Rev-3013/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3013/1994-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miljenke Vraničar kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Tome Gložinića, Jakoba Miletića i Vjere Delić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G.P. iz . ., zastupanog po punomoćnicima M.Z. i I.Z. -B., odvjetnicima u L., protiv tuženika V.J. iz K., zastupanog po punomoćnici G.L. -P., odvjetnici u R., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli od 9. svibnja 1994. godine br. Gž-495/94-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Labinu od 29. rujna 1993. godine br. P-252/91-24, u sjednici održanoj dana 22. listopada 1997. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija se djelomično prihvaća, te se nižestupanjske presude - presuda Županijskog suda u Puli od 9. svibnja 1994. godine br. Gž-495/94-2 i presuda Općinskog suda u Labinu od 29. rujna 1993. godine br. P- 252/91-24 preinačuju u dijelu kojim je odlučeno o kamatama, tako da je tuženik dužan platiti zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od 29. srpnja 1991. godine do isplate po stopi koje banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju u DEM.

U preostalom dijelu revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"Tuženik je dužan isplatiti tužitelju iznos od 6.870 DEM u dinarskoj protuvrijednosti na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe tj. od 29. srpnja 1991. godine pa do isplate i isplatiti mu na ime troškova postupka iznos od 1.118.524.- HRD u roku od 15 dana."

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik, pobijajući presudu u cijelosti, pozivajući se na sve revizijske razloge navedene u čl. 385. st. 1. toč. 1-3. Zakona o parničnom postupku - ZPP ("Narodne novine", br. 53/91 i 91/92) zbog kojih se revizija može izjaviti, s prijedlogom da revizijski sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija je djelomično osnovana.

Predmet spora u ovoj parnici predstavlja tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtijeva od tuženika ispunjenje ugovorne obveze plaćanja zakupnine po osnovi ugovora o zakupu čamca, sklopljenog dana 22. ožujka 1991. godine između tužitelja kao zakupodavca i tuženika kao zakupca, isplatom protuvrijednosti iznosa od 6.870 DEM prema tečaju na dan isplate sa zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe (29. srpnja 1991. godine) do isplate.

Iako se revident poziva na sve revizijske razloge iz čl. 385. st. 1. toč. 1-3. ZPP, revizijskim navodima se samo osporava pravilnost utvrđenja visine neplaćenog dijela zakupnine.

Utvrđenje sudova da tuženik nije platio dio ugovorene zakupnine u visini utuženog iznosa od 6.870 DEM činjenično je utvrđenje koje ne može biti predmet revizijskog ispitivanja, jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 3. ZPP), pa stoga revizijski navodi koji se tiču pravilnosti utvrđenja navedene činjenice nisu od odlučnog značaja.

Rečeno utvrđenje temelji se na iskazu tužitelja saslušanog kao stranke, a zbog čega je prihvatio iskaz tužitelja, prvostupanjski sud je dao jasne i iscrpne razloge, pa obrazloženje nižestupanjskih presuda glede odlučne činjenice plaćanja zakupnine nema nedostataka zbog kojih se presude ne bi mogle ispitati.

Revident potpuno neosnovano ističe da "ni prvostupanjski sud, a zatim ni županijski, nisu uspjeli obrazložiti (matematički) tvrdnju tužitelja, da mu tuženik navodno duguje 6.870 DEM" jer iz obrazloženja nižestupanjskih presuda jasno proizlazi da je ugovorena zakupnina za siječanj, veljaču i ožujak 1991. godine iznosila po 1.500 DEM, a potom za slijedeća tri mjeseca po 2.000 DEM, da zaostali dug tuženika iz prethodne godine iznosi 600 DEM, a da je tuženik platio zakupninu samo u iznosu od 1.230 DEM, s tim da tužitelj ne traži zakupninu za siječanj i veljaču 1991. godine, iz čega nedvojbeno slijedi postojanje utuženog potraživanja tužitelja od 6.870 DEM. Tužitelj je u tužbi naveo da njegovo potraživanje nakon odbitka plaćenog iznosa od 1.230 DEM iznosi 7.370 DEM, pa stoga revident potpuno neosnovano i proizvoljno obrazlaže svoju tvrdnju da sudovi nisu "matematički" obrazložili visinu njegovog dugovanja navodima "prvotno je u tužbi istaknuto potraživanje u iznosu od 7.370 DEM, pridodan navodno zaostali dug od 600 DEM i "utvrđeno" da je tuženik platio dio duga u iznosu od 1.230 DEM (7.370 + 600 = 7.970 - 1.230 = 6.740 DEM)???".

Slijedom navedenog za zaključiti je da ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, na koju revident neodređeno opisno ukazuje, a ne postoji niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju, sukladno odredbi iz čl. 386. ZPP, revizijski pazi po službenoj dužnosti.

Kod činjenica da tuženik nije u cijelosti ispunio svoju ugovornu obvezu plaćanja zakupnine, te nije platio zakupninu u ukupnom iznosu od 6.870 DEM, odnosno protuvrijednosti toga iznosa u domaćoj valuti, sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo odlučujući o glavnom zahtjevu kada su taj zahtjev prihvatili i obvezali tuženika na isplatu protuvrijednosti navedene svote prema tečaju na dan isplate.

Pri tome treba reći, budući u presudama nije navedeno po kojem se tečaju izračunava obveza tuženika, da se ta obveza, sukladno odredbi iz čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 3/94), a koja sukladno odredbi iz čl. 7. istog zakona ima povratno djelovanje, te se primjenjuje i na obvezne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu toga zakona, a u kojima do stupanja na snagu toga zakona nije donesena odluka povodom revizije ili zahtjeva za zaštitu zakonitosti, ispunjava plaćanjem u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju ovlaštene banke u mjestu ispunjenja obveze koji vrijedi toga dana, jer stranke nisu ugovorile drugi tečaj.

Međutim, sudovi su materijalno pravo pogrešno primijenili kada su odlučujući o zahtjevu za kamatama obvezali tuženika na plaćanje zakonskih zateznih kamata, pod kojima se može razumijevati stopa zatezne kamate koja se plaća na domaću valutu, a koja nije jednaka onoj koja se plaća zbog neispunjenja obveze ugovorene uz primjenu valutne klauzule.

U potonjem slučaju vjerovniku pripada pravo na zatezne kamate po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju u valuti ugovora, a to je u konkretnom slučaju njemačka marka.

Slijedom izloženog, a na temelju odredbe iz čl. 395. st. 1. ZPP, revizija je prihvaćena kao djelomično osnovana, te su nižestupanjske presude preinačene u dijelu kojim je odlučeno o kamatama, a u ostalom dijelu revizija je odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 22. listopada 1997.

Predsjednik vijeća:

Miljenka Vraničar v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)