Rev-75/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 75/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, mr. sc. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. B. iz C., kojeg zastupa punomoćnik K. G., odvjetnik u Ž., protiv tuženika S. s. Š. k. z., Ž., kojeg zastupa punomoćnik S. B., odvjetnik u Ž., radi utvrđenja ništavosti, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 6. listopada 2005. godine poslovni broj Gž-2452/05 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Županji od 5. srpnja 2005. godine poslovni broj P-490/05 u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev, u sjednici održanoj dana 28. ožujka 2006. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom je odlučeno:

"1.Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

'Utvrđuje se ništavom Suglasnost o stavljanju administrativne zabrane na plaću – mirovinu – odnosno zapljenu plaće – mirovine, potpisana dana 26.2. 2003. godine kod javnog bilježnika M. K. u V., poslovni broj OV-2692/03.'

2. Djelomično se usvaja tužbeni zahtjev tužitelja za povratom novčanih iznosa te se nalaže tuženiku ŠKZ S. s. Ž. da vrati tužitelju Ž. B. iz C., novčane iznose koje je zaprimio s osnova navedene Suglasnosti iz stavka 1. dispozitiva ove presude za 9., 10. i 11. mjesec 2003. godine u ukupnom iznosu od 1.230,00 kn, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i to:

- za 9. mjesec 2003. godine na iznos od 410,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 6. 10. 2003. do isplate,

- za 10. mjesec 2003. godine na iznos od 410,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 5. 11. 2003. godine do isplate,

- za 11. mjesec 2003. godine na iznos od 410,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 5. 12. 2003.godine do isplate, sve uroku od 15 dana.

Tužitelj se s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva odbija.

Tužitelj je dužan naknaditi tuženiku na ime parničnog troška iznos od 9.760,00 kn, u roku od 15 dana."

Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev.

Protiv te presude reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači.

Tuženik je podnio odgovor na reviziju u kojem predlaže da se revizija odbije.

Revizija nije osnovana.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je I. H. iz C. kao dužnik sklopio s tuženikom kao vjerovnikom dana 19. 3. 2003. godine ugovor broj 5540300334 o nenamjenskom kreditu s valutnom klauzulom po kojem ugovoru vjerovnik odobrava dužniku nenamjenski kredit na dan 19. 3. 2003. godine u protuvrijednosti od 3.000,00 eura (iznos od 22.875,00 kn), na rok otplate od 36 mjeseci s godišnjom kamatom od 21%, koji počinje teći dana 19. 3. 2003. godine i otplaćuje se u 36 jednakih mjesečnih rata, svaka u iznosu od 135,83 eura u protuvrijednosti u kunama,

- da je tužitelj potpisao izjavu sudužnika – prvog jamca platca o osiguranju novčane tražbine od strane jamca platca u kojoj izjavi potvrđuje da je sudužnik glavnom dužniku I. H. iz C. za ugovor o kreditu koji je I. H. sklopio s tuženikom na iznos od 3.000,00 eura, pa da dozvoljava poduzeću kod kojeg je zaposlen da može za naplatu duga za glavnog dužnika staviti administrativnu zabranu – pljenidbom po potrebi i više od 1/3 njegove mjesečne plaće u korist tuženika, a izjava je potpisana i ovjerena kod javnog bilježnika dana 25. 2. 2003. godine,

- da je nakon toga dana 26. veljače 2003. godine kod javnog bilježnika tužitelj dao pisanu Suglasnost o stavljanju administrativne zabrane na plaću u kojoj daje suglasnost poslodavcu da obustavio dio njegove plaće, ali se ne navodi konkretno o kojem kreditu je riječ,

- da se navedena suglasnost odnosila upravo na kredit I. H. iz C. u visini od 3.000,00 eura, a za koju je tužitelj bio sudužnik – jamac i platac,

- da je na temelju navedene suglasnosti tužitelju u korist tuženika obustavljena isplata 1.230,00 kn više nego je to bilo u skladu s njegovom obvezom.

