P-4754/2023-30 · Općinski građanski sud u Zagrebu

Poslovni broj P-4754/2023-30

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Vanesi Brizić Bahun, kao sucu pojedincu, na prijedlog višeg sudskog savjetnika-specijalista Maria Samardžića, u pravnoj stvari tužitelja SH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Bruni Petrovčiću, odvjetniku u Koprivnici, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB:92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupan po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u OD Metelko, Knežević i partneri u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne, glavne rasprave, zaključene 10. lipnja 2025. u nazočnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja te zamjenice punomoćnika tuženika TH, dana 14. srpnja 2025. godine

r i j e š i o j e

Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom od 11. prosinca 2024.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.017,13 eura sa zateznim kamatama tekućima od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na iznose kako slijedi:

iznos 2,13 EUR od 15. 5. 2006.

iznos 1,12 EUR od 15. 6. 2006.

iznos 3,81 EUR od 15. 11. 2008.

iznos 18,20 EUR od 15. 1. 2009.

iznos 18,44 EUR od 15. 2. 2009.

iznos 10,76 EUR od 15. 3. 2009.

iznos 12,52 EUR od 15. 4. 2009.

iznos 12,87 EUR od 15. 5. 2009.

iznos 9,84 EUR od 15. 6. 2009.

iznos 10,37 EUR od 15. 7. 2009.

iznos 7,99 EUR od 15. 8. 2009.

iznos 11,26 EUR od 15. 9. 2009.

iznos 7,61 EUR od 15. 10. 2009.

iznos 9,98 EUR od 15. 11. 2009.

iznos 9,60 EUR od 15. 12. 2009.

iznos 15,95 EUR od 15. 1. 2010.

iznos 20,03 EUR od 15. 2. 2010.

iznos 19,14 EUR od 15. 3. 2010.

iznos 23,19 EUR od 15. 4. 2010.

iznos 30,61 EUR od 15. 5. 2010.

iznos 32,21 EUR od 15. 6. 2010.

iznos 40,93 EUR od 15. 7. 2010.

iznos 40,63 EUR od 15. 8. 2010.

iznos 58,72 EUR od 15. 9. 2010.

iznos 48,19 EUR od 15. 10. 2010.

iznos 50,62 EUR od 15. 11. 2010.

iznos 62,06 EUR od 15. 12. 2010.

iznos 63,08 EUR od 15. 1. 2011.

iznos 59,01 EUR od 15. 2. 2011.

iznos 61,48 EUR od 15. 3. 2011.

iznos 61,61 EUR od 15. 4. 2011.

iznos 69,11 EUR od 15. 5. 2011.

iznos 85,10 EUR od 15. 6. 2011.

iznos 103,29 EUR od 15. 7. 2011.

iznos 123,13 EUR od 15. 8. 2011.

iznos 91,80 EUR od 15. 9. 2011.

iznos 81,25 EUR od 15. 10. 2011.

iznos 81,96 EUR od 15. 11. 2011.

iznos 83,14 EUR od 15. 12. 2011.

iznos 92,51 EUR od 15. 1. 2012.

iznos 95,25 EUR od 15. 2. 2012.

iznos 92,25 EUR od 15. 3. 2012.

iznos 91,81 EUR od 15. 4. 2012.

iznos 93,33 EUR od 15. 5. 2012.

iznos 95,95 EUR od 15. 6. 2012.

iznos 92,68 EUR od 15. 7. 2012.

iznos 91,77 EUR od 15. 8. 2012.

iznos 83,74 EUR od 15. 9. 2012.

iznos 90,66 EUR od 15. 10. 2012.

iznos 93,89 EUR od 15.11. 2012.

iznos 91,75 EUR od 15. 12. 2012.

iznos 89,18 EUR od 15. 1. 2013.

iznos 88,29 EUR od 15. 2. 2013.

iznos 87,38 EUR od 15. 3. 2013.

iznos 93,63 EUR od 15. 4.2013.,

sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 221,92 eura sa zateznim kamatama tekućima na pojedine

iznose:

-0,63 EUR od 02.07.2006. pa do isplate,

-3,00 EUR od 02.08.2006. pa do isplate,

-0,02 EUR od 02.09.2006. pa do isplate,

-0,03 EUR od 02.10.2006. pa do isplate,

-3,58 EUR od 02.11.2006. pa do isplate,

-2,63 EUR od 02.12.2006. pa do isplate,

-4,63 EUR od 02.01.2007. pa do isplate,

-7,34 EUR od 02.02.2007. pa do isplate,

-4,04 EUR od 02.03.2007. pa do isplate,

-7,57 EUR od 02.04.2007. pa do isplate,

-12,35 EUR od 02.05.2007. pa do isplate,

-12,61 EUR od 02.06.2007. pa do isplate,

-14,23 EUR od 02.07.2007. pa do isplate,

-11,38 EUR od 02.08.2007. pa do isplate,

-11,41 EUR od 02.09.2007. pa do isplate,

-16,25 EUR od 02.10.2007. pa do isplate,

-10,76 EUR od 02.11.2007. pa do isplate,

-15,11 EUR od 02.12.2007. pa do isplate,

-7,57 EUR od 02.01.2008. pa do isplate,

-8,78 EUR od 02.02.2008. pa do isplate,

-1,87 EUR od 02.03.2008. pa do isplate,

-3,39 EUR od 02.04.2008. pa do isplate,

-12,03 EUR od 02.05.2008. pa do isplate,

-8,77 EUR od 02.06.2008. pa do isplate,

-11,33 EUR od 02.07.2008. pa do isplate,

-11,87 EUR od 02.08.2008. pa do isplate,

-11,96 EUR od 02.09.2008. pa do isplate,

-2,16 EUR od 02.10.2008. pa do isplate,

-4,67 EUR od 02.12.2008. pa do isplate,

koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

III. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.200,00 eura sa zateznim kamatama tekućima od 14. srpnja 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15

dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška u iznosu od 187,50 eura, kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 3206391341/06 dana 27.3.2006. javnobilježnički solemniziran od strane JB Zvjezdane Rauš- Klier iz Varaždina, pod brojem OV-281/06-2 dana 29.3.2006. Predmetnim ugovorom odobren mu je i isplaćen kredit u iznosu od 29.931,45 CHF protuvrijednost u kunama, obračunato po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita. Ugovorena je obročna otplata kroz 84 mjeseca i u jednakim mjesečnim anuitetima, no vezano uz valutnu klauzulu CHF s plaćanjem svakog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti na dan dospijeća, a kredit je vraćen u cijelosti.

Tužitelj smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik u ugovoru koristio nedopuštene i nepoštene, a time i ništetne ugovorne odredbe, u prvom redu odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu, kojom je vraćanje kreditnih anuiteta po dospijeću, time i kredita u cjelini, vezao uz stranu valutu CHF (švicarski franak), zbog čega smatra da je ponašanje tuženika u ovom ugovornom odnosu predstavljalo nepoštenu poslovnu praksu. Takav stav temelji prije svega na utvrđenjima postojanja istih povreda ovakvog ugovornog odnosa na štetu potrošača od strane i banke tuženika, u pravomoćnim sudskim presudama s obvezujućim pravnim učinkom donesenim u sporu povodom kolektivne tužbe koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula Udruga Potrošač, protiv ukupno osam banaka koje posluju u RH.

Predmetnim Ugovorom o kreditu, ugovorena je tzv. valutna klauzula vezana uz valutu CHF. Ove, unaprijed pripremljene ugovorne odredbe, predstavljaju nepoštene, a time i ništetne odredbe, u prvom redu zbog postupanja tuženika u vezi iste suprotno načelu savjesnosti i poštenja, stoga što prije, a ni u vrijeme zaključenja kreditnog ugovornog odnosa, nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača, suprotno sadržaju bitnih ugovornih odredbi vezanih uz valutnu klauzulu, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Ugovaranje valutne klauzule inače je dopušteno člankom 22. ZOO-a, u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u članku 21. ZOO-a, a koje određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule, kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze, dopušteno je u RH na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule, kojima je svrha očuvati kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza, a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa, te kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja obveze odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena.

Dakle, valutna klauzula je isključivo zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca te se ugovara da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Svrha iste je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca - u konkretnom slučaju kune - naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca - kune -kao mjerila njegove vrijednosti, što se u ovom ugovornom odnosu nije dogodilo, već je unatoč nepromijenjenoj vrijednosti novca (zbog vezanosti tadašnje hrvatske valute uz EUR koji odnos čitavo vrijeme karakterizira sigurnost i stabilnost domaće valute, a time i vrijednosti tog novca), a uslijed poremećaja odnosa vrijednosti CHF prema EUR, došlo u jedno vrijeme otplate kredita do znatnog povećanja tečaja CHF prema kuni, što je pak neopravdano dovelo do značajnog porasta kreditnih anuiteta koje je tužitelj plaćao, a time i do stjecanja na strani tuženika nepripadajuće imovinske koristi.

