I Kž-410/2013-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 410/13-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te mr. sc. Marijana Svedrovića i mr. sc. Branka Brkića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. I. Š., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. I. Š. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 7. prosinca 2012. godine, br.: K-33/11, u sjednici održanoj dana 19. veljače 2015. godine, u nazočnosti u javnom dijelu opt. I. Š. i njegove braniteljice T. V. Đ.,

p r e s u d i o j e

I. Povodom žalbi državnog odvjetnika i opt. I. Š., po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela te se izriče da je opt. I. Š. djelom za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. Kaznenog zakona.

II. Uslijed odluke pod I. preinačuje se prvostupanjska presuda:

- u odluci o kazni te se opt. I. Š. za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. Kaznenog zakona za koje je proglašen krivim, na temelju te zakonske odredbe osuđuje i uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 4. Kaznenog zakona na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci, a na temelju čl. 56. Kaznenog zakona izriče se uvjetna osuda pa se kazna zatvora na koju je opt. I. Š. osuđen neće izvršiti ako u roku od 3 (tri) godine ne počinio novo kazneno djelo;

- u odluci o oduzimanju imovinske koristi te se na temelju čl. 77. st. 1. Kaznenog zakona u vezi s čl. 4. st. 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem, utvrđuje se da novčani iznos od 4.464.701,55 kn predstavlja imovinsku korist koju je opt. I. Š. ostvario kaznenim djelom i da navedeni iznos predstavlja imovinu Republike Hrvatske pa se nalaže opt. I. Š. da plati iznos od 4.464.701,55 kn u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude.

I Kž 410/13-6

III. Odbijaju se žalbe opt. I. Š. i državnog odvjetnika kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Dubrovniku od 7. prosinca 2012. godine, br.: K-33/11, opt. I. Š. proglašen je krivim zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97), činjenično i pravno opisanog u izreci pobijane presude, i po čl. 337. st. 4. KZ/97, uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. b) KZ/97, izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci, a po čl. 67. KZ/97 primijenjena uvjetna osuda, sa rokom kušnje u trajanju od 3 (tri) godine, i sa dodatnim uvjetom, da u roku od 6 (šest) mjeseci plati protupravno stečenu imovinsku korist u iznosu od 4.464.701,55 kn. Po čl. 82. KZ/97 opt. I. Š. na ime imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom obvezan je platiti iznos od 4.464.701,55 kn.

Po čl. 122. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj: 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 – pročišćeni tekst i 115/06 – dalje u tekstu: ZKP/97), u vezi čl. 119. st. 1. toč. 1.-6. ZKP/97, opt. I. Š. dužan je snositi troškove kaznenog postupka i to: troškove vještačenja u iznosu od 4.610,53 kn i paušali iznos od 1.000,00 kn. Protiv te presude žalbe su podnijeli: opt. I. Š., po braniteljima Z. H. i T. V. Đ., odvjetnicima iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, pobijanu presudu preinači na način da opt. I. Š. oslobodi od optužbe, ili, pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje; državni odvjetnik, zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, pobijanu presudu preinači u odluci o kaznenoj sankciji na način da opt. I. Š. "osudi na bezuvjetnu kaznu zatvora".

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je opt. I. Š., po braniteljima Z. H. i T.

V. Đ., s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

Postupajući u skladu s odredbom iz čl. 373. st. 1. ZKP/97, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje (br.: KŽ-DO-802/13 od 1. kolovoza 2013. godine).

Sjednica vijeća održana je u odsutnosti državnog odvjetnika, koji je o istoj uredno obaviješten, sukladno odredbi čl. 373. st. 2. ZKP/97, a u nazočnosti opt. I. Š. i njegove braniteljice T. V. Đ., odvjetnica iz Z., a u odsutnosti uredno obaviještenog branitelja opt. I. Š., Z. H., odvjetnika iz Z.

Žalbe nisu osnovane.

Na žalbu opt. I. Š.

