I Kž-543/2014-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 543/14-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te dr. sc. Branka Brkića i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. M. D., zbog kaznenog djela iz čl. 225. st. 1., 4. i 7. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 21. svibnja 2014. godine broj K-12/14, u sjednici održanoj dana 17. ožujka 2016. godine, u nazočnosti opt. M. D.,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska u odluci o kazni na način da se opt. M. D. za kazneno djelo iz čl. 225. st. 1., 2. i 6. KZ/11 za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 225. st. 6. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, u koju kaznu mu se na temelju čl. 54. KZ/11 uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 17. kolovoza 2013. godine do 27. kolovoza 2013. godine.

II. U ostalom se dijelu žalba državnog odvjetnika odbija kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Vukovaru broj K-12/14 od 21. svibnja 2014. godine opt. M. D. oglašen je krivim za kazneno djelo protiv sigurnosti – ugrožavanja posebnih vrsta prometa iz čl. 225. st. 2. u svezi st. 1. i 7. KZ/11, a kažnjivo po čl. 225. st. 6. KZ/11 te je primjenom čl. 41. i čl. 47. st. 1. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine u koju kaznu mu je temeljem odredbe čl. 54. KZ/11 uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 17. kolovoza 2013. godine do 27. kolovoza 2013. godine.

I Kž 543/14-6

Temeljem odredbe čl. 55. st. 2. KZ/11 opt. M. D. kazna zatvora u trajanju od 355 dana zamijenjena je radom za opće dobro tako što se jedan dan zatvora zamjenjuje sa dva sata rada za opće dobro što iznosi 710 sati.

Temeljem odredbe čl. 148. st. 1. ZKP/08 ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14) optuženik je obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka paušalno u iznosu od 1.500,00 kn.

Protiv te presude žalbu je podnio držani odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni uz prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje odnosno preinači na način da se optuženiku izrekne primjereno stroža kazna zatvora.

U odgovoru na žalbu državnog odvjetnika opt. M. D. po braniteljici J. M., odvjetnici u

V., predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu.

Sjednica vijeća održana je u nazočnosti optuženika, a u odsutnosti državnog odvjetnika te optuženikove braniteljice koji su o sjednici vijeća uredno obaviješteni.

Žalba državnog odvjetnika djelomično je osnovana.

Neosnovano državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje koje opredjeljuje oblik krivnje na strani optuženika.

Naime, državni odvjetnik optužnicom optuženiku stavlja na teret da je predmetno kaznenog djelo počinio sa neizravnom namjerom, dakle da je optuženik bio svjestan ugrožavanja te da je pristao na samo ugrožavanje, dočim prvostupanjski sud smatra da je optuženik, upravljajući plovilom koje je bilo pretovareno, bio svjestan da time ugrožava sigurnost plovila pa time i osoba u plovilu, ali je olakotno držao da će, unatoč preopterećenosti čamca, održati sigurnost plovila i da će neće ugroziti živote i sigurnost putnika.

Razloge prvostupanjskog suda glede oblika krivnje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Naime, nesporno je da je optuženik više godina, u više navrata, upravljao predmetnim čamcem (čikljom), da je tih prigoda prevozio više osoba od broja osoba koje su prema plovidbenoj dozvole mogle prevoziti, da optuženik više godina u policiji radi na mjestu voditelja službenog plovila pa da je stoga bilo pun sigurnosti u sebe pri upravljanju čikljom, da je kritičnog dana upravljao čikljom prevozeći svoje ponajbolje prijatelje, svoju kćerku i svoju suprugu koja je neplivačica, da je imao višegodišnje iskustvo upravljanje plovilima i bez obzira na preopterećenost čiklje uzdao se, unatoč rizičnoj situaciji, u svoju spretnost u rutinu i sposobnost, pa prvostupanjski sud sa pravom smatra je pri poduzimanju radnje prijevoza putnika, preopterećujući čiklju, postupao nepromišljeno, lakomisleno, nedovoljno pažljivo, dakle nesavjesno, dakle da je olako držao da će, unatoč preopterećenosti održati sigurnost plovila istoga, i da neće ugroziti živote i sigurnost putnika u plovilu.

