Supreme Court dismisses review for lack of importance regarding uniform application of law on court costs.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the reviews filed by the plaintiffs and the kindergarten regarding court costs. The plaintiffs argued that conflicting decisions by different courts created a need for a review to ensure uniform legal application. The court rejected this, noting that the cited precedents involved different legal questions or factual scenarios, such as whether a review was admissible or how costs were calculated in specific instances. Consequently, the court determined the legal issue was not significant enough to warrant a review under the Civil Procedure Act.
Legislator headnote
AI generatedčl. 382. st. 2. ZPP; čl. 392. st. 2. ZPP: A review is inadmissible if the alleged conflict in judicial practice does not exist across multiple second-instance courts in the same case, as the issue must be significant for ensuring the uniform application of law.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
Broj: Revr 147/11-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća i Dragana Katića, člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužiteljica 1. L. I. iz Splita, 2. M. T. iz Splita, 3. M. K. iz Splita, 4. Z. V. iz Splita, 5. M. R. iz Splita, 6. Ž. V. iz Splita, i 7. S. L. iz Splita, sve zastupane po punomoćniku B. K., odvjetniku u Zagrebu, protiv prvotuženika Grada Splita, Split, i drugotuženika Dječjeg vrtića „G. V.“, Split, koga zastupa punomoćnica R. P. I., odvjetnica u Splitu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljica i tuženika Dječjeg vrtića „G.
V.“, protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gžx-703/10 od 10. lipnja 2010., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1589/04 od 2. veljače 2010., u sjednici vijeća održanoj 26. ožujka 2013.,
r i j e š i o j e:
Revizija tužiteljica i revizija tuženika „G. V.“ odbacuju se kao nedopuštene.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljica za isplatu ukupnog iznosa od 279.656,00 kn, od čega svakoj tužiteljici iznos pobliže određen izrekom presude, kao i zahtjev da im tuženici solidarno naknade toškove postupka, sve s pripadajućim kamatama (t. I. izreke) te je naloženo tužiteljicama naknaditi drugotuženiku Dječjem vrtiću „G. V.“ troškove parničnog postupka i to svaka užiteljica u iznosu od 18.757,50 kn, osim tužiteljici M. R. u odnosu na koju je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (t. II. izreke).
Presudom suda drugog stupnja djelomično je odbijena žalba tužiteljica kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u t. I. izreke (t. I. izreke). Odbijene su žalbe tužiteljice M. R. i drugotuženika Dječjeg vrtića „G. V.“ kao neosnovane i potvrđena je odluka o troškovima postupka u dijelu kojim je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (t. II. izreke). Djelomično je prihvaćena žalba tužiteljica L. I., M. T., M. K., Z. V. i Ž. V. i u odnosu na te tužiteljice preinačena je odluka o troškovima postupka na način da su tužiteljice dužne naknaditi drugotuženiku Dječjem vrtiću „G. V.“parnični trošak u iznosu od 18.757,00 kn, dok je zahtjev tog tuženika za naknadu troškova u ostalom dijelu odbijen kao neosnovan (t. III izreke).
Protiv drugostupanjske presude tužiteljice su podnijele reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. t. 3. ZPP, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava navodeći da je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Predlažu pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Protiv drugostupanjske presude u dijelu II. i III. izreke, kojim je odlučeno o troškovima postupka, tuženik Dječji vrtić „G. V.“ je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP, navodeći da odluka u ovom sporu ovisi o rješenju postupovnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene zakona te da je o tim pitanjima Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo pravno shvaćanje, ali da je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, kao i da je riječ o pitanjima o kojima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predlaže pobijano rješenje preinačiti i drugotuženiku priznati parnični trošak prema priloženom troškovniku, podredno ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
Odgovori na reviziju nisu podneseni.
Revizije nisu dopuštene.
Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 - dalje: ZPP), koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/11), u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.
U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (čl. 382. st. 3. ZPP).
Dakle, iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.
U konkretnom slučaju tužiteljice u reviziji nisu postavile određeno materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, već u istoj navode da se pobijana presuda temelji na pogrešnoj primjeni obvezujućeg pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske Jpzg-29/06-7 od 2. ožujka 2009. obrazlažući pri tom pogrešnu primijenjenu materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka u pobijanoj odluci.
U pravnom shvaćanju ovoga suda Jpzg-29/06 od 2. ožujka 2009., navodi se sljedeće:
„Prilikom utvrđivanja visine plaće odgajateljima zaposlenim u dječjim vrtićima u vlasništvu jedinica lokalne uprave i samouprave ne primjenjuju se odredbe Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ br. 3/02) i odredbe Kolektivnog ugovora za plaće i materijalna davanja službenika i namještenika u osnovnom školstvu, visokom obrazovanju i znanosti („Narodne novine“ br. 183/03), ako dječji vrtići nisu pristupili tim kolektivnim ugovorima ili ako na njih nije proširena primjena istih.“
Vezano na izraženo pravno shvaćanje i odluku u ovom sporu mogu se postaviti različita materijalnopravna ili postupovnopravna pitanja, a revizijski sud nije ovlašten sam pronalaziti i kreirati pravno pitanje prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, jer bi se takvim širokim tumačenjem izgubila granica koja je zakonom postavljena između redovne i izvanredne revizije.
S obzirom da revizija tužiteljica nije sastavljena u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP i ne sadrži određeno pravno pitanje zbog kojeg je jedino mogla biti podnesena, revizija tužiteljica protiv drugostupanjske presude nije dopuštena.
Zbog izloženog je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP valjalo reviziju tužiteljica odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci.
Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. tog članka stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, pored ostalog primjerice i ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima ili na odjelskoj ili općoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova (čl. 382. st. 2. t. 1. ZPP) ili ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem (čl. 382. st. 2. t. 3. ZPP).
