Croatian Supreme Court partially allows appeal, overturns sentence for accomplice but confirms defendant's murder conviction.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia partially accepted the prosecutor's appeal against a first-instance verdict convicting the defendant of murder and an accomplice of aiding in murder. While the court upheld the defendant's conviction for two murders and attempted murder, it found the sentence for the accomplice, G.S., disproportionately lenient and overturned that specific portion. Consequently, the case regarding the accomplice was remitted for retrial, whereas the defendant's original judgment remained in force.
Legislator headnote
AI generatedKZ čl. 56.; KZ čl. 60.; KZ čl. 80.; KZ čl. 173.; KZ čl. 122.; When sentencing for accomplices in joint crimes, the court must ensure the penalty reflects the specific role and severity, and confiscation of crime instruments is mandatory.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 181/09-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te Hajrije Novoselec, dr. sc. Zdenka Konjića, Ante Potrebice i mr. sc. Branka Brkića, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. V. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 91. st. 6. i dr. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. M. V. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 3. prosinca 2008. broj K-78/07, u sjednici održanoj 5. svibnja 2009. u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dubravka Palijaša i branitelja opt. M. V. odvjetnika D. M.. iz S. i Ž. D., odvjetnika iz Z.,
p r e s u d i o i r i j e š i o j e :
I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, ukida se presuda suda prvog stupnja u odnosu na opt. G. S. i u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
II. U preostalom dijelu odbija se žalba državnog odvjetnika, a u cijelosti žalba opt. M. V. kao neosnovane, i u pobijanom, a neukinutom dijelu potvrđuje se presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
Pobijanom presudom Županijski je sud u Splitu proglasio krivim M. V. zbog dva kaznena djela ubojstva, iz čl. 90. Kaznenog zakona (''Narodne novine'', broj 110/97, 27/98, 129/00, 51/01 i 105/04, u daljnjem tekstu: KZ), jednog kaznenog djela ubojstva u pokušaju, iz čl. 90. u svezi čl. 33. KZ-a i kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 1. KZ-a i nakon što mu je za kaznena djela ubojstva utvrdio kazne zatvora u trajanju od po deset godina i šest mjeseci, a za kazneno djelo ubojstva u pokušaju kaznu zatvora u trajanju od pet godina, te za kazneno djelo iz čl. 173. st. 1. KZ-a kaznu zatvora u trajanju od dva mjeseca, uz primjenu čl. 60. st. 1. i 2. toč. d) KZ-a osudio ga je na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od dvadesetdvije godine, u koju mu je uračunao, temeljem čl. 63. st. 1. KZ-a, vrijeme provedeno u pritvoru od 16. veljače 2007. pa nadalje.
I Kž 181/09-7
Istom presudom proglašen je krivim G. S. zbog pomaganja u izvršenju kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. KZ-a na štetu M. V., za koje ga je sud, na temelju istog propisa, uz primjenu propisa o ublažavanju kazne iz čl. 57. st. 1. i 4. e. KZ-a, osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, u koju mu je, temeljem čl. 63. KZ-a uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 16. veljače 2007. do 3. prosinca 2008.
Temeljem čl. 80. st. 1. KZ-a sud je opt. M. V. oduzeo pušku tzv. Kalašnjikov, kojim je izvršeno kazneno djelo i dva spremnika sa streljivom.
Temeljem čl. 173. st. 7. KZ-a opt. V. trajno je oduzeta droga amfetamin koja mu je privremeno oduzeta potvrdom što se nalazi na listu 30 spisa.
Temeljem čl. 122. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02 i 115/06, u daljnjem tekstu ZKP) sud je opt. M. V. obavezao da naknadi trošak kaznenog postupka u iznosu od 32.820,00 kn i da na ime paušala plati 3.000,00 kn, a opt. G. S. da na ime troškova kaznenog postupka plati 5.000,00 kn, a na ime paušala 1.000,00 kn.
Protiv ove presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i opt. M. V..
