne činjenice, na činjenice koje predstavljaju bitna obilježja kaznenog djela. Slijedom navedenog svi prigovori izneseni u okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka su činjeničnog karaktera, jer se njima, zapravo osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja. Osim toga, ovaj drugostupanjski sud je, u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. ZKP i po službenoj dužnosti ispitao pobijanu presudu u pogledu postojanja drugih bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz toč. 1. i povrede kaznenog zakona iz toč. 2. na štetu optuženika iz toč. 2. citiranog članka, pa nije ustanovio njihovo postojanje.

Nadalje, stranke, državni odvjetnik i optuženik nisu u pravu kada prvostupanjsku presudu pobijaju zbog pogrešno, a optuženik i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Protivno njihovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je činjenično stanje, kako je opisano u izreci prvostupanjske presude, utvrdio pravilno i potpuno. Za svoje činjenične zaključke iznio je valjane razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj Vrhovni sud, kao drugostupanjski sud. Nije prihvatljiva tvrdnja optuženika kako nalaz i mišljenje vještaka za balistiku, dipl. ing.

D.Č. nije stručan niti u skladu s pravilima struke. Okolnost da je vještak na zapisniku o rekonstrukciji događaja, nakon utvrđenja niza novih tragova, koji nisu fiksirani prilikom očevida, obavljenog povodom inkriminiranom događaja, odmah iskazao “okrivljeni je najvjerojatnije pušku imao prislonjenu uz desni bok, na visini od 90 cm, s time da su kao prvi hici mogli biti ispaljeni oni na nižim pozicijama, a uslijed trzaja došlo je do pomicanja usta cijevi oružja u desno i prema gore (list 323), ne opovrgava pravilnost njegovog iskazivanja na glavnoj raspravi (list 378 – 382).

Naime, kada se ima u vidu da su oba vještaka dali svoje nalaze i mišljenja u tijeku istrage, na temelju dotada prikupljenih podataka iz zapisnika o očevidu, fotoelaborata, zapisnika o obdukciji, vještačenja automatske puške, čahura i metaka, sasvim je logično i jedino pravilno da su nakon obavljene rekonstrukcije svoje nalaze i mišljenja uskladili s njezinim rezultatima. To pogotovo što je na rekonstrukciji događaja nađeno i fiksirano niz tragova, koji nisu bili nađeni prilikom očevida i evidentirani u zapisniku. Same konstatacije na zapisnicima o ispitivanju vještaka, da oni ostaju kod ranijih nalaza i mišljenja, te da nakon toga iznose svoje nalaze i mišljenja na temelju novo utvrđenih okolnosti, novih tragova, utvrđenih rekonstrukcijom, ne znači postojanje proturječnosti, u onim dijelovima u kojima su odstupili od nekih ranijih konstatacija ili zaključaka.

Takvo odstupanje je logično i pravilno i u skladu s pravilima struke, jer proizlazi iz novo utvrđenih okolnosti. Kako je vještak za balistiku dipl. ing. D.Č. svoj konačni nalaz i mišljenje iznosio na glavnoj raspravi nakon detaljne analize podataka rekonstrukcije i nakon iskazivanja medicinskog vještaka doktora J.Š. o dinamici nastanka ozljeda oštećenika, te na temelju toga o redosljedu zadobivanja ozljeda zaključio drugačije nego odmah na samoj rekonstrukciji, nedvojbeno je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su vještaci dali potpune, jasne i detaljne nalaze i mišljenja kao i odgovore na postavljena pitanja, upravo na završetku glavne rasprave.

Bez utemeljenja je tvrdnja optuženika odnosno njegovog branitelja kako se vještak predomislio kada je na temelju svih relevantnih tragova, njihove analize i u povezanosti sa nalazom i mišljenjem vještaka pr. dr. J.Š. izjavio da su prvi hici u prodavaoni ispaljeni u višim pozicijama, a da je ispaljivanje završilo dok se tijelo nalazilo na podu. Naime, ozljede nogu, koje je medicinski vještak dr. J.Š. svrstao u treću grupu ozljeda, nedvojbeno su nastale u položaju kada je oštećenik ležao na podu, jer to očigledno proizlazi iz položaja ulaznih i izlaznih strijelnih rana, te prostrijelnih kanala koje je vještak detaljno opisao.

