Pr-8259/2013-69 · Općinski radni sud u Zagrebu

Poslovni broj: 24 Pr-8259/13-69

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji Luciji Miše, u pravnoj stvari tužiteljice S. P. S. iz Z., OIB:..., koju zastupa punomoćnica I. Š., odvjetnica u Z., protiv tuženika H. r., Z., OIB:…, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 30. rujna 2014., u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnice tužiteljice I. Š., odvjetnice i punomoćnice tuženika J. M., dipl. iur., Su-835/14, dana 30. listopada 2014.,

p r e s u d i o j e

I/ Utvrđuje se da je otkaz ugovora o radu koji je tuženik H. r., Z., OIB:…, dao tužiteljici S. P. S. iz Z., OIB:…, Odlukom o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika br. 79/04 od 28. srpnja 2004. nedopušten.

II/ Utvrđuje se da je sudski raskinut ugovor o radu među parničnim strankama sa danom 14. studeni 2004. godine.

III/ Nalaže se tuženiku H. r., Z., OIB:…, da tužiteljici S. P. S. iz Z., OIB:…, naknadi štetu u novčanom iznosu od 35.260,72 kn sa zateznom kamatom koja teče od 30. listopada 2014. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 8 dana.

IV/ Nalaže se tuženiku H. r., Z., OIB:…, da tužiteljici S. P. S. iz Z., OIB:…, isplati s osnova neisplaćenih plaća iznos od 18.283,38 kn sa zakonskom zateznom kamatom teče na iznos od:

- 3.167,05 kn od 16. srpnja 2004. godine do isplate,

- 2.930,58 kn od 16. kolovoza 2004. godine do isplate,

- 2.930,58 kn od 16. rujna 2004. godine do isplate,

- 2.930,58 kn od 16. listopada 2004. godine do isplate,

- 4.407,59 kn od 16. studenog 2004. godine do isplate,

- 1.917,00 kn od 16. prosinca 2004. godine do isplate,

sve kamate po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 8 dana.

V/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice S. P. S. iz Z., OIB:…, kojim na dosuđeni iznos naknade plaće potražuje zakonsku zateznu kamatu koja na pojedine mjesečne iznose teče od 1. do 15. u mjesecu za prethodni mjesec.

VI/ Nalaže se tuženiku H. r., Z., OIB:…, naknaditi tužiteljici S. P. S. iz Z., OIB:…, trošak parničnog postupka u iznosu od 29.375,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. listopada 2014. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 8 dana.

Obrazloženje

Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je bila zaposlenica tuženika temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 15. siječnja 1996., Ugovora o radu od 13. srpnja 1998. i Dodatka Ugovora o radu od 10. listopada 2003., te da je dana 13. kolovoza 2004. doznala da je tuženik objavio na oglasnoj ploči Odluku o redovitom otkazu Ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika od 28. srpnja 2004. u kojoj je kao razlog redovnog otkaza naveden neopravdani izostanak s posla u trajanju dužem od mjesec dana, s tim da radni odnos prestaje istekom otkaznog roka od mjesec i 15 dana od dana dostave Odluke o otkazu.

Tužiteljica navodi da je u navedenoj Odluci o otkazu ugovora o radu navedeno kako je tužiteljica neopravdano izostala s posla kroz vrijeme duže od jednog mjeseca, te da tuženik nije uspio stupiti u kontakt sa tužiteljicom. Ističe da navodi tuženika nisu u skladu sa stvarnim činjeničnim stanjem, zbog čega je podnijela tuženiku Zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa. Ističe da je početkom 2004. vođen postupak za njen prelazak iz Odjela dokumentarnog programa u Odjel zabavnog programa, te da su takva događanja dovela do zdravstvenih tegoba tužiteljice, zbog čega je bila na bolovanju od 6. veljače 2004. do 11. lipnja 2004., o čemu je dostavila dokumentaciju tuženiku.

Navodi da je dana 7. lipnja 2004. u razgovoru sa R. J., tajnicom u Odjelu dokumentarno-povijesnog programa dogovorila termin korištenja starog i novog godišnjeg odmora u trajanju od 11.6.2004. do 6.8.2004. Navodi da nije točan navod rukovoditelja odjela da ju je više puta pokušao kontaktirati, te da nisu točne niti istinite tvrdnje u vezi sa pozivom na davanje obrane, te ističe da joj je djelatnica u pravnoj službi rekla da obranu može dati pisanim putem do kraja tekućeg tjedna, odnosno do 30. srpnja 2004., što je tužiteljica i učinila.