Zbog navedenog je učinak predmetne valutne klauzule bio protivan i svrsi previđenoj odredbom iz čl.

22. ZOO-a. Pored navedenog, i ovdje su povrijeđene relevantne odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Konkretno, radi se o odredbama koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredbom iz članka 98. ZZP-a određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Člankom 102. istog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Sporna odredba o valutnoj klauzuli je nepoštena jer je prilikom ugovaranja iste u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi.

HNB je monetarnom politikom u RH niz godina štitio tečaj kune o odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro nije pretrpjela nikakav značajniji pad. Inflacija je zbog toga bila neznatna te je vrijednost novca sačuvana, ali je zbog aprecijacije švicarskog franka u odnosu na euro na vanjskom tržištu došlo do znatnog povećanja tečaja kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac, a i s obzirom na poslovanje iste ili povezanih bankarskih društva na stranom tržištu, u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, no tužitelj kao potrošač nije imao tih mogućnosti, a ni kapaciteta uvidjeti sve moguće rizike i posljedice koje bi iz istog proistekle.

Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je ovaj svoj "kreditni proizvod" s valutnom klauzulom u CHF prikazala kao vrlo povoljan te je tužitelj, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženik nije transparentno prikazao ni moguće alternativne izračune kod primjerice eurskih kredita pa tužitelj nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji, a na koji je način uvjeren da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, unatoč početnim dobrim pokazateljima i suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao daleko rizičnija.

Ponavlja se da je tuženik svoj proizvod ponudio kao gotov i unaprijed pripremljen te nije ostavio mogućnost bilo kakvih pregovora ni o ovoj pojedinačnoj ugovornoj odredbi. Na opisani način, tuženik je propustio svoju obvezu da u skladu sa zakonskim odredbama o potrošačkom kreditiranju sadržanim u Zakonu o zaštiti potrošača, ovdje tužitelju kao potrošaču da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, tj. sve podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku.

Također je propustio obvezu da prije sklapanja ugovora tužitelju pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi mu omogućila procijeniti je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja. Ova njegova obveza proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama, a danas je regulirana odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je zamijenio odredbe ZZP koje su donošenjem ZPK stavljene izvan snage.

Na takvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i načelima obveznog prava, a to su već spomenuto načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo zabrane zloupotrebe prava te načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Zbog propusta tuženika postupiti u skladu sa svojim zakonskim obvezama, tužitelj nije raspolagao svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku. Osim presude VTS RH broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule vezane uz CHF (potvrđeno odlukom VSRH broj Rev 2221/18 povodom revizije), postoje i obvezujuće presude suda Europske unije koje također utvrđuju da je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštena i ništetna i to za sve sudove država članica EU, shodno čemu iste obvezuju i sudove u RH, kao što o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima postoji i direktiva EU- 93/13 od 5. travnja 1993.

Ugovaranjem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, tuženik je predmetnim kreditnim odnosom, osim prouzročenja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, temeljem povećanja tečaja CHF tijekom otplate kredita u odnosu na domaću valutu, stekao bez osnove nepripadajući novčani iznos od ukupno 2.662,32 EUR/ 20.059,28 kn, koji tužitelj ovom tužbom potražuje, zadržavajući pravo da tužitelj ovisno o ishodu pojedinih izvedenih dokaza u skladu s čl. 186. b. st.

2. ZPP-a precizira tužbeni zahtjev tijekom postupka, sa zateznim kamatama tekućima na svaki pojedinačni isplaćeni iznos i troškovima postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. U bitnom navodi da je tužitelj bio upoznat s valutnim rizikom vezano uz ugovorenu valutnu klauzulu koja je dopuštena pozitivnim propisima i pristao je na isti, dok tuženik u konkretnom slučaju nije niti je mogao znati za budući rast tečaja CHF. Ujedno smatra da je ugovorena valutna klauzula dispozitivna odredba, zbog čega je isključena kontrola nepoštenosti iste. Smatra i da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača koje se ne predmnijeva. Istakao je i prigovor zastare, osporava zatraženi tijek zatezne kamate te istaknuo procesno pravni prigovor radi prijeboja s osnove potplaćenih anuiteta kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja specificiranog podneskom od 05. prosinca 2024. Zaključno predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.

