Rev-1928/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1928/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Ivana Mikšića i Ilije Čuljata kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J.H. iz Z.L., koju zastupa M.P., odvjetnica u Z., protiv tuženice C.o. d.d. iz Z., koju zastupa R.H., odvjetnik u Z., radi naknade štete, rješavajući tuženice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 20. prosinca 1994. br. Gž 8648/94-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zaboku od 6. srpnja 1994. br. P 418/93, u sjednici održanoj dana 14. siječnja 1999.,

p r e s u d i o j e :

Djelomično se prihvaća revizija tuženice, preinačuje se presuda Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 20. prosinca 1994. br. Gž 8648/94-2 i presuda Općinskog suda u Zaboku od 6. srpnja 1994. br. P 418/93 i sudi:

Tuženica je dužna platiti tužiteljici iznos od 52.994,00 kn (pedesetdvijetisuće-devetstodevedesetčetiri kune) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 6. srpnja 1994. godine do isplate te mjesečno u obliku rente iznos od 72,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dospjeća svakog pojedinog obroka do isplate, te s naslova izgubljene zarade i to: iznos od 7,04 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 31. ožujka 1993., iznos od 13,00 kn od 15. travnja 1993., na iznos od 18,59 kn od 30. travnja 1993., na iznos od 50,14 kn od 14. svibnja 1993., na iznos od 31,95 kn od 27. svibnja 1993., na iznos od 57,31 kn od 10. lipnja 1993., na iznos od 57,31 kn od 29. lipnja 1993, na 142,06 kn od 15. srpnja 1993., na iznos od 160,06 kn od 4. kolovoza 1993., na iznos od 162,00 kn od 16. kolovoza 1993., na iznos od 180,35 kn od 1. rujna 1993., na iznos od 167,93 kn od 17. rujna 1993., na iznos od 290,00 kn od 1. listopada 1993., na iznos od 55,77 kn od 15. listopada 1993., na iznos od 205,18 kn od 2. studena 1993., na iznos od 54,66 kn od 15 studena 1993., na iznos od 312,34 kn od 1. prosinca 1993., na iznos od 23,37 kn od 16. prosinca 1993., na iznos od 343,90 kn od 31. prosinca 1993., na iznos od 117,57 kn od 21. veljače 1994., na iznos od 158,10 kn od 21. ožujka 1994., na iznos od 241,29 kn od 6. svibnja 1994. i na iznos od 96,07 kn od 6. lipnja 1994., sve do isplate u roku od 15 dana.

Tuženica je dužna naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 5.500,00 kn (pettisućapetsto kuna) u roku od 15 dana.

Tužiteljica se odbija s preostalim dijelom svoga zahtjeva.

U ostalom dijelu odbija se revizija tuženice kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja obvezana je tuženica platiti tužiteljici na ime naknade nematerijalne i materijalne štete ukupno iznos od 88.342,00 kn, te joj plaćati mjesečno rentu na ime troškova tuđe pomoći u iznosu od 120,00 kn, a isto tako joj je dužna naknaditi i izgubljenu zaradu, sve zajedno s kamatama i parničnim troškom.

Sud drugog stupnja potvrdio je presudu suda prvoga stupnja.

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizija odnosno da ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak postupka revizije.

Tužiteljica je odgovorila na reviziju poričući njezine navode predloživši da ona kao neosnovana bude odbijena. Traži trošak postupka revizije.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio.

Revizija je djelomično osnovana.

Sud prvog stupnja je utvrdio da se štetni događaja desio noću, da je osiguranik tuženice upravljao svojim osobnim automobilom za konkretne prilike prevelikom brzinom od 54 km/h lijevim kolničkim trakom, da je spazivši tužiteljicu koja je prelazila kolnik u raskrižju prekasno reagirao intenzivnim kočenjem, pa je njegovo vozilo udarilo tužiteljicu od čega je ova dobila tjelesne ozljede.

