Revr-724/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 724/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića, kao predsjednika vijeća, te Katarine Buljan, dr. sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić-Špoljarić i mr. sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. A. iz D., zastupane po punomoćniku M. U., odvjetniku u D., protiv tuženika Hotela L. d.d. D., zastupanog po punomoćnici T. Đ., odvjetnici u D., radi poništenja odluke, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Dubrovniku od 01. srpnja 2005. godine, broj: Gž-782/05, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 09. ožujka 2005. godine, broj: P-1720/04, u sjednici održanoj dana 29. ožujka 2006. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Dubrovniku od 01. srpnja 2005. godine, broj: Gž- 782/05 potvrđena je presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 09. ožujka 2005. godine, broj: P-1720/04 kojom je poništena odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici od 12. srpnja 2000. godine, te tuženik obvezan naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka od 3.111,00 kn.

Protiv drugostupanjske pravomoćne presude tuženik je izjavio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Odredbom čl. 111. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04 – dalje: ZR, 137/04 – pročišćeni tekst) određeno je da se otkaz mora dostaviti osobi kojoj se otkazuje.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 12. srpnja 2000. godine tužiteljici nije dostavljena u skladu s citiranom odredbom (odluka je oglašena na oglasnoj ploči tuženika), tako da je tužiteljica za istu saznala tek putem njenog punomoćnika, odvjetnika M. U. 02. ožujka 2001. godine, pa kako je unutar zakonskog roka protiv te odluke izjavljen zahtjev za zaštitu prava, te potom tužba, sve uz poštivanje zakonskih rokova propisanih odredbom čl. 126. st. 1. i 2. ZR-a, to se neosnovano i dalje prigovara nedopuštenosti tužbe, a zbog čega da bi je trebalo odbaciti.

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika i iskazima danih u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje: ZPP), na koju se neosnovano upire.

Ne stoji ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Obzirom na utvrđenje nižestupanjskih sudova:

- da je po zaključenom bolovanju tužiteljici sa 31. svibnja 2000. godine ona radila kod tuženika od 01. lipnja 2000. do 06. lipnja 2000. godine,

- da od 07. lipnja 2000. godine nadalje tužiteljica nije dolazila na posao, niti je liječničkim doznakama opravdala izostanak, nakon čega

- da je odlukom od 12. srpnja 2000. godine o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženik otkazao ugovor o radu tužiteljici ocijenivši takvo njeno postupanje osobito teškom povredom obveza iz radnog odnosa, time

- da u spornom razdoblju izostanka s posla (07. lipnja 2000. – 12. srpnja 2000. godine) tužiteljica (koja je inače dugogodišnji bolesnik sa značajnim duševnim i drugim bolestima) nije bila sposobna za rad

pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev tužiteljice pravilno ocijenivši da u konkretnim okolnostima postupanje odnosno propuštanje tužiteljice da sukladno odredbi čl. 76. ZR-a obavijesti tuženika o njenoj nesposobnosti za rad i dostavi liječničke doznake, nije predstavljala opravdani razlog za otkaz ugovora o radu u smislu odredbe čl. 107. ZR-a. Naime, utvrđenje je sudova da je tužiteljičino zdravstveno stanje tada bilo takvo da ona nije bila sposobna za rad, a zbog kojeg se zdravstvenog stanja propuštanje obavještavanja tuženika o nesposobnosti za rad u smislu odredbe čl. 76. ZR-a se i ne može smatrati osobito teškom povredom obveze iz radnog odnosa kao razlogom za izvanredni otkaz u smislu čl. 107. ZR-a.

Pravilnost takve ocjene nižestupanjskih sudova ne dovodi u pitanje činjenica što je odlukom Komisije mirovinsko-invalidskog osiguranja Republike Hrvatske tužiteljici zaključeno bolovanje sa danom 31. svibnja 2000. godine pošto je sporno razdoblje izostanka tužiteljice s posla nastupilo nakon donošenja ove odluke Komisije, te nije njom obuhvaćeno. Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci, sve temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 29. ožujka 2006. godine

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v.r.