Croatian Supreme Court increased murder attempt sentence from 2.5 to 4 years due to excessive leniency and alcohol abuse.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia increased the defendant's sentence from two and a half to four years for attempted murder. The prosecution argued the original penalty was too lenient given the frequency of such crimes and the defendant's alcohol abuse, while the defense claimed the first-instance court erred in fact-finding and sentencing. The court agreed with the prosecution, ruling that the lower sentence failed to account for the social danger of the crime and the defendant's health issues stemming from alcoholism.
Legislator headnote
AI generatedArticles 34, 17, 38, 39, 45, 60 of the Criminal Code; The Supreme Court may increase a sentence on appeal if the first-instance court undervalued aggravating circumstances or overvalued mitigating factors, particularly when the original penalty is disproportionately lenient relative to the crime's social danger and the offender's conduct.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž-346/1997-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Katice Jelić, Ane Garačić, Milana Petranovića i mr. Branka Zmajevića, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M. R. zbog kriv. djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi sa čl. 17. st. 1. OKZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 29. travnja 1997. godine br. K-115/97, u sjednici održanoj 6. studenoga 1997. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića i braniteljicu V. D.-L., odvjetnicu iz Z.,
p r e s u d i o j e:
I. Uvažava se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni i opt. M.R., za kriv. djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi sa čl. 17. st. 1. OKZRH, zbog kojega je oglašen krivim, po čl. 34. st. 1. KZRH, uz primjenu čl. 38. toč. 1. i 39. st. 1. toč. 1. OKZRH, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, u koju mu se, na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 17. studenoga 1996. godine, pa nadalje.
II. Žalba opt. M.R. odbija se kao neosnovana i potvrđuje nepreinačeni dio prvostupanjske presude.
Obrazloženje
U uvodu citiranom presudom suda prvog stupnja, opt. M.R. je oglašen krivim zbog kriv. djela ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi sa čl. 17. st. 1. OKZRH, činjenično i pravno opisanog u njenoj izreci, i po čl. 34. st. 1. KZRH, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, a izrečena mu je i sigurnosna mjera obveznog liječenja alkoholičara iz čl. 60. OKZRH.
Protiv te presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i optuženik po braniteljici V.D.-L., odvjetnici iz Z.
Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijanu presudu preinači u tom dijelu i optuženiku izrekne strožu kaznu.
Optuženik se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri i predlaže da se pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, podredno, preinači i njemu izrekne blažu kaznu.
Optuženik je po braniteljici podnio i odgovor na žalbu državnog odvjetnika i predložio da ta žalba bude odbijena.
Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 360. st. 2. ZKP, predložio je da se uvaži žalba državnog odvjetnika, a optuženikova žalba odbije kao neosnovana.
Na zahtjev optuženika stavljen u žalbi, na temelju čl. 361. st. 1. ZKP, o sjednici vijeća obaviješteni su i optuženik i njegova braniteljica, no kako je optuženik u pritvoru - to njegova prisutnost nije osigurana, jer vijeće nije našlo da bi to bilo svrsishodno (čl. 361. st. 2. ZKP), pa je sjednici - pored zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske - prisustvovala braniteljica odvjetnica V.D.-La.
Zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske ostao je kod pismenih prijedloga, a braniteljica kod žalbenih navoda, posebno ističući doprinos oštećenice, a što da je vidljivo iz samog činjeničnog opisa djela gdje se navode poremećeni odnosi u braku.
Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok je optuženikova žalba neosnovana.
Nije u pravu optuženik kada pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
U ovoj žalbi se tvrdi da je pogrešno utvrđen optuženikov umišljaj na lišenje života oštećenice, pri čemu se i ponavlja suština obrane i tvrdi da je "logična i uvjerljiva obrana da je okrivljenik bacajući bombu prema vrtu, prethodno je aktivirajući zapravo istu htio uništiti kako se više ne bi mučio mišlju i željom da sam sebe ubije i strahom što će mu se dogoditi ako ostane invalid", da je pogrešno utvrđena vidljivost prema kojoj bi optuženik vidio oštećenicu, bez obzira je li ona objektivno postojala, s obzirom da je on bio pod utjecajem alkohola i bitno smanjeno uračunljiv, dok se nepotpuno utvrđeno činjenično stanje vidi u tome što sud prvog stupnja nije proveo očevid na licu mjesta i tako razjasnio je li optuženik, u danim mogućnostima, uopće mogao vidjeti i čuti oštećenicu, koliko se dugo ona zadržala u dvorištu, kada je otvarala i zatvarala vrata (kokošinjca), jer li cijelo vrijeme govorila i "u kom trenutku njenih radnji je okrivljenik točno izašao na podest" (stepenica, odakle je bacio bombu), u kojem je položaju vrt, s obzirom na mjesto na kojem je bila oštećenica, mjesto gdje je došlo do ekspolzije bombe i mjesto na kojem je stajao optuženik u trenutku bacanja bombe, te što nije provedeno balističko vještačenje "radi utvrđivanja točno smjera bacanja bombe u odnosu na stvarni položaj oštećene u času povređivanja i položaj vrta, a poradi provjere obrane okrivljenika".