Pozivajući se na razloge važnosti iz čl. 382. st. 2. t. 1. i t. 3. ZPP revident navodi da postoji različita praksa istog županijskog suda, Županijskog suda u Splitu, koji je donio pobijanu odluku (primjerice Gžmal-33/10 od 14. lipnja 2010., Gžri-36/10 od 11. lipnja 2010., Gžri-38/10 od 11. lipnja 2010. (i druge odluke navedene u reviziji) te da je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-735/07 od 2. listopada 2007. kao i Gr1-91/94 od 20. svibnja 2004., a isto tako i u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4035/06 od 23. kolovoza 2006. izraženo pravno shvaćanje, suprotno onom koje je izraženo u pobijanoj odluci i to u pogledu procesnopravnog pitanja:
- kako se u smislu čl. 37. ZPP određuje vrijednost predmeta spora u parničnom postupku kada se na strani tužitelja nalazi veći broj tužitelja koji u parnici imaju položaj običnih suparničara.
U odnosu na razloge važnosti postavljenog pitanja na koje se revident poziva u smislu odredbe čl. 382. st. 2. t. 1. i t. 3. ZPP valja reći da se ne radi samo o razlozima koji se po samom smislu i sadržaju međusobno isključuju, već i o razlozima koji postavljeno pitanje, u konkretnom slučaju ne čine važnim za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Naime, obrazlažući razlog važnosti postavljenog pitanja, primjerice propisan čl. 382. st. 2. toč. 1. ZPP, revident se, kako je već navedeno, poziva na različitu praksu istog drugostupanjskog suda koji je donio i pobijanu odluku. Međutim, prema shvaćanju revizijskog suda, razlog iz čl. 382. st. 2. toč. 1. ZPP smatra se određenim ako se revident u reviziji pozove na odluke različitih županijskih sudova donesenih u istoj pravnoj stvari o kojoj je odlučivano u pobijanoj odluci, a koje odluke su po izraženim shvaćanjima različite shvaćanju izraženom u pobijanoj odluci ili ako barem navede gdje su te odluke, uz naznaku njihova poslovna broja, objavljene. Navedeno proizlazi iz samog sadržaja ove zakonske norme jer se njome traži postojanje različite prakse različitih drugostupanjskih sudova u istoj pravnoj stvari pa je očigledno da mora biti riječ o različitoj praksi u istoj pravnoj stvari bar na dvama drugostupanjskim sudovima, a ne na istom drugostupanjskom sudu (Županijski sud u Splitu). S obzirom na to, u konkretnom slučaju nije moguće ispitati radi li se zaista o razlogu koji postavljeno pitanje čini važnim za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.
Obrazlažući razlog važnosti primjerice propisan čl. 382. st. 2. t. 3. ZPP revident navodi da je u odluci revizijskog suda broj Rev-735/07 od 2. listopada 2007. i Gr1-91/94 od 20. svibnja 2004., kao i u odluci poslovni broj Revr-306/09 od 25. studenoga 2009. o postavljenom pitanju taj sud zauzeo shvaćanje suprotno kojem je shvaćanje zauzeto u pobijanoj odluci.
Međutim, u odluci broj Rev-735/07 od 2. listopada 2007. razmatrano je samo pitanje vrijednosti predmeta spora glede dopuštenosti revizije iz čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP kada više tužitelja jednom tužbom ističu zahtjeve za naknadu štete. Revizijski sud u toj odluci nije odlučivao o troškovima postupka pa nije ni mogao izraziti bilo kakvo shvaćanje o visini troškova kada se parnični postupci razdvoje, kao što je u ovom predmetu slučaj. U odluci revizijskog suda poslovni broj Grl-91/94 od 20. svibnja 2004. odlučivano je o mjesnoj nadležnosti te isto tako nije izraženo shvaćanje o postavljenom pravnom pitanju kao ni u odluci poslovni broj Revr-306/09 od 25. studenoga 2009., u kojoj je na strani tužitelja samo jedna tužiteljica koja je obvezana tuženiku naknaditi troškove postupka na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP, jer je prihvaćena revizija tuženika u dijelu odluke o glavnoj stvari i odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice.
Revident se također, obrazlažući razlog važnosti propisan odredom čl. 382. st. 2. toč. 1. ZPP poziva i na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske – Pž-4035/06 od 23. kolovoza 2006., smatrajući da je u tom predmetu zauzeto različito pravno shvaćanje u odnosu na odluku drugostupanjskog suda u ovom predmetu. Međutim, u toj odluci Visoki trgovački sud Republike Hrvatske navodi da u konkretnom predmetu nije bilo moguće utvrditi koliki iznos je prvostupanjski sud pojedinom tužitelju priznao s naslova pojedinih parničnih radnji te iz tog razloga ukida pobijanu prvostupanjsku presudu, a sve to obzirom na to da je prvostupanjski sud naložio tuženiku da svim tužiteljima (od 1. – 11.) naknadi troškove parničnog postupka u ukupnoj svoti, a ne svakom tužitelju posebno. Iz navedenog proizlazi da u odluci poslovni broj Pž-4035/06 od 23. kolovoza 2006. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije zauzeo pravno shvaćanje o visini parničnih troškova u situaciji na koju se odnosi postavljeno pravno pitanje u konkretnom predmetu.
Zbog toga nije riječ o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji pa u konkretnom slučaju postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.
Stoga je na temelju odredbe čl. 392. st. 2. ZPP valjalo reviziju tuženika Dječji vrtić „G. V.“ odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci.
U Zagrebu, 26. ožujka 2013.
Predsjednik vijeća:
Ivan Mikšić, v.r.