I Kž 410/13-6

Prije svega, nije u pravu opt. I. Š. kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka jer u presudi "nije utvrđeno tko je oštećenik u ovom kaznenom predmetu; da iz pobijane presude ne proizlazi kome je to opt. I. Š. dužan platiti navedenu imovinsku korist, a osim toga, prvostupanjski sud uopće ne spominje oštećenika u ovom kaznenom predmetu, već se ponaša kao da se radi o šteti koja je nanesena državnom proračunu – a koja okolnost ne proizlazi ni iz optužnog akta" (str. 1. i 2. žalbe).

Suprotno isticanju razloga od strane opt. I. Š. u žalbi, sve istaknute okolnosti ne predstavljaju izostanak razloga o odlučnim činjenicama (ili da bi ti razlozi bili nejasni odnosno proturječni), već opt. I. Š. u suštini ističe da je prvostupanjski sud pogrešno, a prije svega, nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Zbog toga se "propust" suda ne može podvesti pod navedenu bitnu povredu odredba kaznenog postupka, jer se jedino može raditi o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju u pogledu izvedenih činjenica, i eventualno o povredi zakona.

Međutim, nema nikakve dvojbe da je oštećenik u ovom kaznenom predmetu T.D. A. d.o.o. (kako to proizlazi i iz izreke pobijane presude). Isto tako, nema nikakve dvojbe da je, prema izreci i obrazloženju pobijane presude, opt. I. Š. sebi pribavio imovinsku korist u iznosu od 4.464.701,55 kn – kako je to utvrđeno i opisano i u izreci pobijane presude.

Što se pak tiče ostalih žalbenih navoda opt. I. Š. (da kazneno djelo zbog kojeg je oglašen krivim nije uopće kazneno djelo; da je Porezna uprava protiv opt. I. Š. vodila prekršajni postupak, a da je kaznenu prijavu za kazneno djelo iz čl. 292. KZ/97 trebalo odbaciti, to tim više, što novi Kazneni zakon ("Narodne novine", broj: 125/11 i 144/12 – dalje u tekstu: KZ/11) "ne poznaje više to kazneno djelo", zbog čega državni odvjetnik mijenja pravnu kvalifikaciju kaznenog djela u smislu odredbe iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. KZ/97, a ono što je najbitnije, opt. I. Š. smatra da u obrazloženju pobijane presude "nedostaju blanketni propisi" koji bi na nedvojbeni način ukazali koju je to odredbu zakona opt. I. Š. povrijedio u smislu radnje počinjenja kaznenog djela iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. KZ/97). Iz navedenih razloga opt. I. Š. smatra da se radi o "neodređenoj osudi".

Na kraju svoje žalbe opt. I. Š. zaključuje: "Sukladno svim pozitivnim propisima, prijenos poslovnih udjela bez naknade je dopušten, a to su potvrdili poreznici, knjigovođe, javni bilježnici (koji ne bi solemnizirali sve te isprave da se one ne temelje na zakonu), a konačno, takav prijenos (poslovnih udjela) u svojem registru proveo je i Trgovački sud – što sigurno ne bi učinio da je nešto počinjeno protuzakonito. Naime, cilj čitave transakcije bio je povrat kredita a ne nezakonitog bogaćenja opt. I. Š.".

Suprotno žalbenim razlozima, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, prihvaća sve razloge prvostupanjskog suda iznesene u obrazloženju pobijane presude na str. 4.-5., te zaključuje slijedeće: iz spisa nedvojbeno proizlazi da je T.D. A. d.o.o. osnivač i član društva T.D. Z. d.o.o., a da je vlasnik poslovnih udjela u T.D. Z. d.o.o. T.D. A. d.o.o.. Isto tako, nije sporno da T.D. A. d.o.o. povećava temelji kapital T.D. Z. d.o.o. unosom nekretnine koja je procijenjena na 2.967.700,00 kn, i u tom trenutku, T.D. A. d.o.o. ima dva poslovna udjela: 20.000,00 kn i 2.967.700,00 kn.

