I Kž-368/2000-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-368/00-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac i Ante Potrebice, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zlatka Gledeca, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. Š., zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. KZ, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnijetima protiv presude Županijskog suda u Zlataru od 4. veljače 2000. godine broj K-18/99, u sjednici održanoj dana 3. travnja 2003. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pavla Vidića i branitelja optuženika S. D., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba opt. D.Š., preinačuje se u odluci o kazni presuda suda prvog stupnja, te se optuženik za kazneno djelo iz čl. 188. st. 1. KZ, zbog kojeg je tom

na kaznu zatvora u trajanju

presudom proglašen krivim, primjenom čl. 57. st. 2b. KZ osuđuje

od 8 (osam) mjeseci, u koju mu se kaznu, primjenom čl. 63. st. 1. KZ, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 23. veljače 1998. do 13. svibnja 1998. godine.

II. U ostalom dijelu odbija se žalba optuženika kao neosnovana, kao i žalba državnog odvjetnika u cijelosti, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zlataru proglašen je krivim opt. D.Š. zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. KZ, te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, u koju mu je kaznu uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru, kako to proizlazi iz izreke pobijane presude.

Temeljem čl. 122. st. 1. ZKP optuženik je dužan nadoknaditi trošak kaznenog postupka, kako to, također, proizlazi iz izreke pobijane presude.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po svom branitelju S.D., odvjetniku iz Z., iz žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, ili preinači u smislu žalbenih navoda žalitelja.

Državni odvjetnik se žali iz žalbene osnove odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u dužem vremenskom trajanju.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u svom mišljenju stavljenom na temelju čl. 373. st. 1. ZKP, predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati i optuženiku izrekne stroža kazna zatvora, a žalba optuženika da se odbije kao neosnovana.

Odgovori na žalbe nisu podnijeti.

Na zahtjev optuženika, na temelju čl. 374. st. 1. ZKP, o sjednici vijeća uredno su obaviješteni optuženik i njegov branitelj, pa je sjednici drugostupanjskog vijeća, pored zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske P.V., bio nazočan i branitelj optuženika S.D., odvjetnik iz Z.

Žalba optuženika je djelomično osnovana, i to samo u pogledu odluke o kazni, iz kojih razloga nije osnovana žalba državnog odvjetnika (iz iste žalbene osnove).

Na žalbu optuženika, osim odluke o kazni.

Nije u pravu optuženik kad pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne postupovne povrede, koja se pravno ne označava, a iz sadržaja žalbe proizlazi da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni, i u znatnoj mjeri proturječni, posebno u odnosu na postojanje službene bilježnice u koju je optuženik upisao predmetni događaj, u svezi sa mogućom kasnijom prekršajnom prijavom protiv oštećenice, time da se ne može točno određeno sjetiti temeljem koje je identifikacijske isprave utvrdio o kojoj se osobi radi, pa smatra da je to možda bila i vozačka dozvola (kada joj je prometna dozvola oduzeta zbog ranije učinjenog carinskog prekršaja, a osobne iskaznice doista nije imala kod sebe). Daljnja znatna proturječnost prema sadržaju žalbe proizlazila bi iz žalbene tvrdnje da oštećenica ne govori o prinudi (fizičkoj sili prijetnje), a sud u obrazloženju navodi da se oštećenica našla u strahu zbog činjenice da se radi o snažnom muškarcu, i pritom policajcu zbog čega se ona i bojala optuženika ugristi.

Međutim, izložene proturječnosti nema, posebno ne znatne u tom dijelu iskaza oštećenice. Za odnosnu spolnu radnju fellatio (immissio in os), kao i za svaku drugu spolnu radnju izjednačenu spolnom odnošaju, bitno je da je izvršena uz primjenu ostalih konstitutivnih elemenata sile i prijetnje. U konkretnom slučaju oštećenica je izričito navela koja vrsta fizičke sile je upotrijebljena od strane optuženika a da bi joj nasilno otvorio usta, i nakon toga se oralno zadovoljio, dok o strahu kojeg je oštećenica pretrpjela govore njeni poslodavci, svjedoci Lj. i D.V., na temelju onog što im je o toj okolnosti ispričala oštećenica. Stoga u pobijanoj presudi nema onog proturječja, koje optuženik navodi u žalbi, a koje bi prema njegovim stajalištima predstavljala bitnu postupovnu povredu iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP.

Pritom je bitno naglasiti da opis djela u izreci presude je inače posve sukladan činjenicama koje su utvrđene u dokaznom postupku, a ove opet sadržaju svih izvedenih dokaza, a posebno se pritom detaljno ocjenjuje vjerodostojnost iskaza oštećenice, i u onom dijelu gdje je navela da nije imala osobnu iskaznicu, pa, dakle, optuženik nije mogao izvršiti uvid u tu identifikacijsku ispravu temeljem koje bi utvrdio njen matični broj, a koja je sudu poslužila samo kao kontrolna činjenica u općoj ocjeni vjerodostojnosti iskaza oštećenice, tim više što je preko sistema AOP-a MUP-a Republike Hrvatske doista utvrđeno da u inkriminiranom razdoblju oštećenica nije imala važeću osobnu iskaznicu.

Kada je opet prvostupanjski sud u cjelini ocijenio pouzdanim i vjerodostojnim iskaz oštećenice te ga u tom smislu i prihvatio, onda se daljnji formalni žalbeni prigovori o tome kako sud uopće nije vodio računa o iskazima svjedoka policajaca i carinika Postaje granične policije K., Graničnog prijelaza M., ne ukazuju prihvatljivim, jer je sud dao detaljnu ocjenu posebno iskaza svjedoka K.L., vođe smjene carinske službe, koji osobno nije izvršio provjeru da li je zgrada teretnog terminala zatvorena ili ne, zbog čega i sud prvog stupnja nije povjerovao tvrdnji svjedoka S.H. o toj činjenici tim više što su u zgradi teretnog terminala bile i prostorije poduzeća K. u kojima je u to vrijeme radila špediterka G.V., iz čega slijedi očigledno da je sve te okolnosti u sklopu odlučnih okolnosti pravilno cijenio i prvostupanjski sud.