Slijedom navedenog, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužiteljica predlaže da sud utvrdi da je otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužiteljici Odlukom o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika br. 79/04 od 28. srpnja 2004. nedopušten, da sudski raskine ugovor o radu sa danom 14. studeni 2004. godine, da naloži tuženiku da joj naknadi štetu u iznosu od 35.260,72 kn sa zateznom kamatom koja teče od 30. listopada 2014. godine do isplate, da naloži tuženiku da joj isplati naknadu plaće u iznosu od 18.283,38 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine mjesečne iznose teče od 1-og u mjesecu za prethodni mjesec te da joj naknadi trošak parničnog postupka.

U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva. Tuženik navodi da je tužiteljica neopravdano izostala s posla, da sa istom nije mogao stupiti u kontakt, te da je zbog toga tužiteljici u skladu sa odredbama Pravilnika o radu poziv radi očitovanja o povredi radne obveze uputio putem dostavljača tuženika na adresu tužiteljice koja je bila prijavljena kod tuženika. Navodi da je majka tužiteljice odbila preuzeti kuvertu navodeći da ne zna gdje se tužiteljica nalazi te da je nakon toga dostava poziva i odluke morala biti izvršena putem oglasne ploče tuženika. Nadalje, navodi da je netočna tvrdnja tužiteljice da je sa R. J., tajnicom tuženika bilo što dogovarala u vezi sa korištenjem godišnjeg odmora, jer se tužiteljica nije odazivala na telefonske pozive niti je bilo kome kod tuženika dostavila točnu adresu, te navodi da se tužiteljica nije javljala niti svom neposrednom rukovoditelju M. B., niti rukovoditelju radne jedinice B. S. Navodi da radnik u skladu sa čl.

48. st.

4. Zakona o radu ima pravo koristiti samo jedan dan godišnjeg odmora kada on to želi, uz obvezu da o tome obavijesti poslodavca najmanje tri dana ranije, što tužiteljica nije učinila niti za jedan dan izostanka s posla. Tuženik navodi da se radi o skrivljenom ponašanju tužiteljice i da je imao opravdani razlog za otkaz. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice uz naknadu parničnog troška tuženiku. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Odluku o redovitom otkazu Ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika (list 5-6 spisa), Obranu tužiteljice (list 7-8 spisa), Potvrde o primitku pošiljke (list 9-10, 21 spisa), Zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa (list 11-13, 14-15 spisa), Zamolbu (list 16 spisa), presliku radne knjižice tužiteljice (list 27-29 spisa), Pravilnik o radu (list 32-59 spisa), Obračunske liste (list 60-61, 138-141 spisa), Rješenje o korištenju godišnjeg odmora (list 62 spisa), Izjavu (list 63 spisa), Plan korištenja godišnjeg odmora za 2003. godinu (list 75-76 spisa), Evidenciju rada (list 77-78 spisa), podatke o plaći tužiteljice (list 84, 111, 156, 159, 167-168 spisa), očitovanje sindikalnog povjerenika (list 85 spisa), medicinsku dokumentaciju tužiteljice (list 102-105, 112 spisa), Analitiku plaće (list 238 spisa), saslušani su svjedoci I.

P. (list 107 spisa), B. S. (list 130-131 spisa), B. M. (list 131-132 spisa), A. Č. (list 147-148 spisa), N. L. (list 148-149 spisa), M. R. (list 162-163 spisa) i J. G. (list 163-165 spisa), te tužiteljica (list 132-134, 165 i 254 spisa).

Cijeneći sve dokaze zajedno i svaki dokaz posebno, u skladu s odredbom čl. 8 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11 i 25/13, - dalje u tekstu: ZPP-a), sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