I Kž 543/14-6

Zato prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je kazneno djelo počinjeno s svjesnim nehajem, jer je optuženik je bio svjestan da može doći do ugrožavanja sigurnosti plovila i putnika, ali je olako, lakomisleno držao da do toga neće doći, a to je zakonska definicija svjesnog nehaja iz čl. 29. st. 2. KZ/11.

Za postupanje s neizravnom namjerom bilo bi potrebno da optuženik zna da može doći do ugrožavanja i da na to pristaje što u konkretnom slučaju je izostalo. Optuženik racionalno gledajući nipošto ne bi pristao na ugrožavanje kada zna da se u čamcu nalazi njegova supruga koja ne zna plivati kao i njegovi najbolji prijatelji i njihova djeca, od kojih su neki također neplivači.

Uostalom, u postupku je utvrđeno da je ponašanjem jednog od suputnika u vozilu došlo do prevrtanja čamca, a ne zbog same preopterećenosti ili činjenice nepravilnog upravljanja brodicom.

Zato državni odvjetnik u svojoj žalbi temeljem istih objektivnih vanjskih okolnosti i činjenica neosnovano sugerira da bi optuženik postupao s neizravnom namjernom pa se glede subjektivnih obilježja kaznenog djela činjenično stanje po prvostupanjskom sudu ukazuje pravilno utvrđenim, a žalba državnog odvjetnika po tom osnovu neosnovanom.

Međutim je osnovana žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kaznenopravnoj sankciji.

Za predmetno kazneno djelo zakonom je propisana kazna zatvora od jedne do deset godina. To znači da je smrtno stradala i samo jedna osoba minimalna kazna zatvora bila bi jedna godina.

Sud nije našao okolnosti koje bi dovele do ublažavanja kazne ispod zakonskog minimuma, a takvih okolnosti nije moguće niti pronaći jer je po tom pitanju izostala žalba optuženika.

Zato žalitelj s pravom apostrofira činjenicu da su smrtno stradale tri osobe, u mlađoj životnoj dobi, pa neovisno o tome što su svi smrtno stradali dobri prijatelji optuženika, činjenica je da su dvoje malodobne djece ostali bez oboje roditelja, te da je i treća smrtno stradala osoba iza sebe ostavila članove obitelji i neovisno o tome što optuženik i sam izražava žaljenje, kajanje, što je neosuđivan, što ga djelo osobno teško pogađa, primjena rada za opće dobro na kaznu zatvora u trajanju od jednu godinu je neprimjerena načelu pravednosti kažnjavanja za ovakva teška kaznena djela, sa teškim posljedicama, te načelu generalne prevencije koju mora ostvariti svaka kaznenopravna sankcija.

Neovisno o tome što oštećenici nisu postavljali imovinskopravne zahtjeve, što se nisu priključili državnom odvjetniku u kaznenom progonu, već naprotiv, ako je vjerovati sadržaju odgovora na žalbu, neki od njih su molili sud da on bude oslobođen ili što blaže kažnjen, razlozi kažnjavanja nisu samo u rukama oštećenika jer pravo na život kao temeljno ljudsko pravo zaštićeno Ustavom i zakonom, štiti se javnim interesom, a javni interes zahtjeva da u kazni bude sadržano načelno kako individualne tako i generalne prevencije kao i načelo pravednosti.

I Kž 543/14-6

Zato je valjalo prihvatiti žalbu državnog odvjetnika zbog odluke o kaznenopravnoj sankciji te optuženiku izreći kaznu zatvora u trajanju od jedne godine bez primjene rada za opće dobro, u koju kaznu je temeljem odredbe čl. 54. KZ/11 uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 17. kolovoza 2013. godine do 27. kolovoza 2013. godine.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08 ovaj drugostupanjski sud ne nalazi bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje je drugostupanjski sud dužan paziti po službenoj dužnosti, a niti da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

Slijedom izloženog, temeljem odredbe čl. 482. i čl. 486. st. 1. ZKP/08 valjalo je odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 17. ožujka 2016. godine

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Martina Slunjski, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.