Suprotno izloženim, a u žalbi opširnije obrazloženim tvrdnjama i prigovorima žalitelja, sud prvog stupnja je na temelju provedenog postupka, brižljivom i savjesnom analizom i ocjenom kako optuženikove obrane, tako i izvedenih dokaza, sve odlučne činjenice i potpuno i pravilno utvrdio, pa tako i oblik optuženikove krivnje, njegov umišljaj na lišenje života ošt. A.R., pa onda i njegovu djelatnost ispravno pravno označio kada ga je oglasio krivim zbog kriv. djela ubojstva u pokušaju opisanog u izreci pobijane presude.
U stvari, objektivni učin djela ne nalazi spornim ni optuženik, već se ponavljanjem obrane pokušava, ali bezuspješno, dovesti u sumnju valjanost činjeničnog zaključka prvostupanjskog suda da je on, htijući lišiti života oštećenicu, izvukao osigurač iz odnosne ručne bombe i istu bacio prema oštećenici, koju je vidio, jer je prema dvorištu - u kojem se nalazi kokošinjac - dopiralo svjetlo s više strana, jer je bio od nje
I Kž 346/1997-5
udaljen tek nekoliko metara, na podestu stepenica (i očito - za razliku od oštećenice - na sigurnom).
Međutim, uz objektivnu situaciju, bilo bi i naivno prihvatiti optuženikovu obranu kako je on mislio da će bomba eksplodirati "u zraku", jer je onda sa izvučenim osiguračem ne bi držao u rukama, i to, navodno više puta kritičnoga dana. Osim toga, njegovo postupanje prije kritičnog događaja i ponašanje nakon bacanja bombe prema oštećenici i njenog ozljeđivanja, najbolje potvrđuje opravdanost zaključka prvostupanjskog suda o tome s kojom je on namjerom aktivirao i bacio bombu.
Naime, optuženik je napisao pismo "dragoj i voljenoj djeci", koje je u jutarnjim satima ostavio u vikend kući, iz kojeg je vidljivo da je "došlo vrijeme da se ovo mora dogoditi što će se dogoditi", da je optuženik stvorio namjeru da ubije i oštećenicu i sebe (l. 42-43). No, u odnosu na sebe se "predomislio", nije "baš bio siguran u to" da će se stvarno ubiti i razmišljao je o tome da li bi mogao "ostati invalid" (l. 123). Dakako, takvom "sitnicom" se nije opterećivao kada je u pitanju oštećenica. On izvlači osigurač i baca bombu dolje u dvorište, prema kokošinjcu, odnosno oštećenici, a - prema njegovoj obrani - stepenice na čijem "podestu" je stajao su "udaljene oko osam metara od kokošinjca, a žica od kokošinjca je četiri metra od stepenica" (l. 122-124), pa imajući u vidu vidljivost, on je očito dobro uočio oštećenicu, pa onda njegova tvrdnja da je htio baciti bombu u vrt nije istinita, kako je to ispravno zaključio prvostupanjski sud. Jer, nakon što je bacio bombu i ona udarila o beton i eksplodirala "u betoniranom dvorištu kokošinjca", kako je to opisano u zapisniku o očevidu (l. 10-12) i vidljivo iz fotodokumentacije, optuženik je dobro znao što je počinio. Tako, on sam iskazuje: "Čuo sam vrisak svoje supruge i tada sam u trenutnoj svjetlosti koja je nastala od eksplozije nju vidio" (l. 123). No, on mirno odlazi u kuću ("Ja nisam išao vidjeti što je sa ženom"), gdje se je nalazio sve do dolaska policije, ne da bi "sam išao ravno na policiju". A, nešto kasnije, na pitanje susjeda B., koji je čuo (snažnu) eksploziju što je bilo, optuženik odgovara: "Kaj te briga, sad je nisam ubio, drugi puta budem", kako je to uvjerljivo i okolnosno iskazala svjedokinja L.R. (l. 38-39, 127). Kada se, uz to, imaju u vidu i iskazi ošt. A.R. (l. 82-83, 125-126) i svjedoka M.R. (l. 46-47, 127), onda ne može biti govora o tome da je optuženik bacio bombu nasumce, u vrt, u namjeri da uništi bombu "kako se više ne bi mučio mišlju i željom da sam sebe ubije i strahom što će mu se dogoditi ako ostane invalid". Pri tome, nije odlučno to što optuženik nije djelo počinio prethodne večeri kada su se on i oštećenica svađali, pa i potukli, pri čemu nije samo on zadobio lake tjelesne povrede (l. 14, 125), kako se to tvrdi u žalbi, već i oštećenica (l. 71), pa je i sam optuženik iskazao: "Oboje smo bili krvavi" (l. 123).