Također je sud utvrdio da je tužiteljica bila na kolniku neposredno prije događaja, jer na tom mjestu nema pječačkog hodnika, te da je neznatno brzim hodom prelazila kolnik u raskrižju s lijeve na desnu stranu u smjeru vožnje automobila osiguranika tuženice.

Na temelju tih činjenica sudovi nižega stupnja su zaključili da je osiguranik tuženice zbog prije opisanog načina upravljanja svojim vozilom uzrokovao štetni događaj, a tužiteljica da bilo čime nije time doprinijela, jer da u konkretnoj situaciji, budući da je ona već bila na kolniku, jer da drugog prostora nije bilo, nije bila dužna obratiti pažnju na kretanje vozila kolnikom.

Takvo pravno stajalište sudova nižega stupnja nije pravilno.

Ma gdje se naime pješak nalazio, tj. izvan kolnika ili već na njemu u namjeri da ga prijeđe, dužan je obratiti pažnju na vozila koja se tim kolnikom kreću. U tom smislu treba naime tumačiti odredbu čl. 40. preuzetog Zakona o sigurnosti prometa na cestama, na koji se poziva sud prvog stupnja.

Tužiteljica je vrlo lako mogla uočiti kretanje vozila osiguranika tuženice zbog upaljenih svjetala, na što očito nije obratila pažnju, već je iskoračila pred vozilo, čime je doprinijela šteti koja joj je nastala i to po mišljenju ovoga suda u opsegu od najmanje 40%.

Stoga su, glede odluke o odgovornosti tuženice za štetu, sudovi nižega stupnja pogrešno primijenili materijalno pravo (čl. 177. st. 2. Zakona o obveznim odnosima), pa je stoga reviziju utoliko trebalo prihvatiti i u skladu s tim preinačiti pobijanu presudu (čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku - ZPP).

Tuženica, međutim, neosnovano prigovara odluci o visini naknade nematerijalne štete, koja se odnosi na duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti i naruženja, te naknade za pretrpljeni strah.

Zbog utvrđenog opsega smanjenja opće radne i životne sposobnosti koji je nastao kao posljedica ozljeda što ih je tužiteljica dobila u konkretnom štetnom događaju od 40%, a imajući na umu njezinu životnu dob (40 godina), ovaj sud smatra, jednako kao i sudovi nižega stupnja da iznos od 45.000,00 kn što su ga sudovi nižega stupnja utvrdili kao satisfakciju za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti nije prevelik.

Također, po mišljenju ovoga suda, iznos od 15.000,00 kn koji su sudovi nižega stupnja utvrdili tužiteljici kao naknadu štete za duševne boli zbog naruženja nije prevelik, kako zbog značaja naruženja, tako i činjenice njezine životne dobi. Jednako tako, po mišljenju ovog suda, nije utvrđena prevelika naknada za pretrpljeni koju su sudovi nižega stupnja utvrdili u iznosu od 12.000,00 kn. Tuženica je dužna naknaditi tužiteljici kako materijalnu tako i nematerijalnu štetu razmjerno stupnju svoje odgovornosti, tj. od ukupnog iznosa nematerijalne štete od 83.500,00 kn 60% ili 50.100,00 kn, te na ime materijalne štete, tj. troškova tuđe pomoći i njege za proteklo razdoblje od 4.824,00 kn 60% ili 2.824,00 kn. Od ukupnog pak iznosa od 120,00 kn mjesečno također na ime troškova tuđe pomoći u buduće 60% ili 72,00 kn mjesečno. U istom omjeru tuženica je dužna naknaditi pojedine iznose izgubljene zarade.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. u svezi sa čl. 155. st. 1. ZPP.

Strankama je priznat parnični trošak razmjerno uspjehu njihovih zahtjeva, pa kako se ukazuje razlika u iznosu od 5.500,00 kn u korist tužiteljice, to joj je taj trošak tuženica dužna naknaditi. Kod toga je tuženici priznat trošak postupka revizije razmjerno uspjehu njezine revizije.

Trošak odgovora na reviziju tužiteljici nije priznat, jer nije bio potreban za vođenje parnice.

U Zagrebu, 14. siječnja 1999.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.