U ovoj pravnoj stvari dana 18. prosinca 2008. godine donesena je presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice, a koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda od 17. siječnja 2012. godine, te su povodom revizije citirane presude ukinute Rješenjem Vrhovnog suda od 19. prosinca 2012. godine, a predmet vraćen ovome sudu na ponovni postupak. Među strankama nije sporno da je tužiteljica bila radnik tuženog gdje je temeljem Ugovora o radu i dodacima tom Ugovoru obavljala poslove tajnice u dokumentarno-povijesnom programu tuženika, da je tužiteljica bila na bolovanju od 1.3.2004. do 11.6.2004., te da je za isto bolovanje dostavila tuženiku doznake, da je tužiteljica dala pisanu obranu koju je tuženik zaprimio dana 30.7.2004. i da je tuženik postupao u skladu sa čl. 110. Zakona o radu te omogućio tužiteljici davanje obrane prije otkazivanja, da je tužiteljica podnijela Zahtjev za zaštitu prava dana 14. kolovoza 2004., odnosno da je tužiteljica podnijela isti Zahtjev u zakonskom roku. Među strankama su nesporni i podaci o iznosima plaće tužiteljice u razdoblju od srpnja do prosinca 2004., da nakon mjeseca rujna tuženik nije ništa platio tužiteljici na ime plaće, kao i vrijeme trajanja radnog odnosa tužiteljice kod tuženika koje iznosi 8 godina, 8 mjeseci i 16 dana.

Među strankama je sporno da li je tužiteljica počinila povredu radne obveze koja joj se stavlja na teret Odlukom o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika od 28. srpnja 2004. godine, te da li ista predstavlja opravdani razlog za otkazivanje ugovora o radu u smislu čl. 106. st. 1. t. 3. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04, 137/04 i 68/05, - dalje: ZR).

S obzirom da je među strankama nesporno da je tužiteljica podnijela Zahtjev za zaštitu prava tuženiku u zakonskom roku odnosno dana 14. kolovoza 2004. godine (potvrda o pošiljci prileži spisu), a da je tužba u ovoj pravoj stvari upućena sudu poštom preporučeno dana 13. rujna 2004. godine, to sud smatra da su u konkretnom slučaju zakonski rokovi za podnošenje zahtjeva za zaštitu prava poslodavcu i za podnošenje tužbe sudu u smislu čl. 126. ZR ispoštovani. Čl. 106. st. 1. t. 3. ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika). Čl. 112. ZR propisano je da ako poslodavac otkazuje ugovor o radu, a za valjanost otkaza se ovim Zakonom traži postojanje opravdanog razloga, on mora dokazati postojanje opravdanoga razloga za otkaz.

Uvidom u Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika od 28. srpnja 2004. godine, sud je utvrdio da se tužiteljici stavlja na teret da je u razdoblju od 11. lipnja 2004. godine pa do otkazivanja neopravdano izostala s posla, čime je počinila osobito tešku povredu iz radnog odnosa propisanu čl. 91. st. 2. t. 6. Pravilnika o radu tuženika. Sukladno odredbi čl. 51. Pravilnika o radu tuženika Odluka o korištenju godišnjeg odmora mora sadržavati sve kriterije po kojima je radniku utvrđena dužina godišnjeg odmora i vrijeme u kojem će koristiti godišnji odmor.

Prema tome, poslodavac, temeljem Pravilnika o radu kojeg je sam donio, donosi odluku o korištenju godišnjeg odmora u kojoj je navedeno i vrijeme u kojem radnik mora koristiti godišnji odmor. Odredbama ZR propisano je da radnik ima pravo na plaćeni godišnji odmor (čl. 39. st. 1.), te da raspored korištenja godišnjeg odmora utvrđuje poslodavac u skladu sa Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu, Ugovoru o radu i u skladu sa ZR-om (čl. 48. st. 1. ZR-a). Uvidom u dokumentaciju tuženika s potrebnim podacima za rješenja za godišnje odmore za 2003. godinu i 2004. godinu (okvirni plan - list 127 i 128 spisa) sud je utvrdio da je u istima navedeno da će tužiteljica koristiti godišnji odmor od 28. srpnja do 14. kolovoza 2003. godine te drugi dio od 14. do 30. lipnja 2004. godine, te od 5. srpnja do 9. kolovoza 2004. godine. Isto tako, sud je uvidom u citiranu dokumentaciju utvrdio da podaci o razdoblju i trajanju godišnjeg odmora tužiteljice nisu ispravljani ili mijenjani. Uvidom u rješenje o korištenju godišnjeg odmora od 26. travnja 2004. godine (list 62 spisa) sud je utvrdio da je istim određeno kako tužiteljica ima pravo na korištenje godišnjeg odmora u 2004. godini u trajanju od ukupno 25 radnih dana, te da će godišnji odmor koristiti u vremenu od 5. srpnja 2004. do 9. kolovoza 2004. godine.