Nižestupanjski sudovi smatraju neosnovanim zahtjev za utvrđenje ništavosti zbog toga što visina duga u vrijeme davanja izjave tužitelja ne bi bila poznata ili što dug ne bi postojao (po tvrdnjama tužitelja), jer je u vrijeme izjave tužitelja (suglasnosti) postojala njegova obveza kao sudužnika – jamca i platca za kredit I. H. iz C. u iznosu od 3.000,00 eura i ta se suglasnost odnosila upravo na navedeni iznos. Iz tih razloga nižestupanjski sudovi smatraju da navedena suglasnost nije protivna odredbi čl. 1001. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 – dalje: ZOO) već je riječ o valjanom ugovoru o jamstvu u smislu čl. 1004. st. 3. ZOO u vezi s čl. 997. ZOO. Revidentovi navodi u reviziji svode se na jedan prigovor:

- revident smatra da njegova izjava o suglasnosti "predstavlja pravno nevaljan (ništav) posao temeljem odredbi čl. 1001. ZOO u vezi s čl. 47. ZOO te čl. 71. ZOO".

Taj prigovor revident temelji na stajalištu da visina kredita, a time i njegova obveza, nije navedena, pa da nije mogla biti naknadno unesena po nepoznatim i neodređenim kriterijima. Pri tome se revident poziva na dosadašnju sudsku praksu.

Stajalište nižestupanjskih sudova je pravilno.

Prije svega, treba reći da revident u reviziji svoj prigovor temelji na tvrdnjama da "nije sporno" da se predmetna suglasnost odnosi na kredit koji će tek zaključiti s tuženikom i da "nije sporno" da s tuženikom nije nikada sklopio ugovor o kreditu, a da je ugovor o kreditu s trećom osobom I. H. sklopljen nakon davanja predmetne suglasnosti, pa da visina kredita po kreditu s drugom osobom nije mogla biti naknadno unesena u suglasnost "po nepoznatim i neodređenim kriterijima".

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 385. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje: ZPP) može se temeljiti samo na činjenicama utvrđenim u postupku – a ne na drugačijem činjeničnom stanju kako to čini revident. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno suprotno od tvrdnji revidenta za koje revident navodi da "nisu sporne" i predmetna suglasnost se ne odnosi na kredit kojeg će tek zaključiti tužitelj s tuženikom već na obvezu tužitelja koja je već nastala izjavom tužitelja kao sudužnika – jamca i platca po ugovoru o kreditu treće osobe i tuženika (koji je već ranije sklopljen). Zbog toga prigovori revidenta temeljeni na drugačijem činjeničnom stanju nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

Prema odredbi čl. 1001. st. 1. ZOO jamstvo se može dati za svaku pravovaljanu obvezu bez obzira na njen sadržaj, a prema odredbi čl. 1001. st. 2. ZOO jamčiti se može i za određenu buduću obvezu.

Prema odredbi čl. 47. ZOO kad je predmet obveze neodređen ili neodrediv ugovor je ništav.

U konkretnom slučaju jamstvo tužitelja se odnosilo na pravovaljanu postojeću obvezu, a nije uopće riječ o budućoj obvezi. Također, predmet obveze je bio određen – povrat kredita u iznosu od 3.000,00 eura (izjava tužitelja kao sudužnika i za to vezana suglasnost za stavljanje administrativne zabrane na plaću). Zbog toga neosnovano revident tvrdi da bi predmetno jamstvo, a time i predmetna suglasnost, bilo u protivnosti s navedenim zakonskim odredbama, već je to jamstvo sasvim u skladu s odredbom čl. 1001. st. 1. ZOO, jer postoji pravovaljana obveza na koju se odnosi.

Pogrešno se revident poziva i na sudsku prasku, jer se ta praksa ne odnosi na slučaj kakav je predmetni nego na situaciju kad je riječ o jamstvu za buduću neodređenu i neodredivu obvezu – što u ovom predmetu nije slučaj.

Zbog svega navedenog nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je na temelju čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 28. ožujka 2006. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.