Nakon toga, opt. I. Š., kao direktor T.D. A. d.o.o. sklapa Ugovor o prijenosu poslovnih udjela, kojim ugovorom opt. I. Š. kao fizička osoba poslovne udjele koji su u vlasništvu T.D.

I Kž 410/13-6

A. d.o.o. (a to su poslovni udjeli u T.D. Z. d.o.o.) prenosi na sebe. Takvim sklapanjem ugovora opt. I. Š. se pojavljuje istovremeno kao zastupnik po zakonu T.D. A. d.o.o., ali i kao stjecatelj poslovnih udjela u istom tom ugovoru.

Takvo sklapanje ugovora sa samim sobom u izričitoj je suprotnosti sa odredbom čl. 49. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj: 111/93, 34/99 – dalje u tekstu: ZTD) koja propisuje da prokurist ne može bez ovlasti društva nastupati kao druga ugovorna strana i s društvom sklapati ugovore u svoje ime i za svoj račun, u svoje ime i za račun drugih osoba, ili u ime i za račun drugih osoba.

Isto tako, u čl. 41. st. 3. ZTD-a izričito je propisano da se na zastupnika društva (a to je pozicija opt. I. Š. u T.D. A. d.o.o.) odnose ograničenja iz čl. 49. ZTD-a.

Osim toga, opt. I. Š., bez odluke Skupštine nije mogao sklopiti ugovor o prijenosu poslovnih udjela sam sa sobom, i to u vezi poslovnih udjela koji su u vlasništvu T.D. A. d.o.o., i to iz razloga što opt. I. Š. nije mogao istovremeno biti zastupnik po zakonu T.D. A. d.o.o. i stjecatelj tih istih poslovnih udjela (u smislu odredbe čl. 49. u vezi čl. 41. ZTD-a).

Ovdje usput ističemo da prema odredbi čl. 103. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje u tekstu: ZOO) ugovor je ništetan ako je sklopljen protivno odredbi čl. 49. ZTD-a.

Iz utvrđenog činjeničnog stanja, u odnosu na sve izvedene dokaze u ovom kaznenom predmetu (str. 4. pobijane presude) nedvojbeno proizlazi da je T.D. A. d.o.o. trebalo poslovne udjele prodati T.D. P. d.o.o. i preuzeti ukupno 7.300.000,00 kn, a ne dio tog iznosa od 4.464.701,55 kn uplatiti na žiro račun opt. I. Š.

Takvim postupanjem T.D. A. d.o.o. ostalo je bez vrijednosti poslovnih udjela u T.D. Z. d.o.o. (a koje poslovne udjele je opt. I. Š. prodao za 7.300.000,00 kn).

Na taj način, kako to pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud (str. 4., odl. zadnji pobijane presude) opt. I. Š. je iznos od 4.464.701,55 kn stekao bez pravne osnove – i tu Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nalazi pravni temelj obveze opt. I. Š. da T.D. A. d.o.o. vrati navedeni iznos.

Na kraju, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ističe da iznos od 7.300.000,00 kn predstavlja procjenu poslovnih udjela u odnosu na T.D. A. d.o.o. kao cjelinu (a ne samo imovinskih prava u toj tvrtci), no kako državni odvjetnik tereti opt. I. Š. "samo" za iznos od 4.464.701,55 kn (koji iznos je isplaćen na žiro račun opt. I. Š. – kao fizičke osobe), prvostupanjski sud bio je vezan takvom optužbom.

S obzirom na utvrđeno činjenično stanje i razloge istaknute u žalbi opt. I. Š. prvostupanjski sud nije ostvario bitnu povredu odredba kaznenog postupka, a niti je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje.

Međutim, ispitujući pobijanu presudu povodom žalbe opt. I. Š. i državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 379. st. 1. ZKP/97, Vrhovni sud Republike

I Kž 410/13-6

Hrvatske, kao drugostupanjski sud, utvrdio je, da je u konkretnom slučaju povrijeđen kazneni zakon na štetu opt. I. Š.

