Revr-244/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 244/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Crnića, kao predsjednika vijeća, Damira Mratovića, Ljubice Munić, mr. sc. Lucije Čimić i Gordane Matasić-Špoljarić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. K. iz R., koju zastupa punomoćnica I. K., odvjetnica u R., protiv tuženika Dječji vrtić R. iz R., kojega zastupaju punomoćnici Z. V. i S. J. odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J. iz R., radi poništenja odluke, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-4442/04 od 3. studenoga 2005. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-3277/03 od 28. rujna 2004., u sjednici održanoj 23. svibnja 2007.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika se prihvaća te se preinačuju presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-4442/04 od 3. studenoga 2005. i Općinskog suda u Rijeci broj P-3277/03 od 28. rujna 2004. tako da se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

Nalaže se tužiteljici da nadoknadi tuženiku trošak postupka u iznosu 23.262,50 kn u roku 8 dana.

r i j e š i o je :

Dopuna revizije od 8. ožujka 2006. godine odbacuje se kao nepravovremena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev te je poništena odluka o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu tužiteljice od 18. rujna 2000. kao nezakonita te je utvrđeno da tužiteljici nije prestao radni odnos kod tuženika na radnom mjestu voditelja CPO P. (st. 1. izreke). U st. 2. izreke obvezan je tuženik vratiti tužiteljicu na radno mjesto voditelja CPO P. a u st. 3. izreke tuženik je obvezan tužiteljici na ime izgubljene zarade za razdoblju od 1. siječnja 2002. do 31. svibnja 2004. isplatiti 111.644,95 kn sve s pripadajućim zateznim kamatama kako je to pobliže označeno u izreci prvostupanjske presude te je dužan tužiteljici naknaditi trošak postupka u iznosu 5.978,00 kn. Drugostupanjskom presudom je potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da revizijski sud ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te traži trošak postupka uključivši i trošak revizije. Naknadno je podneskom, koji je u Općinskom sudu u Rijeci zaprimljen 8. ožujka 2006. godine, dopunio reviziju.

Tužiteljica u odgovoru na reviziju i dopunu revizije predlaže da ovaj sud odbije reviziju kao neosnovanu jer ne postoje razlozi radi kojih je revizija izjavljena.

Revizija je osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se poništi odluka o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu tužiteljici kao nezakonita. U revizijskoj fazi postupka sporno je da li je postojao zakonski osnov za otkaz ugovora o radu tužiteljici, a shodno tome je li osnovan zahtjev tužiteljice da joj nije prestao radni odnos, da je tuženik vrati na radno mjesto na kome je radila do donošenja pobijane odluke te da joj tuženik isplati izgubljenu zaradu za razdoblje od 1. siječnja 2002. do 31. svibnja 2004. u ukupnom iznosu od 111.644,95 kn.

Nakon provedenog postupka nižestupanjski sudovi su utvrdili:

- da je tužiteljica kod tuženika obavljala poslove voditelja CPO P. temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 30. ožujka 1996.,

- da je kod tuženika došlo do racionalizacije i reorganizacije poslovanja, na način da je smanjen broj organizacijskih jedinica Centara predškolskog odgoja tako da je ustrojen 31 podcentar unutar pet centara zbog čega je došlo do zatvaranja pet objekata, promjenom ustrojstva mreže podcentara po centrima, promjene radnih mjesta i smanjenje broja izvršitelja. Na taj način novim ustrojem tuženik ima 56 radnika manje, za 30 izvršitelja prestao je ugovor o radu na neodređeno vrijeme, 12 radnika su preuzele vanjske općine, u mirovinu je otišlo 8 radnika te se ukazao stvarni višak od 6 izvršitelja,

- da je tuženik 18. rujna 2000. donio odluku o otkazu ugovora o radu tužiteljici s ponudom izmijenjenog ugovora u smislu odredbe čl. 121. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03 i 137/04 – pročišćeni tekst, dalje: ZR) za odgovarajuće radno mjesto odgajateljice koju ponudu je tužiteljica odbila. Stoga je tužiteljici u smislu spomenute zakonske odredbe prestao radni odnos kod tuženika,

- da je u trenutku donošenja osporavane odluke tužiteljica imala 53 godine života, 32 godine i pet mjeseci radnog staža i nije imala obveze uzdržavanja te da je stjecala uvjete za odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu.

