Rev-x-1108/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 1108/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja Z. b. d.d., Z., kojeg zastupa punomoćnica L. K. O., odvjetnica u Z., protiv tuženice Z. T. iz Z., koju zastupaju punomoćnice N. S. I. i I. M.-P., odvjetnice iz ZO N. S. I. i I. M.-P. iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-11190/11-2 od 10. lipnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9647/05-45 od 29. travnja 2011., u sjednici održanoj 4. travnja 2017.,

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tuženice kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Iv-14876/96 od 20. studenog 1996. (točka I. izreke) i naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 54.536,06 kn s pripadajućim ugovorenim kamatama na iznos od 35.423,29 kn, kao naknaditi joj troškove postupka u iznosu od 11.160,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama pobliže naznačenim u tom dijelu izreke (točka II.).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv drugostupanjske presude tuženica podnosi reviziju iz članka 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - u daljnjem tekstu: ZPP). Reviziju podnosi zbog pravnih pitanja predlažući preinačenje pobijane presude odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, podredno ukidanje iste i po potrebi prvostupanjske presude te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije dopuštena.

Člankom 382. stavak 2. ZPP-a, propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Prema stavku 3. te zakonske odredbe u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U reviziji su postavljena i određeno naznačena slijedeća pravna pitanja:

„1. Da li temeljem izjave koja ne sadrži obvezu za koju se jamstvo daje, za osobu koja potpiše takvu izjavu nastaje obveza jamca temeljem ugovora o jamstvu?

2. Da li je banka obvezna izvršiti isplatu čeka preko iznosa dozvoljenog prekoračenja (odobrenog kredita) po ugovoru o tekućem računu, ako na tekućem računu izdatnika čekova (trasanta) nema pokrića?

3. Da li je izdavanje većeg broja čekovnih blanketa vlasniku tekućeg računa kojim mu se omogućava dovođenje tekućeg računa u nedozvoljeno prekoračenje bez odobrenja nadležnog rukovoditelja u organizacijskom dijelu Banke u skladu s kriterijima iz čl. 15. i 16. Pravilnika o tekućim i žiro računima u Z. b. d.d.?

4. Da li se drugostupanjski sud odlučujući o žalbi, u svojoj odluci treba očitovati o svim žalbenim navodima koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke?“

U odnosu na razloge postavljenih pitanja važnosti revidentica navodi da je pobijana odluka utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem revizijskog suda zauzetom u odlukama broj Revt-109/2012 od 18. prosinca 2012., Rev-1008/05 od 24. siječnja 2006., Rev-347/00 od 30. srpnja 2003. i Rev-715/1996 od 13. srpnja 2000., Revr-860/07 od 16. travnja 2008. i Rev-1229/06 od 13. veljače 2008.

Revidentica ističe da prema shvaćanju revizijskog suda, izjava o jamstvu, ukoliko se želi postići učinak jamstva, mora predstavljati izraz izričite i nedvosmislene volje o jamčenju onog koji ju je dao da će određena obveza biti izvršena, s tim da je bitni sastojak izjave o jamstvu navođenje obveze za koju se jamstvo daje, tj. visina duga za koji se jamči i koja mora biti određena ili trebaju biti navedeni kriteriji na temelju kojih se sa sigurnošću može odrediti predmet jamčenja, odnosno izjava o jamčenju mora sadržavati izjavu volje tuženice da će tužiteljici platiti određeno potraživanje kao jamac.

Nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev jer su utvrdili da je sadržaj Ugovora o tekućem računu između tužiteljice i A. K. jasan i da sadrži odredbu o solidarnom jamstvu tuženice i to za ispunjenje svih obveza vlasnice tekućeg računa A. K. prema tužiteljici (banci), uz obrazloženje da tuženicu ne opravdava okolnost da je potpisala takav ugovor bez da ga je pročitala. Također je utvrđeno da je tužiteljica bila ovlaštena izdati veći broj čekovnih blanketa vlasnici tekućeg računa jer je tuženica, kao jamac s redovnim primanjima, jamčila za ispunjenje obveza vlasnice tekućeg računa, kao i da tužiteljici, sukladno članku 15. stavak 2. Pravilnika o tekućim i žiro-računima, u zavisnosti od niza različitih okolnosti (koje se tiču načinu formiranja sredstava, poslovanju i načinu plaćanja vlasnika računa, itd.), nije bilo potrebno odobrenje nadležnog rukovoditelja za izdavanje većeg broja čekovnih blanketa.

Glede materijalnopravnih pitanja (navedenih od br. 1. do 3. revizije), za navesti je da odgovor na postavljena pitanja ovisi o utvrđenom činjeničnom stanju u svakom konkretnom predmetu, zbog toga takva pitanja nisu od važnosti za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Osim toga, polazeći od odlučnih činjenica kako su ih utvrdili nižestupanjski sudovi, a revidentica ih u postavljenim pitanjima zapravo činjenično osporava, revizijski sud ocjenjuje da pobijana presuda u svojim pravnim shvaćanjima nije nepodudarna naznačenim revizijskim odlukama.

U odnosu na postupovnopravno pitanje (br. 4.) valja istaknuti da na to pitanje jasan odgovor daje sam zakon (u članku 375. stavak 1. ZPP-a), međutim, drugostupanjski sud je dužan ocjenjivati samo one žalbene razloge koji su od odlučnog značenja, ali ne i sve ono što revident u ovom slučaju (pogrešno) smatra odlučnim, stoga niti to pitanje nije važno za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Tuženica tvrdi da tužitelj nije dokazao svoje tvrdnje (članak 221.a ZPP-a) međutim, u tom su pravcu u sadržaju revizije izostala bilo kakva pravna pitanja ili razlozi koji bi upućivali na potrebu ujednačavanje sudske prakse.

Zbog toga je revizija tuženice nedopuštena slijedom čega je, na temelju odredbe iz članka 392.b stavak 3. ZPP-a, valjalo riješiti kao u izreci.

Zagreb, 4. travnja 2017.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.