Revr-451/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 451/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te mr. sc. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović- Ivanišević, Nenada Perina i Ivice Crnića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. P. iz P., zastupanog po punomoćnici L. P.-J., odvjetnici iz P., protiv tuženika B. d.d. P., zastupanog po punomoćniku V. J., odvjetniku iz P., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-2357/05-2 od 23. siječnja 2006. godine kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli poslovni broj P-405/02-32 od 9. svibnja 2005. godine, u sjednici održanoj 5. rujna 2006. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja utvrđen je otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužitelju odlukom broj 56/2002 od 4. siječnja 2002. godine koja je djelomično preinačena odlukom tuženika broj 244/2002 od 16. siječnja 2002. godine ne dopuštenim i da radni odnos tužitelju nije prestao te je naloženo tuženiku vratiti tužitelja na rad na poslove vozača i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 4.026,00 kn u roku od 8 dana.

Istom je odlukom odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu od 488,00 kn.

Rješenjem suda prvog stupnja ispravljena je prije navedena presuda suda prvog stupnja u obrazloženju na listu 2 presude, st. 4. na način da se u drugom redu tog stavka iza riječi "da" nadodaje riječ "je" a u trećem redu istog stavka izostavlja riječ "nije". Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Ujedno je istom odlukom odbijen zahtjev tuženika za naknadu žalbenih troškova.

Rješenjem suda drugog stupnja ispravljena je presuda suda drugog stupnja u njenom uvodu na način da se u redu devetom broj "23" zamjenjuje brojem "30" i u obrazloženju na listu 3, zadnji red, na način da umjesto "dana 23" treba stajati "dana 30".

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik nakon čega je u zakonskom roku podnio i nadopunu revizije.

U podnesenoj reviziji poziva se na bitne povrede odredaba parničnog postupka učinjene u postupku pred drugostupanjskim sudom i na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Predlaže da se pobijana presuda preinači zajedno s presudom prvostupanjskog suda i to na način da se tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan odbije,a tužitelju naloži naknaditi parnični trošak tuženiku.

Podredno predlaže da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, a sve sukladno čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje: ZPP) ne nalazi se da bi u donošenju pobijane presude bila počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer je pravilno pobijanom presudom zaključeno da niti u donošenju prvostupanjske presude isto tako ova bitna povreda odredaba parničnog postupka nije počinjena.

Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP.

Naime revizijski navodi se u pobijanju nižestupanjskih presuda iz razloga počinjenja bitnih povreda odredaba parničnog postupka svode na to da nisu postojali uvjeti da prvostupanjski sud rješenjem ispravi presudu, a niti da su postojali uvjeti za ispravak presude suda drugog stupnja glede nadnevka, kako bi sud sam sebi omogućio donošenje presude sa ciljem odbijanja žalbe tuženika.

Valja reći da su nižestupanjski sudovi sukladno čl. 342. ZPP ispravili svoje odluke i to sud prvog stupnja u dijelu obrazloženja, a sud drugog stupnja u nadnevku presude koje su odluke pravomoćne i pozivom na koje nisu sudovi Zakon o parničnom postupku primijenili na štetu tuženika.

I materijalno je pravo u postupku pravilno primijenjeno kada je udovoljeno tužbenom zahtjevu.

Naime u postupku suda prvog stupnja je utvrđeno a ta je utvrđenja svojom odlukom prihvatio i sud drugog stupnja

- da je tužitelj kod tuženika bio zaposlen od 15. svibnja 1985. godine na radnom mjestu vozača,

- da je tužitelj kroz vrijeme rada kod tuženika radio na radnom mjestu vozača autobusa i to od 15. svibnja 1985. godine do 26. ožujka 1995. godine te od 16. srpnja 1999. godine do 31. prosinca 2000. godine, a kamiona od 1. siječnja 2001. godine do 5. listopada 2002. godine jer je bio osposobljen za vožnju obje vrste vozila sa položenom "D" kategorijom,

- da je tuženik odlukom broj 56/2002 od 4. siječnja 2002. godine koja je djelomično preinačena odlukom tuženika broj 244/2002 od 16. siječnja 2002. godine otkazao ugovor o radu tužitelju temeljem odredbe čl. 106. st. 1. toč. 1. Zakona o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga s otkaznim rokom od četiri mjeseca uz pripadajuću otpremninu u iznosu sedam prosječnih plaća obračunatih prema prosječnoj plaći tužitelja iz prethodna tri mjeseca,

- da je od 1996. godine do otkazivanja ugovora o radu tužitelju došlo do smanjena broja vozila i vozača kod tuženika,

- da je u odluci o otkazu ugovora o radu kao razlog navedena činjenica da su kod tuženika izvan eksploatacije stavljena dva kamiona, a kako je na jednom od tih kamiona bio uposlen tužitelj, da je time prestala potreba za njegovim radom, a da nema mogućnosti da se tužitelju ponudi rad na nekim drugim poslovima,

