Rev-1722/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1722/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Ivana Mikšića, Ivke Zlokić i Nenada Perina kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja i protutuženika Z. G. iz Z., koga zastupa V. D., odvjetnik u S., protiv tuženika i protutužitelja D. L. iz P., koga zastupa G. M., odvjetnik u S., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika i protutužitelja D. L., protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 26. svibnja 2000. godine, br. Gž 2456/98, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu od 28. srpnja 1998. godine, br. P 573/96, u sjednici održanoj dana 20. travnja 2004. godine,

p r e s u d i o j e:

Djelomično se prihvaća revizija tuženika i protutužitelja, preinačuje se u odluci o kamatama presuda Županijskog suda u Splitu od 26. svibnja 2000. godine, br. Gž 2456/98 i presuda Općinskog suda u Splitu od 28. srpnja 1998. godine, br. P 573/96, i sudi:

Tuženik-protutužitelj dužan je tužitelju i protutuženiku platiti iznos od 78.700,00 DEM (sedamdesetosamtisućasedamstvo njemačkih maraka) u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju NBH na dan plaćanja zajedno sa zateznom kamatom na štedne uloge po viđenju koja teče u valuti glavnice od 1. rujna 1995. godine do isplate.

Tužitelj se odbija s preostalim dijelom zahtjeva temeljem kamata.

U ostalom dijelu odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda obvezan je tuženik i protutužitelj platiti tužitelju i protutuženiku kunsku protuvrijednost iznosa od 78.700,00 DEM prema srednjem tečaju Narodne banke Hrvatske na dan plaćanja zajedno s kamatom po stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju, a koja kamata teče od 1. rujna 1995. godine do isplate. Tužitelj je odbijen s preostalim dijelom svoga zahtjeva.

Istom presudom djelomično je usvojen protutužbeni zahtjev tuženika, te je utvrđeno da su odredbe ugovora o zajmu od 1. veljače 1995. godine o zateznoj kamati ništave, dok je odbijen zahtjev protutužbe da je u cijelosti ništav taj ugovor, a djelom je odbijen i podredni protutužbeni zahtjev za utvrđenje da su odredbe ugovora o zajmu o visini zajma ništave pa da se nalaže strankama da u roku od 15 dana te odredbe izmjene na način da označe iznos zajma sa 70.000 DEM uz zateznu kamatu koja je određena odlukom Vlade RH ili će je u protivnom zamijeniti presuda.

Prvostupanjski sud je rješenjem odbio prijedlog tužitelja i protutuženika za izdavanje privremene mjere.

Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.

Drugostupanjski sud je u glavnoj stvari i odluci o kamatama potvrdio presudu prvostupanjskog suda dok ju je preinačio u odluci o parničnom trošku.

Protiv presude drugostupanjskog suda tuženik i protutužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije ili da ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužitelj i protutuženik nije odgovorio na reviziju, a ni državni odvjetnik Republike Hrvatske se o njoj nije izjasnio.

Revizija je djelomično osnovana.

Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika da mu ovaj vrati iznos od 78.700 DEM u protuvrijednosti kuna koji da mu duguje temeljem dvaju ugovora o zajmu te zahtjev tuženika protiv tužitelja za utvrđenje da su odredbe ugovora o zajmu od 1. veljače 1995. godine o zateznoj kamati ništave, da je ništav cijeli taj ugovor odnosno podredni zahtjev za utvrđenje da je taj ugovor u odredbi o visini uzetog zajma i ugovornoj kazni ništav, pa da ga stranke trebaju izmijeniti na način da navedu kao iznos zajma iznos od 70.000 DEM, u protuvrijednosti kuna.

Protivno tvrdnji u reviziji nije došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka time što je prvostupanjski sud odbio izvesti dokaz saslušanjem dvoje svjedoka, jer je taj sud ocijenio da je činjenično stanje potpuno utvrđeno, na temelju izvedenih dokaza, a takvu ocjenu kao pravilnu je prihvatio i drugostupanjski sud.

Prvostupanjski sud je dalje ocijenio iskaze svjedoka, kako onih koje je predložio tužitelj, tako i onih koje je predložio tuženik, pa je za svoju ocjenu vjerodostojnosti tih iskaza dao razloge koje je kao valjane prihvatio drugostupanjski sud.

Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj kao zajmodavac, predao tuženiku kao zajmoprimcu iznos od 110.000 DEM u kunskoj protuvrijednosti, što je iznosilo nešto manje od 400.000,00 kn, da su stranke o tome sklopile ugovor u pisanom obliku, da je u ugovoru određena zatezna kamata od 1% dnevno, da se zajmoprimac obvezao zajam vratiti najkasnije do 1. travnja 1995. godine, da je tužitelj nakon toga, a temeljem usmene pogodbe dao tuženiku na zajam daljnji iznos od 18.700 DEM, te da je tuženik vratio tužitelju iznos od 50.000 DEM.

Prvostupanjski sud je navedene činjenice utvrdio na temelju pisanog ugovora od 1. veljače 1995. godine, te iskaza svjedoka A. B. i I. B., koje iskaze je ocijenio vjerodostojnima, a takvo utvrđenje kao valjano je prihvatio i drugostupanjski sud.

Prigovor tuženika u reviziji što ga je ovaj isticao i u ranijem postupku da je tužitelj njemu stvarno predao na zajam 70.000 DEM, a preostali iznos do 110.000 DEM da predstavljaju nerazmjerno visoke kamate, pa da je stvarno riječ o zelenaškom ugovoru, odnosi se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje iz kojeg razloga revizija nije dopuštena (čl. 325. st. 3. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99).

Zato su sudovi nižega stupnja pravilno primijenili materijalno pravo (čl. 557. i 558. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine", broj 53/91 i 3/94) kad su tuženika obvezali da tužitelju vrati navedeni novčani iznos, a iz istih razloga odbili njegov zahtjev za utvrđenje ugovora od 1. veljače 1995. godine ništavim, odnosno ništavom njegovu odredbu o visini zajma (čl. 141. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima).

Iz navedenih razloga tuženikova revizija nije osnovana, pa ju je kao takvu trebalo odbiti (čl. 393. Zakona o parničnom postupku – ZPP, "Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 i 88/01).

Pogrešna je međutim odluka nižestupanjskih sudova o zateznoj kamati.

Kad je naime dužnik u obvezi platiti vjerovniku protuvrijednost strane valute po tečaju na određeni dan, vjerovniku do toga dana pripadaju kamate u valuti glavnoga duga.

Stoga je povodom tuženikove revizije, a zbog pravilne primjene materijalnog prava na što revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), u navedenoj odluci trebalo pobijanu presudu preinačiti (čl. 395. st. 1. ZPP).

Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 20. travnja 2004. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.