3. Tužitelj je podneskom od 11. prosinca 2024. preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva. Naime, tužitelj je po izvedenom vještačenju povećao tužbeni zahtjev, pa je stoga opravdano i dopušteno ovakvo povišenje tužbenog zahtjeva, dakle, tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, dok je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno čl. 190. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje:ZPP) te je odlučeno kao u izreci rješenja.

4. Tužitelj se protivio istaknutom prigovoru radi prebijanja navodeći da tužitelj nije ništa stekao bez pravne osnove, budući da je samo plaćao anuitete prema obračunu tuženika, uz to ističući prigovor zastare potraživanja tuženika, s prijedlogom da se takav prigovor odbije kao neosnovan.

5. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu (list 20-25 spisa), otplatnu i prometnu tablicu (list 9-12 spisa), promet po kreditu/specifikacija uplata (list 13-19 spisa), izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje (list 61 spisa), proveo vještačenje po vještaku Petri Blašković te saslušao tužitelja.

6. Ostali dokazi čitanjem isprava nisu izvedeni niti cijenjeni, jer je činjenično stanje dovoljno utvrđeno.

7. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan, a prigovor radi prebijanja neosnovan.

8. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao relevantno proizlazi slijedeće:

-između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora zaključen je 27. ožujka 2006. ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila u iznosu CHF 29.931,45 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate, uz kamatnu stopu od 4,99 %, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika i valutnu klauzulu te otplatu od 84 mjeseca,

-u financijskoj dokumentaciji navedeni su anuiteti, stopa i datumi dospijeća/plaćanja istih.

-da je u izvodu iz edukacijskog materijala piše da je potrebno upoznati klijenta s valutnim rizikom i s tim u vezi kretanja tečajeva i izvora prihoda klijenta.

9. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je kupovao automobil te je obilazio salone i kada je odabrao automobil u salonu, oni su mu ponudili kredit u Zagrebačkoj banci, a on je i bio klijent Zagrebačke banke. U auto salonu su mu ponudili kredit u EUR ili u CHF-u, ali su mu rekli da je kredit u CHF-u povoljniji i jeftiniji što se tiče kamata i rate i pristupili su realizaciji kredita u auto salonu. U banku uopće nije išao. Kredit je bio zaključen, čekao je auto i počeo otplaćivati kredit. U auto salonu ga nisu upozorili na rizike vezane za valutu CHF. Odabrao si je kredit sa ratom do 2.000,00 kuna, u početku mu je rata bila oko 1.900,00 kuna, a onda je nekoliko mjeseci nakon franak padao te mu je rata bila oko 1.800 i nešto kuna, da bi nakon toga počela rasti te je došla do 3.000,00 kuna. U to vrijeme je bila aktivna udruga franak te mu je banka vratila ratu na 2.700,00 kuna što je nastavio otplaćivati sve do kraja. U vrijeme sklapanja ugovora nije imao obrt, OPG ili trgovačko društvo. Automobil kupljen kreditom je koristio u osobne svrhe.

10. Iskaz tužitelja sud prihvaća u cijelosti kao iskren i uvjerljiv, a na isti ni tuženik nije imao primjedbi.

11. Naime, u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. br. P-1401/12 između ostaloga utvrđeno da je ovdje tuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time naznačena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03. - ZZP 03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP 07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Citirana presuda u tim bitnim dijelovima potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 14. lipnja 2018. br. Pž-6632/17-10 te je stoga glede istih pravomoćna. Sukladno odredbi čl. 138. ZZP 07 i odredbi čl. 502. c ZPP-a takve odluke obvezuju i ovaj sud u predmetnom postupku te se tužitelj može ovdje pozivati na pravna utvrđenja iz te odluke koja onda vezuju i sud.

12. Cijeneći izloženo, a uzimajući u obzir da je ugovor o kreditu između tuženika i tužitelja sklopljen u razdoblju na koji se odnosi gornja presuda Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a ovdje tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužitelj prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora bio od strane istoga informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF (upravo suprotno proizlazi i iz iskaza tužitelja koji sud prihvaća kao iskren i uvjerljiv te u skladu s gornjim utvrđenjima iz kolektivnog spora), sud odredbu ugovora o kreditu od 03. studenoga 2008. koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF nalazi nepoštenom i stoga ništetnom (čl. 87. ZZP 03). Ovdje je glede valutne klauzule za istaknuti i da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač moru tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Stoga u nedostatku drugih dokaza kojim bi tuženik potvrdio takve svoje navode, sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, odnosno da ugovor sadrži formalnu odredbu da je tužitelj bio upoznat s rizikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom i da mu je tuženik objasnio taj rizik, a cijeneći i da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bio adekvatno informiran glede ugovorene valutne klauzule pogotovo izvodom iz biltena, dok tuženik nije predložio svjedoke na tu okolnost.