Državni odvjetnik pobija presudu u dijelu u kojemu je opt. G. S. proglašen krivim zbog pomaganja u izvršenju kaznenog djela ubojstva na štetu M. V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 7. ZKP-a, u odnosu na obojicu optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Opt. M. V. putem svojih branitelja D. M., odvjetnika iz S. i Ž. D., odvjetnika iz Z., pobija presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u dijelu u kojem je proglašen krivim zbog dvaju kaznenih djela ubojstva iz čl. 90. KZ-a i jednog kaznenog djela ubojstva koje je ostalo u pokušaju pod toč. I. izreke i zbog odluke o kaznenim sankcijama, te predlaže da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je opt. G. S. putem svoga branitelja S. B., odvjetnika iz S., s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.
U skladu s odredbom čl. 373. st. 1. ZKP-a prije održavanja sjednice vijeća spis je dostavljen na dužno razgledavanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske. Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorad Cuculić u pismenom mišljenju broj KŽ-DO-353/09, od 5. ožujka 2009. predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati i ukine pobijana presuda u osuđujućem dijelu za opt. G. S. i u tom dijelu predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a da se žalba opt. M. V. odbije kao neosnovana.
Postupajući po zahtjevu opt. M. V. o sjednici vijeća obaviješteni su on i njegov branitelj D. M.. Na sjednicu vijeća pristupili su branitelji optuženika D. M. i Ž. D. dok nije
I Kž 181/09-7
pristupio optuženik koji se nalazi u pritvoru, a sud je ocijenio da njegova nazočnost ne bi bila svrhovita i nije osigurao njegov dolazak na sjednicu.
Branitelj optuženika ostali su u cijelosti kod žalbe i žalbenih prijedloga, dok je zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dubravko Palijaš ostao kod mišljenja iznesenog u dopisu KŽ-DO-353/09 te je predložio da se prihvati žalba državnog odvjetnika, a žalba opt. M. V. odbije kao neosnovana.
Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, dok je žalba opt. M. V. neosnovana.
Na žalbu državnog odvjetnika u odnosu na opt. G. S.
U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je u tom dijelu presude sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 7. ZKP-a, jer nije potpuno riješio predmet optužbe.
Državni odvjetnik je tom optuženiku stavio na teret da je radnjama koje su opisane u optužnici pomogao opt. M. V. da iz bezobzirne osvete liši života M. V., L. M. i I. Lj., pri čemu je ovo posljednje kazneno djelo ostalo u pokušaju. Pobijanom presudom taj je optuženik proglašen krivim samo da je pomogao M. V. da usmrti M. V., dok u odnosu na preostala dva kaznena djela za koje je optužen sud nije donio bilo kakvu odluku.
Točna je tvrdnja opt. S. iznesena u odgovoru na žalbu da sud nije vezan za pravnu oznaku djela koju je primijenio ovlašteni tužitelj, ali ovdje se ne radi o primjeni prava na činjenice koje se optuženiku stavljaju na teret, nego o rješavanju optužbe u odnosu na broj kaznenih djela koja su tom optuženiku stavljena na teret, a o tome je sud dužan odlučiti.
Ako je sud smatrao da nema dokaza da je optuženik počinio kaznena djela koja su vezana uz usmrćenje L. M. i pokušaj ubojstva I. Lj., trebao je u tom dijelu donijeti oslobađajuću presudu i za takvu odluku navesti razloge koji bi se mogli pobijati žalbom. Međutim, u konkretnom slučaju, kada sud nije donio nikakvu odluku, državnom odvjetniku je otežan postupak jer u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja pobija odluku koje nema, a pogotovo je otežano ovom sudu ocijeniti navode žalbe državnog odvjetnika u okviru te žalbene osnove u odnosu na dio presude koji se odnosi na opt. G. S..
Iz naprijed iznesenih razloga valjalo je prihvatiti žalbu državnog odvjetnika i ukinuti pobijanu presudu u dijelu koji se odnosi na opt. G. S., te u tom dijelu predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje u odnosu na cjelokupnu optužbu koja se stavlja na teret tom optuženiku.