Prema tome, po prirodi stvari, ozljede uslijed kojih je oštećenik dospio u ležeći položaj, a to su prostrijeli gornjeg dijela tijela su nedvojbeno nastale prije ozljeda nogu. Dakle, one su nastale kada je oštećenik bio u stojećem položaju i od projektila koji su ispaljeni s viših položaja. S obzirom da se u nađene tragove na rekonstrukciji u prostoriji prodavaone uklapa šest ozljeda nađenih kod oštećenika označenih na skicama sa brojem 1, 2, 7, 8, 9 i 10, pravilan je zaključak oba vještaka da su ostale ozljede oštećenika nastale u skladišnom prostoru, jer na to, protivno žalbenim prigovorima optuženika, ukazuju i tragovi nađeni u tom prostoru.

Naime, prema tragovima nađenim u skladišnom prostoru, vještak za balistiku je ustanovio da je u skladišnom prostoru pucano u nekoliko navrata i pri tome je cijev puške bila usmjerena u različitim pravcima. To proizlazi iz tri grupacije tragova udara zrna: na zidu nasuprot ulaznih vrata u skladište, bočno desno u višoj i nižoj poziciji kroz policu. Iz utvrđenog stanja stvari proizlazi da su vrata prema skladištu odbijena iz štoka prije početka pucanja (iskaz svjedoka P.Lj. -list 128 i intenzivni tragovi izgaranja ogarenja na desnom štoku vrata, gdje su vidljivi i tragovi prolaza zrna).

Zbog svega izloženog prvostupanjski sud je pravilno odbio prijedlog obrane za novo medicinsko i balističko vještačenje. Obrana optuženika, također, nije dovela u sumnju pravilnost izvedenih vještačenja, te njihovih nalaza i mišljenja sa, uz žalbu dostavljenim, pismenim nalazom i mišljenjem vještaka za balistiku, dipl. ing. R.S. (list 423 do 429). Prije svega, taj nalaz i mišljenje izneseni su sumarno, ne uzimajući u obzir niz važnih okolnosti o pronađenim tragovima, a uopće ne uzimajući u obzir nalaz i mišljenje sudsko medicinskog vještaka prof. dr. J.Š., bez kojeg se uopće ne može govoriti o pravilnom vještačenju u skladu s pravilima struke. Dovoljno je ukazati samo na jednu neprihvatljivu konstataciju vještaka R.S., na kojoj temelji i zaključni nalaz i mišljenje, kako su smjerovi ozljeda na potkoljenicama tipični za ozljede nastale od odbijenog projektila, dok upravo suprotno je utvrdio medicinski vještak prof. dr. J.Š., izričito navodeći kako ozljede nogu nemaju karakter ozljeda nastalih djelovanjem odbijenog projektila, već imaju karakter ozljeda nastalim direktnim djelovanjem projektila (list 377 st. 1.). Stoga, priloženi nalaz i mišljenje vještaka dipl. ing. R.S., ne dovodi u pitanje ni pravilnost ni potpunost utvrđenog činjeničnog stanja kako ga je utvrdio prvostupanjski sud i svi žalbeni navodi obrane su bez utemeljenja u rezultatima dokaznog postupka.

Nadalje, nisu osnovani ni ostali žalbeni prigovori optuženika na pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se ne može prihvatiti obrana optuženika da je zapravo kritične zgode on bio napadnut od oštećenika, lopatom, jer iz svih utvrđenih okolnosti inkriminiranog događaja nedvojbeno proizlazi da je optuženik napao oštećenika koji je bio goloruk i bježao pred njim. To što se oštećenik kod napada optuženika branio i lopatom za snijeg, ne mijenja pravilnost navedenog zaključka prvostupanjskog suda. U dokaznom postupku koji je proveden savjesno i detaljno nisu nađene nikakve okolnosti koje bi ukazivale na uvjerljivost obrane optuženika, kako je on tempore criminis postupao u nužnoj obrani, odnosno u prekoračenju nužne obrane. Utvrđene karakteristike ozljeda druge grupe, prostrijeli prsnog koša i ustrijel leđne strane tijela, za koje je utvrđeno da su nanijete u položaju kada je oštećenik ustima cijevi oružja bio okrenut stražnjom stranom tijela, tj. leđima, nedvojbeno opovrgavaju istinitost obrane optuženika da su cijelo vrijeme sukoba on i oštećenik bili okrenuti licem jedan prema drugome. Zbog toga nije utemeljena tvrdnja optuženika kako ga je oštećenik u prodajnom prostoru snažno udario lopatom, te da je uslijed toga i jakog bola došlo do refleksnog i nekontroliranog pucanja. Utvrđene okolnosti, da su smrtonosne povrede zadane pucanjem u leđa isključuju u potpunosti nedvojbeno sve žalbene navode obrane, pa i konačnu tvrdnju kako optuženik nije imao namjeru ozlijediti oštećenika, jer da je oštećenik sve ozljede zadobio za vrijeme dok je napadao s lopatom optuženika.