13. Nadalje, tuženik pogrešno tumači Direktivu 93/13 i presudu Suda Europske unije C-81/19, obzirom da je valutna klauzula ugovorna odredba dispozitivnog karaktera i nikako ne može biti isključena iz polja primjene Direktive 93/13.

14. S obzirom na utvrđenje da se stoga radilo o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu citiranih odredaba ZZP 03 koja je ništetna (čl. 87. ZZP 03 u svezi odredaba čl. 322. i čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO), pri tome shodno valja primijeniti odredbu čl. 323. st. 1. ZOO-a o posljedicama ništetnosti tj. vraćanju primljenog po osnovi ništetne odredbe uz odgovarajuću primjenu odredaba o vraćanju stečenog bez osnove. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prema utvrđenjima suda tuženik nepošten stjecatelj (istom je kao banci moralo biti poznato da se radi o nepoštenim i stoga ništetnim odredbama), to je isti u obvezi vratiti tužitelju nepripadno stečene iznose po osnovi rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, sve sa zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja.

15. Iz reklamnih materijala tužitelj kao potrošač nije mogao procijeniti rizike sklapanja ugovora vezanog uz valutu švicarski franak.

16. Sud je provedenim financijskim vještačenjem po vještaku Petri Blašković, čiji nalaz i mišljenje sud s obzirom da je odgovoreno na postavljeni zadatak prihvaća cijeneći ga stručnim i obrazloženim te u skladu s pravilima znanosti i vještine (kao takvog ga je prihvatio i tužitelj u odnosu na preplaćene iznose, dok tuženik također ne osporava matematički izračun vještaka, već općenito prigovara provođenju takvog dokaza na način kao u ovom postupku) utvrdio da ukupan iznos preplata, uzimajući u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita iznosi 3.017,13 eura. Također, vještak je u svom nalazu naveo datume dospijeća preplaćenih razlika, kako pravilno potražuje tužitelj tužbenim zahtjevom.

17. Što se tiče samog zadatka danog vještaku, kojemu tuženik prigovara, valja navesti kako je takav zadatak dan vještaku s obzirom na činjenicu da u situaciji kada je iz navedenih razloga naznačena ugovorna odredba ništetna, valja primijeniti iznos kredita, odnosno svakog mjesečnog anuiteta, bez vezanja za kretanje valute CHF, s obzirom da je odredba Ugovora kojom se otplata veže uz valutu CHF, ništetna iz gore navedenih razloga, a u slučaju ništetnosti pojedine odredbe uzima se da nije ni napisana, tako da je za ocjenu osnovanosti tako postavljenog tužbenog zahtjeva sud dao zadatak vještaku da utvrdi visinu razlike između onoga što je tužitelj platio na temelju Ugovora o kreditu i onoga što bi platio da se odredbe koje su utvrđene ništetnima ne uzimaju u obzir, gledano za svaki mjesec plaćanja.

18. Tuženik je svoj zahtjev u pogledu tzv. negativnih tečajnih razlika do kojih je došlo u razdobljima kada je tečaj švicarskog franka bio niži od onoga u vrijeme isplate kredita, postavio kao prigovor radi prebijanja.

19. Takav prigovor ocijenjen je neosnovanim. Naime, u pogledu potraživanja na temelju stjecanja bez osnove, u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a kada dio imovine neke osobe prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Međutim, odredbom čl. 1112. ZOO-a propisano je da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Naime, kako je prethodno citirano, u kolektivnom sporu utvrđeno je kako je upravo tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Upravo iz navedenoga utvrđenja proizlazi da je tuženik bio upoznat s navedenim parametrima kretanja valute uz koju je Ugovor bio vezan te stoga nije ovlašten naknadno, s obzirom na odredbu čl. 1112. ZOO-a, zahtijevati vraćanje; dok iz spisa ne proizlazi niti tuženik tvrdi da je zadržao pravo na povrat niti da je platio kako bi izbjegao prisilu ili da isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta.

