I Kž-708/2002-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-708/02-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Hajrije Novoselec i Milivoja Mikora, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. S. B., zbog kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 2. Kaznenog zakona i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. K-124/02 od 5. srpnja 2002. godine, u sjednici vijeća održanoj 4. rujna 2002. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,

p r e s u d i o j e:

I. Povodom žalbe opt. S.B., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela, te se utvrđuje da je optuženik radnjama za koje je proglašen krivim pod toč. 3. izreke presude počinio kazneno djelo sprječavanja službene osobe u obavljanju službene radnje u pokušaju, opisano u čl. 317. st. 2. u svezi s čl. 33. Kaznenog zakona.

II. Uslijed odluke pod toč. I. a i prihvaćanjem žalbe opt. S.B. preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni tako da se opt. S.B. za kazneno djelo, iz čl. 317. st. 2. u svezi s čl. 33. Kaznenog zakona utvrđuje kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, a za kaznena djela za koja je optuženik proglašen krivim po toč. 1. i 2. izreke presude uzimaju kao utvrđene kazne iz te presude i to za kazneno djelo iz čl. 218. st. 2. Kaznenog zakona kazna zatvora u trajanju od dvije godine, a za kazneno djelo iz čl. 219. st. 2. Kaznenog zakona kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, te se temeljem čl. 60. st. 2. alineja c) Kaznenog zakona optuženik osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine, u koju mu se, temeljem čl. 63. st. 1. Kaznenog zakona, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 4. veljače 2002. godine pa nadalje.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski je sud u Zagrebu proglasio krivim S.B. zbog kaznenih djela razbojništva iz čl. 218. st. 2. Kaznenog zakona (KZ), razbojničke krađe iz čl. 219. st. 2. KZ i sprječavanja službene osobe u obavljanju službene radnje iz čl. 317. st. 2. KZ i nakon što mu je utvrdio pojedinačne kazne za svako kazneno djelo osudio ga je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i dva mjeseca u koju mu je, temeljem čl. 63. st. 1. KZ, uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 4. veljače 2002. godine pa nadalje. Temeljem čl. 76. KZ optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obaveznog liječenja o ovisnosti o opojnim drogama. Temeljem čl. 80. st. 1. oduzet mu je nož i sprej – suzavca "Anti-Hund". Temeljem čl. 132. st. 2. Zakona o kaznenom postupku (ZKP) sud je obavezao optuženika da ošt. T.M. d.o.o. plati iznos od 20.180,41 kn, dok je sa viškom odštetnog zahtjeva taj oštećenik upućen na parnicu. Temeljem čl. 122. st. 4. ZKP optuženik je oslobođen obaveze naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv ove presude podnio je žalbu optuženik putem svoga branitelja R.Č., odvjetnika Odvjetničkog društva A.-Č. iz Z., zbog odluke suda o kazni u kojoj je predložio da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku izreče kazna zatvora u kraćem trajanju.

Odgovor na žalbu optuženika nije podnesen.

Prije održavanja sjednice, temeljem čl. 373. st. 1. ZKP, spis je dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledavanje.

Žalba nije osnovana.

Ispitujući povodom žalbe optuženika pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom čl. 379. ZKP, ovaj sud je našao da je sud prvog stupnja povrijedio kazneni zakon na štetu optuženika kada je radnje za koje ga je proglasio krivim pod toč. 3. izreke pobijane presude, pravno označio kao kazneno djelo sprječavanja službene osobe u obavljanju službene dužnosti iz čl. 317. st. 2. KZ.

Cilj je inkriminacije kaznenog djela iz čl. 317. KZ zaštitom službene osobe osigurati neometano obavljanje službene radnje, koju počinitelj sprječava primjenom sile ili prijetnje, pa je to djelo dovršeno tek kada je počinitelj uspio u svojoj nakani i spriječio službenu osobu da obavi službenu radnju. Ako počinitelj silom ili prijetnjom nije uspio realizirati svoju namjeru, dakle ako nije spriječio službenu osobu u obavljanju službene radnje, radi se samo o pokušaju kaznenog djela iz čl. 317. KZ, a ne o dovršenom djelu.

U konkretnom slučaju optuženik je proglašen krivim da je, nakon što ga je policajac M.P. zatražio da pođe s njim u policijsku postaju, u namjeri da ga onemogući u predvođenju, poprskao sprejem sa suzavcem po licu, zadavši mu time površinska oštećenja rožnice oba oka, ali ga je policajac uspio savladati i zadržati do dolaska drugih policajaca. Prema tome policajac P. nije bio spriječen u obavljanju službene radnje koju je poduzimao. Njemu je samo bilo otežano provođenje te radnje koja je, konačno obavljena, što u ovom predmetu nije sporno.

Upravo radi toga optuženika se može osuditi samo za kazneno djelo iz čl. 317. st. 2. koje je ostalo u pokušaju, a ne dovršeno kazneno djelo kao što je učinjeno pobijanom presudom.