Na žalbu državnog odvjetnika u preostalom dijelu i na žalbu opt. M. V. Opt. M. V. nije obrazložio žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, osim što je naveo da se radi o bitnoj povredi iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a, pa je
I Kž 181/09-7
ovaj sud ispitao pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP-a i utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu postupovnu povredu na koju je sud drugog stupnja dužan paziti po službenoj dužnosti, pa ni onu iz čl. 367. st. 1. toč. 11., jer presuda sadrži valjane i logične razloge o svim odlučnim činjenicama, a interpretacija dokaza u skladu je sa sadržajem kako on proizlazi iz sudskih zapisnika i pismenih dokaza koji se nalaze u spisu predmeta.
Prigovarajući utvrđenom činjeničnom stanju žalitelji prvenstveno prigovaraju zaključcima koje je sud izveo iz provedenih dokaza a optuženik pobija činjenična utvrđenja suda samo u odnosu na kaznena djela ubojstva i ubojstva u pokušaju za koja je proglašen krivim pod toč. 1. izreke pobijane presude, a ukazuje i na to da su ti zaključci pogrešni djelomično i radi toga što je sud odbio dokazne prijedloge obrane da se pribavi Izvod iz kaznene evidencije za oštećenike, nakon čega bi se sud uvjerio o kakvim se osobama radi, pa bi drugačije cijenio obranu optuženika, u čemu žalitelj nalazi da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno.
Državni odvjetnik u žalbi ponavlja tezu iz optužnice da je način postupanja optuženika takav da se jedino može zaključiti da je postupao iz bezobzirne osvete, pa je radnje koje su opisane pod toč. 1. izreke, za koje ga je sud proglasio krivim, trebalo pravno označiti po čl. 91. toč. 6. KZ-a, dok optuženik ponavlja tvrdnje iz obrane da je postupao na mah, nalazeći se u stanju jake razdraženosti i prepasti koja je izazvana zlostavljanjem i napadom oštećenika i da, suprotno utvrđenju suda prvog stupnja, između postupaka oštećenika, koji imaju sve atribute zlostavljanja i psihičkog stanja u koji je doveden, te radnji koje je tada poduzeo, suprotno ocjeni suda prvog stupnja postoji vremenski kontinuitet, pa se njegovo postupanje može podvesti jedino pod odredbu čl. 92. KZ-a, radi čega ga je sud prvog stupnja mogao proglasiti krivim samo zbog dva kaznena djela na mah i jednog kaznenog djela ubojstva na mah koje je ostalo u pokušaju.
Ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja temeljito i detaljno proveo sve dokaze koje je zatim sa potrebnom pažnjom i kritičnošću analizirao svakog ponaosob i ocjenjujući ih međusobno, te osnovano zaključio da je opt. V. ostvario elemente dvaju kaznenih djela ubojstva iz čl. 90. KZ-a i jednog kaznenog djela ubojstva u pokušaju o čemu je u presudi naveo jasne i logične razloge koje prihvaća ovaj sud.
Pravilno sud utvrđuje da radnje koje je poduzeo opt. V. nisu poprimile kvalitetu bezobzirne osvete u smislu odredbe čl. 91. toč. 6. KZ-a, kao što se tvrdi u optužbi, što je detaljno obrazložio na str. 17. presude. Osnovano sud navodi da su kaznena djela ubojstva vrlo često motivirana potrebom počinitelja da se osveti žrtvi zbog nekih njenih postupaka, ali da bi se radilo o bezobzirnoj osveti mora postojati takav nesrazmjer između postupka žrtve i radnji počinitelja da je osveta lišena svakog smisla, kao u slučaju kada je reakcija na beznačajni povod ili je etički i moralno neprihvatljiva, kao u slučaju osvete na nevinoj žrtvi uz koju je osoba, kojoj se počinitelj osvećuje, emotivno vezana. Kada izostaje takav nesrazmjer između povoda i lišenja žrtve života može se raditi samo o kaznenom djelu ubojstva, pri čemu je odnos između povoda i reakcije počinitelja djela od značaja samo prilikom donošenja odluke o kaznenoj sankciji koja ovisi, između ostalog, i o pobudama iz kojih je kazneno djelo počinjeno.
