Croatian Supreme Court allows rent claim against state by revoking lower court judgment on lease contract interpretation.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia accepted the prosecutor's appeal against a final judgment that dismissed a claim for unpaid rent. The prosecutor argued that lower courts incorrectly applied substantive law by failing to identify a lease contract despite its terms, violating procedural rules. The court ruled that the contract's substance defined it as a lease regardless of the parties' labels, thereby overturning the lower courts' decision and remanding the case.
Legislator headnote
AI generatedZakon o parničnom postupku čl. 392. a); čl. 395. st. 2.; A lease contract is defined by its substantive content and obligations rather than the parties' designation, and lower courts must identify such contracts to determine liability for rent claims.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 406/06-2
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, Jakoba Miletića, dr. sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić- Špoljarić i mr. sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Općine Kneževi Vinogradi, koju zastupaju punomoćnici N. R. i D. R., odvjetnici iz O., protiv tužene Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo, Građansko-upravni odjel, Beli Manastir, radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice izjavljenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-159/06-2 od 9. veljače 2006., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Belom Manastiru posl. br. P-8/05-21 od 29. studenoga 2005., u sjednici održanoj dana 15. veljače 2007.,
r i j e š i o j e
Revizija tužiteljice se prihvaća, ukida se presuda Županijskog suda u Osijeku br. Gž- 159/06-2 od 9. veljače 2006. i presuda Općinskog suda u Belom Manastiru br. P-8/05-21 od 29. studenoga 2005., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen tužbeni zahtjev da je tužena dužna platiti tužiteljici iznos od 6.951.298,03 kn.
Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ukine ili da se presude sudova nižeg stupnja ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Prema odredbi čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01. i 117/03 – dalje: ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu
đeno
samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga odre navedenih u reviziji.
U reviziji nije određeno navedeno koje su bitne povrede odredaba parničnog postupka učinjene, ali se osnovano ukazuje na to da su sudovi nižeg stupnja pogrešno primijenili materijalno pravo, a zbog toga sve relevantne činjenice nisu utvrđivane.
Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tužena naknadi štetu u iznosu 6.951.298,03 kn zbog toga što joj nije doznačila dio zakupnine za poljoprivredno zemljište koje se nalazi na području Općine Kneževi Vinogradi.
Utvrđeno je:
- da su tužena i trgovačko društvo B. d.d. D. sklopili dana 1. travnja 1998. Ugovor o uređenju odnosa u svezi korištenja poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države, a prema kojem zakupodavatelj (Republika Hrvatska) daje, a zakupoprimatelj (B. d.d. D.) prima u zakup poljoprivredno zemljište opisano u tom ugovoru (članak 2. Ugovora), uz obvezu zakupoprimatelja da plati zakupodavatelju godišnju zakupninu u iznosu od 11.595.156,00 kn,
- da su tužena i B. d.d. D. dana 7. veljače 2002. sklopili ugovor o pretvaranju potraživanja u ulog – dionice društva, a u kojem ugovorne strane utvrđuju da postoji potraživanje Republike Hrvatske prema B. d.d. D. u iznosu od 55.856.151,31 kn po osnovi neplaćene zakupnine za 1998., 1999., 2000. i 2001. godinu i da Republika Hrvatska taj iznos ulaže u temeljni kapital društva B. d.d. D..
Pogrešno je pravno shvaćanje sudova nižeg stupnja da tužiteljici ne pripada dio zakupnine zbog toga što su tužena i B. d.d. D. sklopili ugovor o uređenju odnosa u svezi korištenja poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države pozivajući se na odredbu čl. 58. Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“ broj 54/94. – pročišćeni tekst, 48/95., 19/98. i 105/99. – dalje: ZPZ), a ne ugovor o zakupu poljoprivrednog zemljišta. Prema odredbi čl. 38. st. 1. ZPZ sredstva ostvarena od zakupnine i prodaje poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države prihod su proračuna države, županije, općine ili grada na čijem se području stječe pravo gospodarskog korištenja poljoprivrednog zemljišta. Ta su se sredstva raspodjeljivala (prema izmjenama i dopunama ZPZ iz 1995.) tako da je 33% pripadalo državnom proračunu, 33% proračunu županije, a 34% proračunu općine ili grada na čijem se području poljoprivredno zemljište nalazi. Prema odredbi čl. 24. Zakona o izmjenama i dopunama poljoprivrednog zemljišta („Narodne novine“ broj 105/99) ta sredstva se raspodjeljuju tako da 50% pripada proračunu županije, a 50% proračunu općine ili grada na čijem se području poljoprivredno zemljište nalazi, a koriste se za provedbu programa u poljoprivrednoj proizvodnji.