20. Zbog navedenoga, prigovor radi prebijanja ocijenjen je neosnovanim, odnosno, kako je odredbom čl. 338. st. 3. ZPP-a propisano da izreka presude sadrži odluku suda o prihvaćanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja te odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja (čl. 333. ZPP-a), a utvrđeno je da potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja ne postoji, odlučeno je kao u izreci ove presude pod točkom II.

21. U odnosu na institut zastare mjerodavan je članak 241. ZOO-a, prema kojem se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a vezano uz odredbe čl. 502.a – 502.h ZPP-a, kojima je reguliran procesno pravni institut podnošenja tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Stoga je utvrđeno da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO-a, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla i pravna norma bila bi lišena svog korisnog učinka (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.). Zastara restitucijskog zahtjeva u ovome predmetu bila je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe te je počela ponovno teći (ispočetka) od dana kada je postala pravomoćna odluka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.broj P-1401/2012 (koja je postala pravomoćna 10. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost vezanosti za valutu CHF), stoga zastara u ovom slučaju ponovno teče od 11. lipnja 2018. za povrat po osnovi preplate zbog valutne klauzule, a kako je zastarni rok za restituciju u ovome slučaju opći petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO, to potraživanje tužitelja nije zastarjelo, jer je tužba podnesena 01. lipnja 2023.

22. Na neosnovanost prigovora zastare ne utječe niti preinaka tužbe iz podneska tužitelja nakon izrade nalaza i mišljenja, odnosno, prigovor zastare nije osnovan niti u odnosu na preinačene iznose, s obzirom da se ne radi ni o kakvom novom zahtjevu, već o usklađenju s nalazom i mišljenjem, u pogledu iznosa koje tužitelj traži po istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao u tužbi, čijim podnošenjem je zastara prekinuta, kako proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održanoj 27. svibnja 2024.

23. Nadalje, iako je već utvrđeno da potraživanje tuženika radi prebijanja ne postoji, osnovan je tužiteljev prigovor zastare tuženikovog potraživanja iz prigovora radi prebijanja, jer tuženik nije potrošač, pa zastara njegovog zahtjeva u ovome predmetu nije bila prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe, kao kod tužitelja. Obzirom da je najstarije potraživanje tuženika dospjelo 02. srpnja 2006., a zadnje 02. prosinca 2008., dok je prigovor radi prebijanja podnesen na pripremnom ročištu 13. lipnja 2024., to je protekao petogodišnji rok iz čl. 225. ZOO-a.

24. Obzirom na navedeno, sud je, uz utvrđenje ništetnim odredbi vezanosti kredita uz valutu CHF-a, naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3,017,13 eura za povrat preplate po osnovi ništetne odredbe o vezanosti Ugovora uz valutu CHF, zajedno sa zatraženim zateznim kamatama i to od dana stjecanja, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a, kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu ništetne pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja svake uplate.

25. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a isti troškovi odmjereni su sukladno vrijednosti predmeta spora, postavljenom zahtjevu za nadoknadu troškova postupka i Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje:OT) te da na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost.

26. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebne za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT), sastava četiri obrazložena podneska od 16. siječnja 2024., 05. srpnja 2024., 11. prosinca 2024. i 03. siječnja 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 13. lipnja 2024. i 10. lipnja 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju po 100 bodova, sastava podneska od 09. siječnja 2025. (Tbr. 8./3. OT), zastupanja na ročištu od 14. srpnja 2025. (Tbr. 9./3. OT), za svaku radnju po 50 bodova. Dakle ukupno 800 bodova, pa s obzirom na vrijednost boda od 2 eura, uvećanog za pripadajući PDV 25%, ukupno iznosi 2.000,00 eura. Ujedno je tužitelju u cijelosti valjalo priznati trošak predujma financijskog vještačenja u iznosu 200,00 eura jer je isto bilo neophodno za utvrđenje visine tužbenog zahtjeva.

27. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 26. studenoga 2024., jer istim obavještava sud o uplati predujma, što sud može sam utvrditi uvidom u e-spisu, pa isti nije bio potreban za postupak.

28. Zatezne kamate na trošak određene su sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. ZOO-a.

29. Slijedom navedenog je odlučeno kao u izreci presude.

U Zagrebu dana 14. srpnja 2025. godine

Sutkinja

Vanesa Brizić Bahun

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude odnosno od dana dostave prijepisa ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (Čl. 335. Zakona o parničnom postupku). Žalba se podnosi pisano u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke putem ovog suda,a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Oglasna ploča suda 8 dana