I Kž 181/09-7
Isto tako pravilno je sud ocijenio da se ne može prihvatiti teza obrane da je optuženik postupao na mah, doveden u stanje jake razdraženosti zlostavljanjem i napadom od strane sve trojice oštećenika, koji su ga obijedili da je ranio L. M., telefonski mu prijetili, fizički ga napadali, pa da je u takvom stanju pucao na njih, radi čega se može raditi samo o kaznenim djelima ubojstva na mah iz čl. 92. KZ-a u odnosu na ošt. M. V. i L. M. i o pokušaju tog kaznenog djela na štetu I. Lj., što je sud temeljito obrazložio na str. 17 presude.
U pravu je sud prvog stupnja kada navodi da je nužna pretpostavka da bi se radilo o kaznenom djelu ubojstva na mah da postoji određeni vremenski kontinuitet između provokacije od strane žrtve i postupanja počinitelja. Dakle samo ako se radnja počinitelja nadovezuje na neskrivljeni uzrok koji je počinitelja doveo u stanje jake razdraženosti, u takvom vremenskom razmaku koji po razumnoj ocjeni ne prekida kontinuitet između provokacije i radnje, može se govoriti o ubojstvu na mah. I po ocjeni ovoga suda takvog kontinuiteta u konkretnom slučaju nema. Naime, iz obrane opt. V. proizlazi da problemi do kojih je došlo između njega i oštećenika datiraju od konca siječnja 2007., da je dva puta bio fizički napadnut i to zadnji puta četiri dana prije događaja, da su ga dva dana prije događaja oštećenici telefonski zvali i prijetili mu tražeći novac, te da je dva dana prije događaja nabavio automatsku pušku kojom je počinio djelo.
Žalitelj je tijekom postupka tvrdio da su ga oštećenici napali i neposredno prije samog izvršenja djela, navodeći da je vidio da je netko u automobilu koji mu je prilazio iza pojasa izvukao pištolj i držao ga u ruci, a čuo je i pucanj, pa kada je vidio da to vozilo ide prema njemu, a vozač pojačava gas, izašao je iz automobila i počeo pucati, a to ponavlja i u žalbi nastojeći uvjeriti sud da je taj neposredni napad bio dodatna okolnost koja ga je dovela u stanje jake razdraženosti u kojemu je reagirao i impulzivno, na mah.
Osnovano sud prvog stupnja ocjenjuje da je u tom dijelu obrana neprihvatljiva i pored nesporne činjenice da su u vozilu kojim su na mjesto događaja došli oštećenici pronađena dva pištolja, nož i palica za bejzbol, što se posebno ističe u žalbi kada se tvrdi da su oštećenici u Splitu bili poznati kao agresivne osobe, višestruko osuđivani zbog kaznenih djela sa elementima nasilja, i poziva na preslike novinskih članaka koje je obrana priložila u spis predmeta, i koji se nalaze na listovima 464-475 spisa.
Naime, provedenim balističkim vještačenjem utvrđeno je da iz pištolja, koji su pronađeni u automobilu „Audi 100 C“ nije pucano, da u cijevima tog oružja nisu pronađeni metci, niti je tijekom očevida u tom vozilu ili oko njega pronađena čahura koja bi pripadala pištoljskim mecima. Nadalje, kako iz nalaza vještaka za balistiku V. H. i vještaka sudsko- medicinske struke prof. dr. M. D. G. proizlazi da je do ispaljivanja puščanih projektila u vozilo oštećenika došlo kada je to vozilo ušlo 11 m duboko na parkiralište, i da se pucalo sve vrijeme dok je to vozilo prolazilo pored optuženika i od njega se udaljavalo, s pravom sud zaključuje da nije bilo nikakvog napada na žalitelja i da je u tom dijelu njegova obrana neprihvatljiva.