Odredbom čl. 25. Zakona o područjima posebne državne skrbi („Narodne novine“ broj 44/96, 57/96, 124/97) propisano je da su, iznimno od odredbe čl. 38. ZPZ, sredstva ostvarena od prodaje i zakupnine prihod Republike Hrvatske od kojih se 50% ustupa općini ili gradu, a 50% županiji na čijem se području stječe pravo gospodarskoga korištenja poljoprivrednog zemljišta, a koriste se za gospodarski razvitak i zaštitu okoliša.
Prema odredbi čl. 58. st. 1. ZPZ društvene pravne osobe koje na dan stupanja na snagu toga Zakona koriste poljoprivredno zemljište u vlasništvu Republike Hrvatske nastavljaju koristiti to zemljište do njihove pretvorbe u poduzeća kojima je poznat vlasnik. U konkretnom slučaju to znači da je društvena pravna osoba B. iz D. nastavila koristiti ono poljoprivredno zemljište koje je koristila do 1991. s tim da je ona, odnosno njezini pravni sljednici, imala obvezu u roku 30 dana od dana obavljene pretvorbe odnosno izvršene statusne promjene izvijestiti o tome Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva, a radi uređivanja odnosa u svezi s daljnjim korištenjem poljoprivrednog zemljišta (čl. 58. st. 2. ZPZ). Pravni posao sklapa se na neodređeno vrijeme do raspisivanja natječaja, s tim da se poljoprivredno zemljište koje je predmet pravnoga posla ne može dati u podzakup (čl.58. st.4. ZPZ).
Uređivanje odnosa u svezi daljnjeg korištenja poljoprivrednog zemljišta ne isključuje prema pravnom shvaćanju ovog suda davanje poljoprivrednog zemljišta u zakup trgovačkom društvu koje je nastalo pretvorbom iz društvenog poduzeća. Odredbe čl. 58. ZPZ daju pravo tuženoj da kao vlasnica poljoprivrednog zemljišta uredi svoje odnose s trgovačkim društvom koje je prije pretvorbe zemljište koristilo kao društveno poduzeće, s tim da se pravni posao sklapa „do raspisivanja natječaja“, a to podrazumijeva da tužena može u svako doba raspisati natječaj za davanje zemljišta u zakup, odnosno za dodjelu koncesije, pa ugovor sklopiti i s nekom drugom osobom. Za razdoblje od izvršene pretvorbe pa do raspisivanja natječaja odnosi između Republike Hrvatske i trgovačkog društva nastalog pretvorbom uređuju se pravnim poslom o kojem je riječ u čl. 58. ZPZ, a taj pravni posao može biti i ugovor o zakupu. Ugovor sklopljen dana 1. travnja 1998. između Republike Hrvatske i B. d.d. D. jeste ugovor o zakupu, jer je ugovoreno da Republika Hrvatska, kao zakupoprimatelj, daje poljoprivredno zemljište u zakup društvu B. d.d. D., kao zakupoprimatelju, a ugovorena je i obveza plaćanja zakupnine u godišnjem iznosu. Općini na čijem se području stječe pravo gospodarskoga korištenja poljoprivrednog zemljišta ne može biti uskraćeno pravo na dio zakupnine koja joj pripada temeljem čl. 38. ZPZ samo zbog toga što su se ugovorne strane (Republika Hrvatska i B. d.d. D.) u ugovoru pozvale na čl. 58. ZPZ i što ga nisu nazvale „ugovor o zakupu“, kraj činjenice da on po svom sadržaju (prema pravima i obvezama ugovornih strana) predstavlja ugovor o zakupu.
Zbog tih razloga prihvaćena je žalba tužiteljice te su presude sudova nižeg stupnja ukinute temeljem čl. 395. st. 2. ZPP. Odnose među strankama treba raspraviti polazeći od toga da je tužiteljici pripada dio zakupnine kojeg je naplatila tužena od zakupca poljoprivrednog zemljišta, odnosno potrebno je ispitati postoje li pretpostavke odgovornosti za štetu s obzirom na činjenicu da je Republika Hrvatska tražbinu po osnovi zakupnine, pa unijela u društvo kao temeljni ulog (dio temeljnog kapitala).
U Zagrebu, 15. veljače 2007.
Predsjednik vijeća:
Katarina Buljan, v.r.