Iz iskaza svjedoka M. M., B. S., M. B. i M. R. kojima je sud poklonio vjeru jer su iskazivali međusobno suglasno, sud je utvrdio da je kod tuženika postojala praksa da radnici ne mogu ići na korištenje godišnjeg odmora, pa čak i kada im je to pravo i vrijeme korištenja tog prava utvrđeno odlukom o korištenju godišnjeg odmora, a da prije ne ishode i dozvolu svog neposredno nadređenog rukovodioca i da je ta praksa ustanovljena zbog posebne prirode posla i organizacije rada tuženika, kao i da tužiteljica nije dobila takvu dozvolu.

Iz iskaza tužiteljice kojoj je sud poklonio vjeru jer je životan, uvjerljiv i u skladu sa dokumentacijom koja prileži spisu, sud je utvrdio da je tužiteljica R. J., osobnu tajnicu svog nadređenog M. B., obavijestila da će nakon što zaključi bolovanje koristiti godišnji odmor koji je ostao neiskorišteni iz 2003. godine, a nakon toga i godišnji odmor iz 2004. godine. Isto tako sud je utvrdio da je tužiteljica dobila i pisana rješenja o razdoblju i trajanju godišnjih odmora za 2003. i 2004. godinu, kao i da je R. J. obično koristila godišnji odmor u kolovozu, a tužiteljica u srpnju, te da je tužiteljica obavijestila tuženika o korištenju godišnjeg odmora, ali da nije dobila povratnu dozvolu neposrednog rukovodioca da koristi godišnji odmor kako je Rješenjem o korištenju godišnjeg odmora utvrđeno.

Među strankama nije sporno da tuženik niti na koji način nije izmijenio okvirni plan ili rješenja o korištenju godišnjeg odmora za 2003. i 2004. godinu niti pisano niti usmeno. Po mišljenju ovoga (i Vrhovnog suda) tuženik je kao poslodavac koristeći svoje pravo i dužnost u smislu odredbe čl. 51. Pravilnika o radu tuženika tužiteljici odredio kada može koristiti godišnji odmor u 2003. i 2004. godini kada je donio Odluku o korištenju godišnjeg odmora i kada je upisao podatke o vremenu i trajanju godišnjeg odmora u okvirni plan, a kako je sud to utvrdio uvidom u gore navedenu dokumentaciju.

Slijedom gore utvrđenog, ovaj sud smatra da u slučaju kada je tužiteljica koristila preostale dane godišnjeg odmora za 2003. u 2004. i godišnji odmor za 2004. u toj godini upravo onako kako je to odredio tuženik kao poslodavac u Odlukama o godišnjem odmoru, takvo postupanje se ne može smatrati teškom povredom obveze iz radnog odnosa tužiteljice. Ovo stoga što radnik ne mora voditi računa o organizaciji poslova kod poslodavca jer je to dužnost samog poslodavca i osoba koje je on odredio kao rukovodeće radnike s takvim pravima i obvezama. Slijedom navedenog, tuženik je kao poslodavac bio dužan tužiteljici kao radniku naložiti nekorištenje godišnjeg odmora kako mu je prethodno i odredio i dozvolio ako je za to postojala potreba rada i poslova kod tuženika, što tuženik nesporno nije učinio. Naime, ne može se od radnika tražiti da o tome vodi računa neovisno o postojanju dobrih običaja traženja i naknadnog usmenog odobrenja za korištenje godišnjeg odmora jer takva obveza radnika nije ničim propisana niti to tužena tvrdi u ovom postupku.

Štoviše, člankom 5. ZR propisano je da su se poslodavac i radnik u radnom odnosu dužni pridržavati odredbi Zakona o radu i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu.

Prema tome, običaji ne mogu stvoriti obvezu tužiteljice koja bi egzistirala izvan zakona, pravilnika o radu i ugovora o radu i suprotno njima, te u konkretnom slučaju običaj nema svojstvo prava koje bi se moglo primijeniti, a time ne može doći ni do njegove povrede. Valja dodati da je temeljem gore citirane dokumentacije postojao prekid u korištenju preostalog godišnjeg odmora za 2003. godinu i godišnjeg odmora za 2004. godinu tužiteljice, i to za dane 1. i 2. srpanj 2004. godine, međutim, sud ističe da takav izostanak tužiteljice predstavlja laku povredu radne obveze te nije opravdani razlog za otkaz ugovora o radu. Da to tako smatra i tuženik proizlazi iz čl. 91. Pravilnika o radu gdje je tuženik predvidio da se neopravdana izočnost s posla dulje od tri radna dana uzastopce odnosno pet dana godišnje ima smatrati teškom povredom radne obveze koja opravdava otkazivanje ugovora o radu.