Državni odvjetnik, također, nije u pravu kada prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud, protivno njegovim žalbenim navodima, pravilno utvrdio da je optuženik svojim postupanjem počinio kazneno djelo ubojstva iz čl.

90. KZ-a. Naime, pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju za počinjenje kaznenog djela ubojstva iz čl.

91. toč.

7. KZ-a nedostaje zakonom propisana kvalifikatorna okolnost tj. bezobzirna osveta. Premda je optuženik kazneno djelo ubojstva počinio izravnom namjerom i zbog osvete za smrt prijatelja D.S., koji je nastradao u prometnoj nesreći, ta osveta se ne može smatrati bezobzirnom, jer se optuženik nije posebno pripremao za počinjenje djela već je njegovo činjenje posljedica njegovog teškog i dubokog poremećaja ličnosti disocijalnog tipa u povezanosti s utjecajem alkohola i okolnosti da je umro njegov prijatelj zbog ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći kojom prilikom je vozilom, traktorom upravljao upravo oštećenik, smatrajući oštećenika krivim za prijateljevu smrt.

Optuženik je osoba sa rizičnim i asocijalnim ponašanjem niskog frustraktivnog praga, sklon agresivnom ponašanju, visokog stupnja narcizma, te nedostatka suosjećanja i posjedovanjem ravnodušnosti u odnosu prema drugima. Upravo te karakteristike i elementi osobnosti optuženika, uz rečene druge okolnosti bili su, tempore criminis, glavni pokretači agresivnog ponašanja sa svim utvrđenim posljedicama. Kako je optuženik oštećenika sa svog subjektivnog stajališta smatrao krivim za smrt prijatelja, u tom odnosu ne može se uzeti da je optuženik po svom shvaćanju postupao kao prema nevinoj osobi, koja nije dala povoda za postupanje, pa je prvostupanjski sud pravilno postupio kada u konkretnim okolnostima nije našao elemente bezobzirne osvete, bez obzira što optuženik nije bio u rodu s D.S., osobom, nastradaloj u prometnoj nesreći.

Konačno, da se za optuženika ne može uzeti da je postupao iz bezobzirne osvete, proizlazi, također iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra, na temelju kojih je, s obzirom na utvrđene i navedene karakteristike optuženikove strukture osobnosti, utvrđeno da su optuženikove sposobnosti shvaćanja značenja vlastitog postupanja i upravljanja voljom bile smanjene. Zbog toga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik svojim činjenjem ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela ubojstva iz čl.

90. KZ- a, pa žalbeni prigovori državnog odvjetnika nemaju osnova u rezultatima izvedenih dokaza i u utvrđenim okolnostima.

Budući da je optuženik podnio žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ta žalba, u skladu s odredbom čl. 382. ZKP sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni, ovaj drugostupanjski sud ispitao je prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u odluci o kazni, kao i žalbene navode državnog odvjetnika, pa je ustanovio da je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni osnovana.

Naime, razmotrivši odluku o kazni Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, je našao da prvostupanjski sud pri odmjeravanju kazne nije pravilno ocijenio sve okolnosti, koje u smislu odredbe čl. 56. st. 1. i 2. KZ-a utječu na odluku o kazni, pa je slijedom toga optuženiku izrekao preblagu kaznu.

Bez obzira na utvrđene olakotne okolnosti, smanjenu ubrojivost, sudjelovanje u Domovinskom ratu, obiteljske prilike, tj. da je otac jednog maloljetnog djeteta, utvrđene otegotne okolnosti – način izvršenja djela, pobude iz koje je kazneno djelo počinjeno, upornost optuženika u počinjenju, ranija osuđivanost, i jačina ugrožavanja zaštićenog dobra opravdavaju izricanje strože kazne. Budući da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio odlučne činjenice za odmjeravanje kazne, ovaj drugostupanjski sud je u skladu s odredbom čl. 390. st. 1. ZKP preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kazni i optuženiku izrekao primjerenu kaznu zatvora za opisano kazneno djelo, kaznu zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina. Po stajalištu ovog drugostupanjskog suda izrečena kazna ostvarit će svrhu kažnjavanja iz čl. 50. KZ-a u okviru opće svrhe kaznenopravnih sankcija iz odredbe čl. 6. KZ-a.

Kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenom ostalih žalbenih navoda stranaka utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti povrede zakona iz čl. 379. st. 1. ZKP na koje pazi po službenoj dužnosti, žalbe su, u skladu s odredbom čl. 387. ZKP odbijene, državnog odvjetnika u ostalom dijelu, a žalba optuženika u cijelosti, pa je presuđeno kao u toč. II. izreke ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 27. veljače 2001.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ahmed Kapetanović, v. r.

Milan Gudelj, v. r.