Kako se radi o povredi zakona koja je izvršena na štetu optuženika, to je ovaj sud po službenoj dužnosti, povodom njegove žalbe, preinačio pobijanu presudu u pravnoj oznaci djela na način kao što je učinjeno pod toč. I. izreke presude.

S obzirom na takvu odluku sud je preinačio pobijanu presudu i u odluci o kazneno pravnoj sankciji, tako da je optuženiku za kazneno djelo pokušaja sprječavanja službene osobe u obavljanju službene radnje, vodeći računa o svim okolnostima koje je sud prvog stupnja utvrdio tijekom postupka, a koje u smislu čl. 56. KZ utječu na izbor vrste i visine kaznene sankcije, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci. U tom je dijelu u pravu žalitelj kada tvrdi da mu je za to kazneno djelo utvrđena prestroga kazna. Uzimajući kao utvrđene iz pobijane presude kazne zatvora u trajanju od dvije godine, za kazneno djelo iz čl. 218. st. 2. KZ i u trajanju od jedne godine i šest mjeseci za kazneno djelo iz čl. 219. st. 2. Kaznenog zakona sud je optuženika, primjenom čl. 60. st. 2. alineja c) KZ osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine, u koju mu je, temeljem čl. 63. st. 1. KZ, uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 4. veljače 2002. godine pa nadalje.

Ocjenjuje se, naime, da žalba optuženika u dijelu u kojem se tvrdi da su mu i za kaznena djela iz čl. 218. st. 2. i čl. 219. st. 2. KZ utvrđene prestroge pojedinačne kazne neprihvatljiva.

U žalbi se tvrdi da je sud pravilno utvrdio sve olakotne okolnosti, ali da ih nije adekvatno honorirao prilikom utvrđivanja i tih pojedinačnih kazni.

Ovaj sud, međutim, smatra da su te okolnosti pravilno vrednovane.

Optuženiku je sud prvog stupnja utvrdio pojedinačne kazne za kaznena djela iz čl. 218. st. 2. i 219. st. 2. KZ uz primjenu propisa o ublažavanju kazne. Vodeći računa o tome da je on u vrijeme izvršenja djela bio samo nešto stariji od 21 godinu, što je ocjenjeno kao značajna olakotna okolnost pogotovo što iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra proizlazi da su djela koja je počinio posljedica ne samo optuženikove ovisnosti o drogi nego i mladenačke nepromišljenosti.

Kada se te okolnosti, zbog kojih se sud prvog stupnja, potpuno pravilno, odlučio na primjenu propisa o ublažavanju kazne, suprotstave svim ostalim okolnostima koje utječu na izbor kazneno pravne sankcije ona se utvrđene pojedinačne kazne za kaznena djela pod točkom 1. i 2. izreke pobijane presude ne mogu smatrati prestrogima.

Činjenica je, naime, da je optuženik prilikom izvršenja tih djela pokazao upornost i odlučnost koja ukazuje na pojačan stupanj njegove krivnje.

Da bi slomio otpor V.Š. on joj je najprije prijetio nožem, zatim je iščupao telefonske žice i tako ju onemogućio u traženju pomoći, da bi joj na kraju prijetio da će ju poprskati solnom kiselinom. A.G. srušio je na pod i prislonio je nož na vrat, pa je sretna okolnost što je u prodavaonicu ušao slučajni prolaznik pred kojim je optuženik pobjegao.

Kada se vodi računa i o okolnostima koje je sud prvog stupnja ocijenio kao otegotne, a te su visina imovinske koristi koju je pribavio kaznenim djelom pod toč. 1. i povećana pogibeljnost ove vrste kaznenih djela koja su u porastu utvrđene pojedinačne kazne, za ta kaznena djela koje su ispod minimuma zakonom zapriječenih kazni za ova kaznena djela, nisu prestroge kao što se tvrdi u žalbi optuženika.

Upravo radi toga ovaj ih je sud uzeo kao utvrđene i, nakon što je optuženiku utvrdio kaznu zatvora za kazneno djelo iz čl. 317. st. 2. u svezi s čl. 33. KZ osudio ga jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine, u koje mu je uračunao vrijeme provedeno u pritvoru.

Ovakvim pojedinačnim kaznama i jedinstvenom kaznom u cijelosti će se postići opća svrha kažnjavanja.

Iz naprijed iznesenih razloga valjalo je povodom žalbe optuženika, a po službenoj dužnosti, preinačiti pobijanu presudu u pravnoj oznaci djela za koje je optuženik proglašen krivim pod toč. 3. izreke pobijane presude, na način kao što je učinjene pod toč. I. izreke ove presude, te u svezi s tim a i prihvaćanjem žalbe optuženika preinačiti ju i u odluci o kazneno pravnoj sankciji, na način kao što je učinjeno pod toč. II. izreke ove presude (čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP).

U Zagrebu, 4. rujna 2002. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.