Naime, 1. siječnja 2013. godine stupio je na snagu Kazneni zakon ("Narodne novine", broj: 125/11 i 144/12 – dalje u tekstu: KZ/11), pa je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, postupajući sukladno odredbi čl. 3. st. 3. KZ/11 utvrdio postojanje pravnog kontinuiteta između kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ/97 i kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11, a potom zaključio da je KZ/11, neovisno o istoj zapriječenoj kazni za oba kaznena djela, blaži za opt. I. Š., pa je u konkretnom slučaju valjalo primijeniti odredbe KZ/11. To stoga što su pravnim shvaćanjem Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (br.: Su-IV K-4/2012-7) izmijenjene odredbe o visini neodređenih vrijednosti zakonskih obilježja kaznenih djela, pa tako zakonsko obilježje "znatna imovinska korist" i "znatna šteta" kod kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11 postoji kad vrijednost imovinske koristi prelazi 60.000,00 kn, što je za opt. I. Š. povoljnije u odnosu na ranije vrijednosti zakonskih obilježja kaznenih djela koja su bila na snazi temporae criminisi, jer se primjenom novih iznosa neodređenih vrijednosti zakonskih obilježja ovih kaznenih djela, u konkretnom slučaju, smanjuje kriminalna količina kaznenih djela. Upravo ovakav stav izražen je i u čl. 87. st. 29. KZ/11.

Stoga je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, a u povodu žalbi opt. I. Š. i državnog odvjetnika preinačio prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela (toč. I. izreke ove odluke), a uslijed te odluke, konsekutivno je preinačena pobijana presuda i u odluci o kaznenoj sankciji (toč. II. izreke ove odluke), kao i odluka o oduzimanju imovinske koristi. Naime, KZ/11 u svome tekstu kakav je bio do izmjene u "Narodnim novinama" broj 56/15 nije propisivao mogućnost izricanja tzv. dvostrukog uvjeta unutar odmjerenog vremena provjeravanja glede vraćanja imovinske koristi, pa je i utoliko, sada izrečena kaznena sankcija blaža za opt. I. Š. i primjerena svim okolnostima koje je utvrđivao prvostupanjski sud i koje prihvaća Vrhovni sud Republike Hrvatske i u ovoj odluci.

Odluka o oduzimanju imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom temelji se na odredbi čl. 77. st. 1. KZ/11 u vezi čl. 4. st. 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine", broj: 145/10) a na temelju koje odredbe je utvrđeno da iznos od 4.464.701,55 kn predstavlja imovinsku korist koju je opt. I. Š. ostvario kaznenim djelom i da navedeni iznos predstavlja imovinsku Republike Hrvatske, pa je naloženo opt. I. Š. da iznos od 4.464.701,55 kn plati u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude (toč. II., al. 2. ove odluke).

Na žalbu državnog odvjetnika

Nije u pravu državni odvjetnik kada u žalbi ističe da je opt. I. Š. trebalo izreći bezuvjetnu kaznu zatvora a ne parapenalnu sankciju – uvjetnu osudu. Kako državni odvjetnik u svojoj žalbi predlaže "samo" preocjenu okolnosti koje je utvrđivao i ocjenjivao prvostupanjski sud (str. 5., odl. 3. pobijane presude), Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, prihvaća sve razloge prvostupanjskog suda, te na te iste razloge upućuje državnog odvjetnika.

I Kž 410/13-6

Budući da ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene druge povrede zakona (osim onih iz toč. I. izreke ove odluke), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u skladu sa odredbom čl. 379. st. 1. ZKP/97, odlučeno je kao u izreci, a na temelju odredbe čl. 387. st. 1. i čl. 390. st. 1. ZKP/97.

Zagreb, 19. veljače 2015. godine

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Martina Slunjski, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.