Slijedom navedenog, sud smatra da tužiteljica nije počinila povrede obveze iz radnog odnosa, te da je odluka o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja od 28. srpnja 2004. godine nedopuštena.

Temeljem čl. 85. st. 3. ZR-a radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada zbog kojega je došlo zbog krivnje poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran. Kako je sud utvrdio da je odluka o otkazu nedopuštena, tužitelj ima pravo na naknadu plaću koju bi ostvario da nije bilo nedopuštene odluke o otkazu.

Visinu naknade plaće sud je utvrdio uvidom u obračun o bruto razlici plaće (srpanj, kolovoz i rujan 2004. godine) i bruto plaće (listopad i studeni 2004. godine) koju bi tužiteljica ostvarila u razdoblju od 12. lipnja 2004. godine do 14. studenog 2004. godine koji je izvršio tuženik i koji prileži spisu na strani 167 i 168. S obzirom da je obračun izvršio tuženik, pa se visina razlike plaće i plaća u utuženom razdoblju ima smatrati nespornom, to je sud odlučio kao u izreci presude pod toč. IV.

Na dosuđene iznose tužiteljici pripada i zakonska zatezna kamata temeljem čl. 277. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, - dalje ZOO) i 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

Tijek kamate određen je čl. 83. st. 4. ZR-a, odnosno za svaki pojedinačni mjesečni iznos kamata teče od 16. u mjesecu za prethodni mjesec kako je to navedeno u izreci presude u točci IV, pa je valjalo tužiteljicu odbiti s zahtjevom za dosudu kamate koja bi na svaki pojedini mjesečni iznos tekla od 1. do 15. u mjesecu za prethodni mjesec.

Budući da tužiteljici nije prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženika, sud je na zahtjev tužiteljice, a u smislu čl. 116. st. 1. ZR-a odredio sudski raskid ugovora o radu s datumom 14. studeni 2004. godine, jer se tužiteljica zaposlila kod novog poslodavca s danom 15. studeni 2004. godine.

U pogledu zahtjeva za isplatom naknade štete koju je tužiteljica pretrpjela zbog nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, sud je uzeo u obzir da je u vrijeme otkaza tužiteljica imala 29 godina, te da je u neprekidnom radnom odnosu kod tuženika bila od 15. siječnja 1996. godine do 30. rujna 2004. godine (8 godina, 8 mjeseci i 16 dana). U svom iskazu kojem je sud poklonio vjeru u cijelosti tužiteljica je navela da u vrijeme otkazivanja nije imala obvezu uzdržavanja, te da je kod novog poslodavca radila do 2008. godine, a nakon čega je bila ponovo nezaposlena, te je kasnije konačno otvorila vlastitu tvrtku jer se nikako nije mogla zaposliti.

S obzirom da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika u trajanju od 8 godina, 8 mjeseci i 16 dana, da je u vrijeme otkazivanja imala 29 godina, te da u vrijeme otkazivanja nije imala obvezu uzdržavanja, sud smatra da joj pripada pravična naknada štete u iznosu od 8 prosječnih mjesečnih plaća isplaćenih joj u posljednja tri mjeseca prije otkazivanja ugovora o radu. Slijedom navedenog, a s obzirom na visinu prosječne bruto plaće tužiteljice od 4.407,59 kn, tužiteljici je dosuđen s osnova naknade štete radi sudskog raskida bruto iznos od 35.260,72 kn.

Tijek zateznih kamata je određen od dana donošenja presude, tj. od 30. listopada 2014. jer je tim danom utvrđeno da je odluka o otkazu ugovora o radu nedopuštena, pa je u tom trenutku utvrđena odgovornost tuženika i visina njegove novčane obveze, dok je zatezna kamata i visina zatezne kamate određena sukladno čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO. Stoga je odlučeno kao u točci III. izreke presude.

Sud nije posebno cijenio ostale dokaze jer je u dovoljnoj mjeri utvrdio činjenično stanje radi donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari.

Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. i čl. 155. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

Tako je tužiteljici priznat trošak sastava obrane (Tbr. 28) - 500,00 kn, sastava Zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa (Tbr. 28) - 500,00 kn, trošak sastava tužbe (Tbr. 7/1) - 1.000,00 kn, sastava podneska od 29.10.2004. (Tbr. 8/3) - 250,00 kn, pristupa na ročište 11.1.2005. (Tbr. 9/1) - 1.000,00 kn, pristupa na ročište 4.3.2005. (Tbr. 9/1) - 1.000,00 kn, sastava podneska od 9.6.2005. (Tbr. 8/1) - 1.000,00 kn, pristupa na ročište 9.6.2005. (Tbr. 9/1) - 1.000,00 kn, pristupa na ročište 8.12.2005. (Tbr. 9/1) - 1.000,00 kn, sastava podneska od 14.2.2006. (Tbr. 8/1) - 1.000,00 kn, pristupa na ročište 16.3.2006. (Tbr. 9/1) - 1.000,00 kn, pristupa na ročište 1.6.2006. (Tbr. 9/5) - 250,00 kn, pristupa na ročište 10.11.2006. (Tbr. 9/5) - 250,00 kn, sastava podneska od 25.1.2007. (Tbr. 8/1) - 1.000,00 kn, pristupa na ročište 19.3.2007. (Tbr. 9/1) - 1.000,00 kn, pristupa na ročište 7.2.2008. (Tbr. 9/1) - 1.000,00 kn, pristupa na ročište 6.3.2008. (Tbr. 9/1) - 1.000,00 kn, pristupa na ročište 10.10.2008. (Tbr. 9/1) - 1.000,00 kn, pristupa na ročište 4.12.2008. (Tbr. 9/1) - 1.000,00 kn, sastava žalbe (Tbr. 10/1) - 1.250,00 kn, sastava revizije (Tbr. 10/5) - 1.500,00 kn, pristupa na ročište 10.2.2014. (Tbr. 9/1) - 1.000,00 kn, pristupa na ročište 20.5.2014. (Tbr. 9/1) - 1.000,00 kn, pristupa na ročište 10.7.2014. (Tbr. 9/1) - 1.000,00 kn, pristupa na ročište 30.9.2014. (Tbr. 9/1) - 1.000,00 kn, sastava podneska od 17.9.2014. (Tbr. 8/1) - 1.000,00 kn, što uz 25 % PDV-a (5.875,00 kn), ukupno iznosi 29.375,00 kn.

Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 17.3.2006. i 10.10.2008., jer su isti predani na ročištima za glavnu raspravu za koje je tužiteljici priznat trošak pristupa i na kojima je tužiteljica mogla iznijeti sadržaj podnesaka, pa isti nisu bili potrebni radi vođenja ovoga spora (čl. 155. ZPP-a). Tužiteljici nije priznat trošak sastava podnesaka od 6.9.2006. i 4.11.2007. jer isti sadržajno predstavljaju požurnicu, pa kako je sud dužan u svakome predmetu postupati po službenoj dužnosti, isti nisu bili potrebni radi vođenja spora (čl. 155.

ZPP-a). Tužiteljici nije priznat trošak sastava podnesaka od 13.10.2006., 7.5.2007.,3.3.2008. i 25.11.2008. jer u istima ponavlja već prethodno iznesene navode ili specificira tužbeni zahtjev, pa kako je dovoljno da tužiteljica postavi tužbeni zahtjev u tužbi, te pred zaključenje glavne rasprave (konačno postavljeni tužbeni zahtjev), za koji joj je priznat trošak, to citirani podnesci nisu bili potrebni radi vođenja ovog spora (čl. 155. ZPP-a). Konačno, tužiteljici nije priznat niti trošak pristupa na ročište za objavu jer isti trošak nije bio potreban s obzirom da je sud raspravnim rješenjem od 30. rujna 2014. godine odredio da će se strankama dostaviti pisani otpravak presude od kada im teče rok za žalbu.

Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, s obzirom da je u cijelosti izgubio spor (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

Slijedom gore navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu, 30. listopada 2014.

Sudac:

Lucija Miše

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 8 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi pisano u četiri (4) istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu u Zagrebu.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku

Rj./

- presuda nepravomoćna

- vidi upisnik "Pr" (šifra 15, 2x8%=16%, stariji od 10 godina, manje od 2 godine u radu)

- kalendar 30 dana