Revr-619/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 619/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, mr. sc. Jasne Brežanski, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik E. G., odvjetnik u Z., protiv tuženika C. b. d.d. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., radi vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 22. ožujka 2005. godine poslovni broj Gžr-155/05 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 13. prosinca 2004. godine poslovni broj Pr-21427/04, u sjednici održanoj dana 24. siječnja 2006. godine,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se revizija tuženika te se preinačuje presuda Županijskog suda u Zagrebu od 22. 3. 2005. godine poslovni broj Gžr-155/05 i sudi:

Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zagrebu od 13. 12. 2004. godine poslovni broj Pr-21427/04 tako da se odbija tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku vratiti tužitelja na njegovo dosadašnje radno mjesto.

II. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.928,00 kn u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom je potvrđena presuda prvostupanjskog suda kojom je naloženo tuženiku vratiti tužitelja na njegovo dosadašnje radno mjesto.

Protiv te presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda ukine ili preinači.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

U ovom predmetu je sporno pitanje da li je tuženik dužan vratiti tužitelja na rad nakon utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu ili je ugovor o radu između tužitelja kao radnika i tuženika kao poslodavca prestao sporazumom.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da su stranke dana 3. 7. 2000. godine sklopile u pisanom obliku sporazum o prestanku ugovora o radu s danom prestanka radnog odnosa 31. 12. 2000. godine,

- da je tuženik, nakon sklapanja navedenog sporazuma, dana 4. 10. 2000. godine donio odluku o izvanrednom otkazu predmetnog ugovora o radu s danom prestanka 7. 10. 2000. godine,

- da je pravomoćnom odlukom suda u ovom predmetu (presuda Općinskog suda u Zagrebu od 18. 9. 2003. godine poslovni broj Pr-4480/00) navedeni otkaz ugovora o radu utvrđen nedopuštenim.

Nižestupanjski sudovi smatraju da je tuženik dužan vratiti tužitelja na rad i da tužitelju pripada to pravo kao posljedica nedopuštenosti otkaza ugovora o radu. Pri tome se prvostupanjski sud poziva na odredbe čl. 125., 127. i 128. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO), koji se primjenjuje u smislu odredbe čl. 6. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95 i 65/95 – dalje: ZR) smatrajući sporazum o prestanku ugovora o radu raskinutim, dok drugostupanjski sud smatra irelevantnim postojanje tog sporazuma "kad je nakon što je zaključen taj sporazum dostavljena tužitelju odluka o otkazu ugovora o radu".

Revident stajalištu nižestupanjskih sudova suprotstavlja stav da predmetni sporazum o prestanku ugovora o radu nije raskinut i da je ugovor o radu tužitelja prestao prema tom sporazumu, pa tužitelju ne pripada pravo tražiti vraćanje na rad.

Stajalište nižestupanjskih sudova je pogrešno, a u pravu je revident kada smatra da je predmetni ugovor o radu prestao sporazumom stranaka.

Prije svega, treba reći da pogrešno drugostupanjski sud smatra da je sporazum o prestanku ugovora o radu prestao samom činjenicom da je nakon sklapanja tog sporazuma tuženik donio odluku o otkazu ugovora o radu, a to upravo zbog toga što je otkaz utvrđen nedopuštenim. S obzirom da je navedeni otkaz ugovora o radu utvrđen nedopuštenim tada takva odluka tuženika o otkazu ne proizvodi nikakav pravni učinak – ni na prestanak ugovora o radu niti na prestanak sporazuma o prestanku ugovora o radu. Kad nakon sklapanja sporazuma o prestanku ugovora o radu poslodavac da otkaz radniku, a otkaz tog ugovora bude utvrđen nedopuštenim tada takva odluka nije od utjecaja na taj sporazum i sama po sebi ne uzrokuje prestanak tog sporazuma ili prestanak ugovora o radu.

Pogrešno smatra i prvostupanjski sud da je u konkretnom slučaju sporazum između stranaka o prestanku ugovora o radu prestao po samom zakonu u smislu čl. 125. st. 1. ZOO. Naime, prema odredbi čl. 125. st. 2. ZOO u slučaju raskida po samom zakonu iz čl. 125. st. 1. ZOO vjerovnik može održati ugovor na snazi ako nakon isteka roka, bez odgađanja,obavijesti dužnika da zahtijeva ispunjenje ugovora.

U konkretnom slučaju tužitelj je u tužbi izričito naveo da je donošenjem odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu izražena namjera tuženika da prekrši odredbe sporazuma o prestanku ugovora o radu, a da tužitelj smatra da je prava volja stranaka izražena tim sporazumom i da se sporazum ne može raskinuti kako to čini tuženik jednostrano. Na taj način je tužitelj postupio upravo u skladu s odredbom čl. 125. st. 2. ZOO, pa je time sporazum o prestanku ugovora o radu održan na snazi.

Prema odredbi čl. 127. ZOO vjerovnik može raskinuti ugovor bez ostavljanja dužniku naknadnog roka za ispunjenje ako iz dužnikova držanja proizlazi da on svoju obvezu neće izvršiti ni u naknadnom roku, a prema odredbi čl. 128. ZOO kad je prije isteka roka za ispunjenje obveze očito da jedna strana neće ispuniti svoju obvezu iz ugovora, druga strana može raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete.

U konkretnom slučaju prvostupanjski sud smatra da je iz ponašanja tuženika bilo vidljivo odnosno očito i prije isteka roka da neće izvršiti svoju obvezu iz sporazuma o prestanku ugovora o radu, pa smatra da je sporazum raskinut u smislu tih zakonskih odredaba. Međutim, prvostupanjski sud nije imao na umu da tužitelj nije izjavio da raskida sporazum nego je upravo suprotno tome u tužbi izričito izjavio da smatra da je sporazum i dalje na snazi, da taj sporazum izražava pravu volju stranaka i da se sporazum ne može raskinuti jednostrano – dakle da ne pristaje na raskid i da ne raskida sporazuma. Zbog toga se ne može smatrati da bi predmetni sporazum o prestanku ugovora o radu bio raskinut u smislu tih zakonskih odredaba.

Prema tome, ugovor o radu između tužitelja kao radnika i tuženika kao poslodavca je prestao sporazumom na temelju odredbe čl. 103. toč. 5. ZR – dana 31. 12. 2000. godine, pa zahtjev tužitelja za vraćanje na rad nema osnove.

Iz tih razloga na temelju odredbe čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje: ZPP) je odlučeno kao u izreci pod I.

Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP imajući na umu uspjeh u parnici u cijelom postupku.

U Zagrebu, 24. siječnja 2006. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.