Rev-169/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 169/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Augusta Husinca, Gordane Gasparini i Vladimira Drakulića, kao članova vijeća, u građansko-pravnoj stvari tužitelja D. B. iz D., koga zastupa J. M., odvjetnica u Z., protiv tuženika R. Z. iz Z., koga zastupa M. G., odvjetnik iz Z., te umješača na strani tuženika Z. j. a. iz K., koga zastupa M. J., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 15. listopada 1991. br. Gž-9400/91-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 25. lipnja 1990". br. P- 1352/90, u sjednici održanoj dana 14. srpnja 1992.

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvoga stupnja obvezan je tuženik da isplati tužitelju iznos od 18.924,60 dinara zajedno s kamatama i parničnim troškom.

Sud drugog stupnja je potvrdio presudu suda prvoga stupnja.

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka

-i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije ili da ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak postupka revizije.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju, a ni Javni tužitelj Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Tuženik ne iznosi konkretno koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka su učinili sudovi nižega stupnja, pa je ovaj sud ispitao presudu po odredbi čl. 386. Zakona o parničnom postupku - ZPP, koji je čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku "Narodne novine" br. 53 od 8. listopada 1991. godine preuzet kao zakon Republike Hrvatske, ali nije našao da postoji takva povreda predviđena u čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Sud prvog stupnja je utvrdio, što zapravo nije bilo ni sporno, da je tužitelj 9. kolovoza 1989. godine platio tuženiku kupovnu cijenu za motorno vozilo u iznosu od 6.810 dinara, a da mu je tuženik vozilo isporučio tek 28. studena 1989. godine.

Tužitelj zahtjevom svoje tužbe traži da mu tuženik plati kamate na prije spomenuti iznos kupovne cijene, od dana uplate do dana isporuke vozila.

Sudovi nižega stupnja su u razrješenju ovog spora pravilno primijenili odredbu čl. 16. st. 2. toč. 4. Zakona o osnovama poslovanja organizacija udruženog rada u području prometa robe i usluga u prometu robe i o sistemu mjera kojima se sprečava narušavanje jugoslavenskog tržišta, koji je zakon bio na snazi u vrijeme nastanka pravnog odnosa medu strankama, a po kojoj organizacija udruženog rada čini djelo špekulacije koja prodaju robe uvjetuje uplatom unaprijed uplaćene svote novčanih sredstava, pa nakon dostave robe pri konačnom obračunu ne obračuna kupcu odgovarajuće kamate na uplaćenu svotu, dužna je kupcu obračunati i to u slučaju da robu isporuči nakon proteka roka od 15 dana od dana kada je kupac izvršio uplatu.

Kao što je prije navedeno u konkretnom sporu vozilo je tužitelju isporučeno nakon proteka 15 dana od dana kada je on uplatio kupovninu.

Tuženica je jednostrano i prešutno uvjetovala plaćanje unaprijed kupovne cijene za motorno vozilo koje je prodala tužitelju.

Nije osnovan prigovor tuženice u reviziji da na njezinoj strani ne postoji djelo špekulacije predviđenom prije navedenom zakonskom odredbom jer da bi ono postojalo mora biti narušeno načelo jednake vrijednosti davanja predviđeno u čl. 15. Zakona o obveznim odnosima. Takvo stajalište tuženice nije osnovano. Smisao je naime prije spomenute zakonske odredbe u tome da se prodavaoca, koji koristi nestašicu pojedinih roba na tržištu potakne da što prije ispuni svoju obvezu prema kupcu. Cilj te odredbe nije uspostavljanje načela jednake vrijednosti davanja već zaštita kupca od jednostranih akata prodavaoca kojim ga prodavatelj, makar i prešutno, prisiljava da unaprijed plati cijenu za odredjenu robu. Upravo zato kupac ima pravo na kamate na unaprijed plaćeni iznos kupovne cijene.

Stoga činjenica da je tuženik tužitelju isporučio vozilo po cijeni na dan zaključenja ugovora medu strankama, koju posebno tuženik ističe u reviziji nije od odlučnog značaja.

Budući da je i visina zatraženih kamata pravilno utvrđena u dosadašnjem postupku, a kojoj odluci tuženik posebno ne prigovara u reviziji, to su sudovi nižega stupnja pravilno primijenili materijalno pravo, pa je stoga reviziju kao neosnovanu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 14. srpnja 1992.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.