Revr-2168/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 2168/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. Š., OIB: ..., iz Z., zastupane po punomoćniku A. P., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, za Ministarstvo obrane, OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-943/15-2 od 17. srpnja 2015., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-640/12-50 od 9. siječnja 2015., u sjednici održanoj 6. prosinca 2016.,

r i j e š i o j e:

Revizija tuženice odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 89.040,21 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je pobliže određeno u točki I. izreke presude te naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 17.937,50 kn sa zateznim kamatama tekućim od 9. siječnja 2015. do isplate (točka IV. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 738,93 kn sa zateznim kamatama tekućim od 1. lipnja 2007. do isplate (točka II izreke), kao i zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 14.687,50 kn (točka V. izreke). Odbijen je i zahtjev tuženice za naknadu troška parničnog postupka u cijelosti (točka VI. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženice i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu točke I izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu bruto iznosa od 89.040,21 kn s pripadajućim zateznim kamatama, osim dosuđenih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak te u točki IV. i VI. izreke. Preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu točke I. izreke kojim je prihvaćen dio zahtjeva za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći i u tom dijelu je odbijen zahtjev tužiteljice kao neosnovan. Nadalje, odbijeni su i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na žalbu i zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbe, kao neosnovani.

Protiv drugostupanjske presude, u dijelu kojim je obvezana platiti tužiteljici iznos od 89.040,21 kn, tuženica je podnijela reviziju iz članka 382. stavak 2. točka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže preinačenje pobijane presude na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troška za sastav revizije, podredno ukidanje drugostupanjske presude i vraćanje predmeta drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužiteljica u odgovoru na reviziju predlaže odbaciti reviziju kao nedopuštenu, podredno odbiti reviziju kao neosnovanu.

Revizija nije dopuštena.

Prema članku 382. stavak 2. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Na temelju stavka 3. tog članka u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice kao djelatne vojne osobe za isplatu neisplaćenih dodataka na plaću u razdoblju od kolovoza 2005. do rujna 2007., u kojem razdoblju je bila angažirana radi obavljanja službenih poslova i zadaća noću, subotama, nedjeljama i blagdanima.

U konkretnom slučaju tuženica postavlja materijalnopravno pitanje:

„Da li se rad djelatnih vojnih osoba, koji obavljaju poslove duže od redovnog radnog vremena, u službi dežurstva i straže, smatra prekovremenim radom 24 sata više dana uzastopno?“

Obrazlažući važnost postavljenog pitanja tuženica navodi da je revizijski sud u odluci broj Revr-753/09-2 zauzeo shvaćanje da karakter rada tužitelja, kada isti obavlja rad 24 sata dnevno nema karakter prekovremenog rada jer se prekovremenim radom ne može smatrati stalni rad, a da je odluka drugostupanjskog suda u konkretnom predmetu utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

U ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud je utvrdio da je u spornom razdoblju tužiteljica kod tuženice radila u dežurstvu koje se obavljalo na temelju radnih lista koje su pratile zapovijedi i koje je sastavila upravo tuženica, da je za 24 sata dežurstva dobivala 72 sata slobodno, a kada je bio manjak zaposlenika onda bi za 24 sata dežurstva dobivala 48 sati slobodno. Tužiteljica je u utuženom razdoblju radila noću, subotom, nedjeljom i blagdanima pri čemu joj nije isplaćeno uvećanje plaće za noćni rad 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 30% te za rad blagdanom ili u neradne dane utvrđene zakonom, u ukupnom iznosu od 89.040,21 kn za utuženo razdoblje.

Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu u odnosu na dosuđen iznos od 89.040,21 kn, pozivajući se na odredbu članka 14. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07, u daljnjem tekstu: ZSOSRH), kojom je propisano da se na sva pitanja koja nisu uređena tim Zakonom ili propisima donesenim na temelju toga Zakona primjenjuju propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima, kao i na odredbu članka 12. i 92. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04 - pročišćeni tekst) te na odredbe Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 3/02 i 92/04), odnosno Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08). Također navodi da je člankom 170. stavak 4. ZSOSRH bilo propisano da iznos dodatka na plaću i način isplate plaće utvrđuje ministar posebnim propisom, a koji u spornom razdoblju nije donesen.

U revizijskoj odluci broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009. na koje se tuženica poziva obrazlažući razloge važnosti postavljenog materijalnopravnog pitanja, zauzeto je pravno shvaćanje da nije fizički moguće te da nije životno da bi djelatnik obavljao rad dvadeset četiri sata dnevno i u kontinuitetu od sedam dana uzastopno.

U konkretnom slučaju tužiteljica nije radila 24 sata dnevno više dana uzastopno, već je nakon odrađenog dežurstva od 24 sata dobivala 72 sata slobodno, a kada je bio manjak zaposlenika onda bi za 24 sata dežurstva dobivala 48 sati slobodno. Prema tome, kod tužiteljice nema kontinuiteta dežurstva nekoliko dana uzastopno.

Stoga pitanje kako je naznačeno u reviziji nije važno za odluku o konkretnom sporu (od odgovora na postavljeno pitanje ne ovisi odluka o sporu) te za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni pa podnesena revizija ne ispunjava postupovnopravne pretpostavke (kumulativno) propisane člankom 382. stavak 2. i 3. ZPP-a o kojima ovisi dopustivost izvanredne revizije.

U skladu s navedenim, na temelju članka 392.b stavak 3. ZPP-a, valjalo je odbaciti reviziju tuženice i riješiti kao u izreci.

Zagreb, 6. prosinca 2016.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.