Naprotiv, okolnost da je upravo žalitelj predložio M. V., koji ga je nazvao te večeri između 19,30 i 20,00 sati, da se nađu nasamo i o svemu popričaju, nakon čega su se dogovorili da to bude upravo na mjestu događaja za 15-20 min, kao što je to optuženik govorio tijekom istrage (list 74 spisa), da je kroz to kratko vrijeme žalitelj dogovorio sa opt. S. da ga on svojim vozilom odveze na dogovoreno mjesto, dakle da na to mjesto dođe s
I Kž 181/09-7
vozilom koje oštećenici nisu očekivali, da je na mjesto događaja došao sa automatskom puškom sa dva spremnika puna streljiva, da je bio pod utjecajem amfetamina koji je, kao što to proizlazi iz nalaz i mišljenje vještaka psihijatra dr. J. Š. psihosimulans koji je mogao djelovati na povećanje burnosti tjelesne aktivnosti i agresivnosti optuženika, te da je iz puške počeo pucati kada je vozilo tek ušlo na parkiralište i pucao, dok mu se približavao, prolazilo pored njega i udaljavalo se sve dok nije ispucao sve projektile, što je detaljno sud obrazložio na str. 16 spisa, pravilno je utvrđeno da je postupao s namjerom da sve osobe koje su se nalazile u vozilu usmrte, pa da je time počinio kaznena djela ubojstva na štetu M. V. i L. M. i kaznenog djela ubojstva u pokušaju na štetu I. Lj.
Ova utvrđenja suda prvog stupnja nisu dovedena u sumnju navodima žalbe da iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra dr. J. Š. proizlazi da je optuženik u vrijeme događaja bio smanjeno ubrojiv prvenstveno zbog karakteristike razvojne životne dobi, slučajnog stjecaja okolnosti i kumuliranog afekta zbog dugotrajne konfliktne situacije s osobama koje su u Splitu poznate po agresivnom ponašanju, što po mišljenju žalitelja predstavlja za optuženika tako snažan stres koji je vjerojatno bio uzrokom zdravstvenim problemima optuženika, kod kojega je, nakon događaja, dijagnosticirana Chronova bolest, jer je sud osnovano otklonio obranu da je kaznena djela počinio na mah, a sve naprijed utvrđene okolnosti mogu biti od značaja samo prilikom donošenja odluke o kaznenoj sankciji, o čemu će biti riječi u nastavku ove odluke.
Žalitelj M. V. ne ističe decidirano u čemu nalazi da je sud na njegovu štetu povrijedio kazneni zakon, ali iz žalbe se može zaključiti da se to odnosi na odluku suda da, protivno prijedlogu obrane, na optuženika primijeni odredbe Kaznenog zakona, a ne odredbe Zakona o sudovima za mladež, koji u čl. 109. st. 1. propisuje mogućnosti primjene maloljetničkih kaznenih sankcija prema mlađoj punoljetnoj osobi koja u vrijeme suđenja nije navršila 21 godinu.
Točno je da žalitelj u vrijeme donošenja presude suda prvog stupnja nije navršio 21 đen 13. 12. 1987. i u vrijeme donošenja pobijane presude bio je star 20 godinu. On je ro
godina, 11 mjeseci i 20 dana. Međutim, danas kada se odlučuje o njegovoj žalbi, on je star 21 godinu i pet mjeseci, pa primjena odredbe čl. 109. Zakona o sudovima za mladež ne dolazi u obzir. Stoga o ovom žalbenom prigovoru nije potrebno više raspravljati.
Ovaj je sud ispitao pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP-a te je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio niti druge povrede kaznenog zakona koje bi bile na štetu optuženika, a koje su propisane u čl. 368. ZKP-a.
Ne može se prihvatiti mišljenje državnog odvjetnika da su opt. M. V. u odnosu na kaznena djela ubojstva i ubojstva u pokušaju za koja je proglašen krivim pod toč. 1. izreke utvrđene preblage pojedinačne i izrečena preblaga jedinstvena kazna, a niti tvrdnja optuženika da su te kazne prestroge.
Državni odvjetnik u tom dijelu žalbe ponavlja otegotne okolnosti koje je utvrdio sud prvog stupnja i zaključuje da su kazne preblage radi toga što je optuženik počinio „dva kvalificirana kaznena djela ubojstva i jedan pokušaj ubojstva iz bezobzirne osvete, zbog čega su utvrđene kazne trebale biti u duljem trajanju“.