- da je na radno mjesto voditeljice CPO P. raspoređena Ž. B. koja je u tom trenutku imala 49 godina života, 28 godina radnog staža i nije imala obvezu uzdržavanja, a nije stjecala uvjete za odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu.

U skladu s time nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev ocjenjujući da je pobijana odluka nezakonita zbog toga što je tuženik donoseći pobijanu odluku postupio suprotno odredbi čl. 113. st. 3. ZR jer su viškom oglašeni voditelji sa najdužim stažom i najstariji radnici između ostalih i tužiteljica, a da mogućnost odlaska u prijevremenu starosnu mirovinu prethodno nije bila utvrđena kao kriterij za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora, iako je to po ocjeni nižestupanjskih sudova bio odlučujući kriterij na temelju kojeg je donesena pobijana odluka.

Donoseći pobijanu odluku nižestupanjski sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo.

Polazeći od zakonskih pretpostavki za poslovno uvjetovani otkaz koje su propisane odredbom čl. 113. st. 1. toč. 1. ZR proizlazi da su racionalizacija i reorganizacija poslovanja tuženika, ukidanje podcentara i smanjenje broja izvršitelja na radnom mjestu voditelja, upravo one okolnosti koje su tuženiku davale osnova za donošenje odluke o poslovno uvjetovanom otkazu i to između ostalih i glede radnog mjesta voditelja CPO na kojem mjestu je radila i tužiteljica.

U odnosu na konkretan slučaj tuženik je kod odlučivanja o poslovno uvjetovanom otkazu tužiteljici uzeo u obzir sve one okolnosti koje je po zakonu morao uzeti u obzir, a to su starost, radni staž te činjenicu da ni tužiteljica, a niti radnica Ž. B. nemaju obveza uzdržavanja pa je pogrešna ocjena nižestupanjskih sudova da je pobijana odluka protivna odredbi čl. 113. st. 3. ZR.

Pri tome prvostupanjski sud pravilno polazi od stajališta, a njegove razloge prihvaća i drugostupanjski sud, da je diskreciono pravo poslodavca da prilikom odlučivanja koji će konkretno radnik biti proglašen viškom odluči kojem će zakonskom kriteriju dati prednost. Činjenica što je tuženik ocjenjujući uz ostale socijalne i osobne prilike kako tužiteljice tako i radnice Ž. B. i drugih radnica koje su se nalazile na radnom mjestu voditeljica CPO uzeo u obzir i okolnost da tužiteljica ispunjava uvjete za prijevremenu starosnu mirovinu, sama po sebi ne ukazuje na nezakonito postupanje tuženika.

Pri tom valja uzeti u obzir da je navedena činjenica ocjenjivana u svezi s mogućnosti da tužiteljica ne prihvati ponudu za nastavak rada na odgovarajućem radnom mjestu odgojiteljice. Zato revizijski sud ocjenjuje da time nije dovedena u sumnju zakonitost odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici, jer su za otkaz postojale zakonom predviđene pretpostavke u naprijed izloženom smislu.

Kako su nižestupanjski sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo, to je ovaj sud primjenom odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a prihvatio reviziju, preinačio obje nižestupanjske presude i odbio tužbeni zahtjev.

Dopuna revizija je nepravodobna.

Odredbom čl. 382. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP) propisano je da se revizija izjavljuje u roku od 30 dana od dostave drugostupanjske presude. Punomoćnici tuženika su drugostupanjsku presudu primili dana 20. siječnja 2006. i protiv te odluke podnijeli reviziju u roku od 30 dana tj. 13. veljače 2006.

Dopunu revizije punomoćnici tuženika predali su neposredno sudu 8. ožujka 2006., dakle izvan roka od 30 dana koji je propisan za podnošenje revizije. Zbog toga je ovaj sud dopunu revizije od 8. ožujka 2006. odbacio kao nepravovremenu primjenom odredbe čl. 392. ZPP.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP time da je tuženiku dosuđen i trošak revizijskog postupka.

U Zagrebu, 23. svibnja 2007.

Predsjednik vijeća:

Ivica Crnić, v.r.