Rev-1359/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1359/1997-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Tome Gložinića, Vjere Delić i Jakoba Miletića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. C. zastupanog po punomoćnici G. M., dipl. pravniku, protiv tuženika T. d.o.o. V., radi isplate plaće, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Varaždinu od 15. siječnja 1997. godine br. Gž-32/97-2, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu od 23. listopada 1996. godine br. P-762/96-6, u sjednici održanoj dana 12. studenog 1997. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"Tuženik T. d.o.o. iz V., dužan je isplatiti tužitelju C.I. ukupan iznos od 2.940,30 kn sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od 16. 12. 1995. god. na iznos od 980,10 kn, pa do isplate, tekućom od 16. 1. 1996. god. pa do isplate, na iznos od 981,10 kn i tekućom od 16. 2. 1996. god. pa do isplate na iznos od 980,10 kn.

S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 1,80 kn tužitelj se odbija, kao i sa dijelom zahtjeva za isplatu zatezne zakonske kamate na iznos od 0,90 kn tekućom od 16. 12. 1995. god. pa do isplate, te na iznos od 0,90 kn tekućom od 16. 1. 1996. god. pa do isplate."

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

"Djelomično se usvaja, a djelomično odbija žalba tuženika, te se djelomično potvrđuje, a djelomično preinačuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, br. P-762/96-6 od 23. listopada 1996. g. u pobijanom dosuđujućem dijelu, tako da preinačena u tom dijelu glasi:

"Tuženik T. d.o.o. V. dužan je isplatiti tužitelju C.I. s osnove neisplaćenog dijela plaće iznos od 1.962,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 908,10 kn počevši od 16. prosinca 1995. g. pa do isplate, te na iznos od 981,00 kn, tekućom od 16. 2. 1996. g. pa do isplate, dok se s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 980,10 kn, sa zakonskom zateznom kamatom od 6. 1. 1996. g. pa do isplate tužitelj odbija".

U nepobijanom odbijajućem dijelu kojim je tužitelj odbijen s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, presuda suda prvoga stupnja ostaje neizmijenjena."

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizija bude prihvaćena i pobijana presuda preinačena tako da se potvrdi prvostupanjska presuda.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u dijelu u kojem se ona revizijom pobija, u granicama revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, istaknutog u reviziji, a pazeći po službenoj dužnosti i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku - ZPP ("Narodne novine", br. 53/91 i 91/92), sukladno odredbi iz čl. 386. ZPP, ovaj sud je utvrdio da rečena bitna povreda ne postoji, a materijalno pravo da je pravilno primijenjeno kada je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj kao zaposlenik tuženika traži isplatu dijela plaće za XII. mjesec 1995. godine u iznosu od 980,10 kn, a što predstavlja razliku između plaće utvrđene ugovorom o radu u visini iznosa od 1.670,00 kn i minimalne plaće isplaćene na temelju odluke nadzornog odbora tuženika od 10. siječnja 1996. godine.

Postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava revident neosnovano nalazi u činjenici što je navedena odluka tuženika donesena u vrijeme kada je prestao važiti Zakon o radnim odnosima ("Narodne novine", br. 25/92) na temelju kojeg je odluka donesena.

Zaposleniku pripada pravo na plaću u skladu s propisima koji su bili na snazi u vrijeme kada je obavljen rad za koji se plaća treba isplatiti, a ne prema propisima koji su važili u vrijeme obračuna i isplate plaće.

Naime, pravo na plaću postoji na temelju samog zakona, a njezin obračun i isplata vrši se sukladno uređenim osnovama i mjerilima, tako da odluka o isplati plaće ima deklaratorni karakter. Stoga takvo značenje ima i odluka tuženika kojom je pozivom na odredbu iz čl. 62. st. 1. Zakona o radnim odnosima utvrđeno pravo zaposlenika na minimalnu plaću.

Prema rečenoj odredbi radnici imaju pravo na minimalnu plaću kad organizacija, odnosno poslodavac nije u mogućnosti svojim poslovanjem radnicima osigurati plaću u visini utvrđenoj općim aktom, odnosno ugovorom o zapošljavanju.

Proizlazi dakle da je pravo zaposlenika na minimalnu plaću za XII. mjesec 1995. godine tuženik mogao utvrditi ako je za to bio ispunjen citiranom odredbom utvrđeni uvjet -da svojim poslovanjem nije mogao osigurati plaću u visini utvrđenoj općim aktom, odnosno ugovorom o zapošljavanju.

Kako revident tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima, a niti sada u reviziji ne tvrdi da taj uvjet nije ispunjen, za zaključiti je da je tuženik pravilno obračunao tužitelju plaću za XII. mjesec 1995. godine u visini minimalne plaće i da je stoga pobijanom drugostupanjskom presudom osnovano odbijen naprijed rečeni dio tužbenog zahtjeva.

Slijedom navedenog, na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP, revizija je odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 12. studenog 1997.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin v.r.