U izloženom smislu nema, dakle, formalnih nedostataka opisanih u žalbi optuženika, a niti bilo koje druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka na čije postojanje u smislu čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije stoga u tom dijelu osnovana žalba optuženika.

Nisu osnovani ni žalbeni prigovori pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, jer protivno žalbenim tvrdnjama, nema ni govora o tome da bi prvostupanjski sud pustio dati pravilan značaj činjenici da je kazneno djelo prijavljeno tek nakon 30 dana, a u tom vremenskom razdoblju oštećenica je u nekoliko navrata prelazila granični prijelaz M., u kom sklopu se od strane žalitelja posebno apostrofira njeno ponašanje od navodnog učina djela, iz čega onda žalba izvodi zaključak da se radi o takvom iskazu kojem sud prvog stupnja nije mogao pokloniti vjeru.

Suprotno istaknutim žalbenim tvrdnjama prvostupanjski sud je posve pravilno cijenio cjelokupni iskaz oštećenice, zajedno sa ostalim provedenim dokazima, a posebno iskazima svjedoka D.V. i R.B. koji su izričito naveli da je optuženik na proslavi dočeka Nove godine konzumirao alkohol, što je suprotno iskazu svjedoka D.M., a uz to je oštećnica u svom iskazu detaljno opisala, ne samo tijek događanja, nego i opis rasporeda stvari čajne kuhinje u kojem se događaj zbio, te njeno kretanje, kao i kretanje optuženika nakon događaja, iz čega prvostupanjski sud pri ocjeni vjerodostojnosti njenog iskaza, a nakon obavljenog očevida nalazi utvrđenim da je oštećenica itekako dobro opisala raspored prostorija i da se radi o vjernom prikazu prostorije čajne kuhinje, koji je mogla dati samo osoba koja je u toj prostoriji boravila, iz čega se mora zaključiti, uz druge dokaze da ona očito nije neistinito teretila optuženika.

Stoga je sud prvog stupnja na temelju provedenog postupka i svih izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i djelatnost optuženika ispravno pravno označio kada ga je proglasio krivim zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. KZ, a ne nekog drugog kaznenog djela, posebno ne iz čl. 193. KZ, kada odnosna spolna radnja je spolnom odnošaju izjednačena, i predstavlja učin kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. KZ, zbog čega nije ni počinjena povreda kaznenog zakona u smislu kojem naznačuje žalitelj, jer se postojanje takove povrede uvijek prosuđuje prema onom činjeničnom stanju koje je utvrđeno izrekom presude, a ne nekom drugom, kako bi prema stajalištu žalitelja trebalo biti utvrđeno, zbog čega nema niti povrede zakona kako se ona interpretira u žalbi branitelja.

Na žalbu optuženika i državnog odvjetnika zbog odluke o kazni.

Ocjenjujući žalbenu osnovu odluke o kazni koju naznačuju i državni odvjetnik i optuženik ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja, određujući vrstu i mjeru kaznene koju će primijeniti, uzeo u obzir sve okolnosti koje utječu inače da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, u kom sklopu su pravilno vrednovane utvrđene olakotne okolnosti u vidu optuženikove ranije neosuđivanosti, kao i njegov obiteljski status, činjenica da je kao dragovoljac sudjelovao u Domovinskom ratu, dok posebnih otegotnih okolnosti sud nije našao, niti se takovom okolnošću može smatrati ono što navodi državni odvjetnik u svojoj žalbi iz koje bi proizlazilo da je optuženik iskoristio povjerenje oštećenice.

Suprotno tome, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, protek vremena od učina djela (skoro četiri i pol godine), okolnost da je optuženik ostao bez posla, a u međuvremenu prema izjavi branitelja rodilo mu se još jedno dijete, su takove okolnosti kojima treba dati značaj posebno izraženih olakotnih okolnosti, i optuženiku, primjenom odredaba o ublažavanju kazne, izreći kaznu zatvora ispod zakonskog minimuma propisanog za odnosno kazneno djelo, jer će se i tako izrečenom kaznom zatvora, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ostvariti svi vidovi i svrhe kažnjavanja iz čl. 50. u svezi s čl. 6. KZ.

Zbog svega naprijed navedenog ovaj drugostupanjski sud nalazi a zbog postojanja posebno izraženih olakotnih okolnosti iz čl. 57. st. 1. KZ da je kaznu zatvora optuženiku izrečenu prvostupanjskom presudom trebalo korigirati, kako je to presuđeno u toč. I. izreke ove drugostupanjske presude.

Iz istih razloga nije prihvaćena žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni.

Isto tako nije osnovana žalba optuženika zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, koja se ne obrazlaže, već se samo uvodno naznačuje.

l. 119. st. 2. toč. 6. i 8. ZKP Međutim, radi se o troškovima kaznenog postupka iz č

koji su u svemu pravilno razvrstani i obrazloženi, dok je visina paušalne svote odmjerena prema dužini i složenosti kaznenog postupka.

Slijedom svega naprijed izloženog o žalbi optuženika i državnog odvjetnika odlučeno je, na temelju čl. 390. i čl. 387. ZKP, kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 3. travnja 2003. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlatko Gledec, v.r.

Katica Jelić, v.r.