- da su odlukom organizacije rada u društvu B. d.d. od 9. listopada 2001. godine utvrđene organizacione radne cjeline kod tuženika te orijentacioni opis poslova i radnih zadataka pa je prema čl. 19. te odluke u tehničkom sektoru bilo predviđeno pod toč. 19. radno mjesto vozač tako da nije bilo predviđeno posebno mjesto vozača kamiona ili vozača autobusa,

- da je tuženik mogao zaposliti tužitelja na drugim poslovima jer je drugim zaposlenicima nuđen posao prometnika, portira i sl., ali da tako nije postupljeno u odnosu na tužitelja,

- da prestanak potrebe za radom određenih broja vozača nije bio trajne naravi jer da je tuženik već u srpnju 2002. godine oglasio potrebu za popunom pet radnih mjesta vozača,

- da je kod tuženika na dan donošenja odluke o otkazu ugovora o radu radilo 48 vozača starosne dobi od 22 do 59 godina, a da su 24 od tih vozača imala manje radnog staža od tužitelja, 18 ih je bilo mlađih od tužitelja, a bilo ih je i mlađih, neoženjenih i bez obveza uzdržavanja, dok je tužitelj bio rastavljen u trenutku otkazivanja, ali otac jednog djeteta na uzdržavanju,

- da je i kamion na kojem je radio vozač P. stavljen izvan eksploatacije zbog čega da je i tom vozaču prestao radni odnos otkazom ugovora o radu, kao i tužitelju,

- da na oglašenu potrebu za popunom radnog mjesta vozača tuženik nije, iako se tužitelj prijavio na oglas, primio istog u radni odnos,

- da kriterije koji su rukovodili tuženika u otkazivanju nisu primijenjeni u odnosu na sve zaposlene vozače već da je tuženik u obzir uzeo samo činjenicu stavljanja izvan eksploatacije kamiona kojim je upravljao tužitelj,

- da se o odluci o otkazu tuženik nije savjetovao sa zaposleničkim vijećem.

Pogrešno smatra revident da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe Zakona o radu koje su bile na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjske i drugostupanjske odluke budući da se u konkretnom slučaju ima primijeniti zakon koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka spornog odnosa a to je donošenje odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju od 4. siječnja 2000. godine.

Prema tome odredbom čl. 106. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 64/95, 17/01 82/01 – dalje: ZR) propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog u slučaju između ostalih i ukoliko prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

Tom je odredbom Zakona u st. 2. izričito predviđeno da poslovno i osobno uvjetovani otkaz može biti dopušten samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima dok je u st. 3. predviđeno da pri odlučivanju poslovno i osobno uvjetovanom otkazu poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete zaposlenika.

Odredbom pak čl. 145. st. 1. i 2. propisano je da se prije donošenja odluke, a između ostalog i otkaza ugovora o radu poslodavac dužan savjetovati sa radničkim vijećem te sukladno pak st. 11. da će se odluka donesena protivno tim odredbama o obvezi savjetovanja sa zaposleničkim vijećem smatrati nevažećom.

Sukladno nađenim utvrđenjima nižestupanjskih sudova materijalno je pravo u postupku pravilno primijenjeno kada je otkaz ugovora o radu tužitelju utvrđen nedopuštenim pa je tako naloženo tuženiku vratiti tužitelja na rad na poslove vozača.

Ovo stoga što tuženik nije u postupku otkazivanja ispoštovao sve zakonom propisane pretpostavke za otkazivanje, jer se nije savjetovao sa radničkim vijećem sukladno čl. 145. ZR, nije ispoštovao obvezu iznalaženja mogućnosti zaposlenja tužitelja na nekim drugim poslovima iako je utvrđeno da je ta mogućnost postojala, a tužitelj bio voljan prihvatiti i rad na drugim poslovima.

Osim toga tuženik nije ispoštovao i kriterije kojima će se rukovoditi u postupku otkazivanja jer nije propisane kriterije trajanja radnog odnosa, starosti i obveza na uzdržavanja koja terete radnika stavio u odnos na sve zaposlene vozače, a ovo stoga jer je utvrđeno da je i prema odluci o otkazu ugovora o radu tuženik u obzir prilikom otkazivanja kao razlog uzeo činjenicu stavljanja izvan eksploatacije kamiona kojim je tužitelj upravljao što je smatrao opravdanim razlogom da tužitelju po ovoj zakonskoj osnovi otkaže ugovor o radu.

Međutim zakonodavac s čl. 106. ZR nije predvidio takav razlog kao opravdanje otkazivanju već je predvidio prestanak potrebe za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, a ne zbog stavljanja izvan eksploatacije osnovnog sredstva kojim se posao obavlja i to samo u odnosu na jednog odnosno dva radnika.

Kako ove odlučne činjenice revizijom tuženik ne dovodi u sumnju valjalo je zato reviziju kao neosnovanu odbiti i tako o svemu odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 5. rujna 2006. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.