Činjenično stanje nije ostalo manjkavo utvrđeno zbog toga što sud prvog stupnja nije pribavio podatak o rezultatima analize krvi i urina na prisutnost alkohola u organizmu optuženika, u koliko su ti uzorci uopće i uzeti, jer je o alkoholiziranosti optuženika vodio računa neuropsihijatrijski vještak dr. Ž.M. (l. 88-104, 125), a lice mjesta nije bilo potrebno obilaziti i izviđati, s obzirom na podatke sadržane u zapisniku o očevidu, sačinjenoj fotodokumentaciji, te iskaze optuženika, oštećenice i njihove odrasle djece - L. i M. R. Jednako tako, krajnje suvišno bi bilo provoditi balističko vještačenje, s obzirom na sve utvrđene činjenice, a napose da je optuženik bacio bombu u pravcu gdje se je nalazila oštećenica. Da ona nije bila u samom mjestu gdje je od bombe nastao krater u betonu i zemljištu, sasvim je logično, a da je bila u dovoljnoj blizini, govore brojne povrede koje je zadobila i prema nalazu i mišljenju dr. J.Š. bila licem, prednjom stranom tijela okrenuta izvoru eksplozije, bila sučelice (l. 124).
Konačno, sud prvog stupnja je dao opširne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama sadržane u obrazloženju pobijane presude i te razloge, koje prihvaća i ovaj sud, nije potrebno u cijelosti ponavljati.
Stoga je neosnovana žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Nije osnovana žalba optuženika ni zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri, već je osnovana žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni.
I Kž 346/1997-5
Zapravo, sud prvog stupnja je utvrdio sve okolnosti koje su u smislu čl. 37. st. 1. OKZRH bile od utjecaja na odmjeravanje kazne optuženiku, ali je precijenio značaj olakotnih okolnosti i nije vodio dovoljno računa o učestalosti upravo ovakve vrste krivičnih djela, na što se opravdano ukazuje u žalbi državnog odvjetnika. Jer, kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci je zaista preblaga i onda, kada se olakotnim okolnostima doda optuženikovo narušeno zdravlje, a sve zbog zloupotrebe alkohola.
Doduše, jest istina da je optuženik otac dvoje djece, no to su odrasle, punoljetne osobe, svjedoci u ovom predmetu koji terete optuženika, osobe koje su u stanju da se same brinu za sebe, pa ta činjenica, koja se ističe u optuženikovoj žalbi, nema nekakav poseban utjecaj na odmjeravanje kazne u ovom slučaju. Osim toga, ni poremećeni odnosi u braku između optuženika i oštećenice, iz čega ovaj žalitelj izvodi doprinos oštećenice izvršenju djela, nema onaj značaj koji mu pridaje žalitelj. Ovo stoga što je do tih poremećenih odnosa dolazilo najčešće zbog opijanja optuženika, njegovog alkoholizma, kod čega je oštećenica opravdano prigovarala i tražila od njega da se liječi, ali je upravo on taj koji je bio potpunoma nekritičan. On smatra da ga oštećenica provocira kada mu govori da se treba liječiti, da će zbog opijanja završiti u ludnici, iako je već počeo dobivati epileptične napade zbog alkoholizma, a ona je takvom jednom bila prisutna (u Mađarskoj, l. 40). Što se, pak, tiče ostalih žalbenih navoda, treba reći da se ne radi o okolnostima koje bi trebalo posebno vrednovati, pa tako navodno žaljenje optuženika, nekakvo, valda posebno, držanje tijekom postupka i sl. Stoga, kada se ispravno vrednuju sve olakotne okolnosti i ima u vidu činjenica da je djelo ostalo u pokušaju, ali vodi računa i o tome da su ovakva krivična djela učestala, pa onda i posebno društveno opasna, prema optuženiku je u svemu primjerena kazna zatvora u trajanju od četiri godine, pa mu je tu kaznu, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, i trebalo izreći kao u izreci, uvažavanjem žalbe državnog odvjetnika, i u tu kaznu uračunati vrijeme što ga je optuženik proveo u pritvoru. Tek za ovu kaznu se može reći da je adekvatna i da će se njome moći ostvariti svrha kažnjavanja predviđena u čl. 31. u svezi sa čl. 4. st. 2. OKZRH. Zbog toga nije osnovana optuženikova žalba ni u ovom dijelu.
Neosnovano se žali optuženik i zbog odluke o izrečenoj mu sigurnosnoj mjeri obveznog liječenja alkoholičara iz čl. 60. OKZRH.
U stvari, ovaj žalbena osnova nije obrazložena, pa nije jasno zbog čega žalitelj misli da ta odluka prvostupanjskog suda nije ispravna, osim ako se nema u vidu iznimna nekritičnost optuženika, koji poriče prekomjerno konzumiranje alkohola, iako je zbog njega obolio na jetra, od alkoholne epilepsije i psihoorganskog sindroma.
Naime, njemu je kao alkoholičaru bilo nužno izreći predmetnu sigurnosnu mjeru, kako je to predložio i obrazložio psihijatrijski vještak, pa je ta odluka prvostupanjskog suda i pravilna i zakonita.
Iz izloženih razloga presuđeno je kao u izreci na temelju čl. 377. st. 1. (toč. I.) i čl. 374. ZKP (toč. II.).
U Zagrebu, 6. studenoga 1997. godine,
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.
Senka Klarić-Baranović, v.r.