I Kž 181/09-7
Optuženik, pak, tvrdi da sud nije dao odgovarajući značaj utvrđenim olakotnim okolnostima i to činjenici da je on u vrijeme događaja bio mlađa punoljetna osoba, da je bio izvrgnut maltretiranju od strane oštećenika, smanjeno ubrojiv, da je obolio od kronične i teške bolesti, kada mu je za kaznena djela ubojstva na štetu M. V. i L. M. utvrdio kazne zatvora u trajanju od po deset godina i šest mjeseci, i da je tako postupao samo da bi mu mogao izreći kao jedinstvenu kaznu, kaznu dugotrajnog zatvora, što je po mišljenju žalitelja nedopustivo. Ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja pravilno ocijenio sve utvrđene okolnosti koje u smislu čl. 56. KZ-a utječu na izbor vrste i mjere kazne.
Već je ranije rečeno da je sud pravilno ocijenio da je optuženik radnjama za koje ga je proglasio krivim počinio dva kaznena djela ubojstva i jedno kazneno djelo ubojstva u pokušaju, a ne kaznena djela teškog ubojstva i teškog ubojstva u pokušaju, kao što državni odvjetnik ponavlja i u ovom dijelu žalbe tvrdeći da su upravo radi toga i pojedinačne kazne i jedinstvena kazna preblage. Ovaj sud ocjenjuje da su te kazne primjerene težini kaznenih djela koja je optuženik, prema utvrđenju suda prvog stupnja, počinio, s obzirom na utvrđene olakotne okolnosti koje ovaj žalitelj ne dovodi u sumnju.
Što se tiče tvrdnje optuženika u okviru ove žalbene osnove valja reći da on u žalbi naglašava samo utvrđene olakotne okolnosti i bezuspješno pokušava dovesti u sumnju utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih je zaključeno da je on prilikom izvršenja djela pokazao brutalnost i da je postupao planski. Međutim, po ocjeni ovog suda iz utvrđenih činjenica o ponašanju optuženika od trenutka kada je nabavio oružje pa do trenutka izvršenja kaznenih djela, potpuno osnovano sud zaključuje da se on pripremao i isplanirao izvršenje kaznenih djela, što posebno proizlazi iz činjenice da je upravo on sugerirao oštećenicima da se nađu i „rasprave stvar“, da je na dogovoreno mjesto došao s automobilom opt. S., a ne sa svojim vozilom, da je ponio automatsku pušku sa dva spremnika puna streljiva i da je iz nje pucao na vozilo dok god nije ispucao sve metke koji su se nalazili u jednom spremniku.
Iako su žalitelja oštećenici maltretirali, on nije niti pokušao zatražiti zaštitu policije niti pomoć roditelja već je, evidentno, odlučio sve to sam srediti. Njegovi postupci sadrže dozu osvetoljubivosti i podmuklosti koja, doduše ne prelazi granice kada neko postupanje treba pravno označiti kao kazneno djelo kvalificiranog ubojstva, ali koje je relevantno prilikom odabira visine i vrste kazne.
S obzirom na to mišljenje je ovog suda da niti utvrđene pojedinačne kazne, a niti izrečena jedinstvena kazna nisu prestroge, već da su primjerene težini kaznenih djela koja je optuženik počinio te da se blažim kaznama od utvrđenih i izrečene, za koje se plebira u žalbi, ne bi mogla postići opća svrha kažnjavanja propisna u čl. 6. i 50. KZ-a.
Ovaj je sud ispitao pobijanu presudu i u odlukama o oduzimanju predmeta i ocijenio da je sud pravilnom primjenom odredbe čl. 80. st. 1. KZ-a optuženiku oduzeo pušku kao predmet koji je uporabljen za počinjenje kaznenog djela, a temeljem čl. 173. st 7. KZ-a i opojnu drogu amfetamin speed.
Iz naprijed iznesenih razloga valjalo je djelomično prihvatiti žalbu državnog odvjetnika i ukinuti pobijanu presudu u osuđujućem dijelu za opt. G. S. i u tom dijelu predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a u preostalom dijelu odbiti žalbu državnog
I Kž 181/09-7
odvjetnika i u cijelosti žalbu opt. M. V., radi čega je riješeno i presuđeno kao u izreci (čl. 388. st. 1. i čl. 387. ZKP-a).
U Zagrebu, 5. svibnja 2009.
Zapisničar:
Predsjednica vijeća:
Zdravko Stojanović, v.r.
Lidija Grubić Radaković, v.r.