I Kž-168/2010-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 168/10-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Dražena Tripala i Žarka Dundovića, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. G. zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 5. siječnja 2010. godine broj K-49/09, u sjednici održanoj 21. travnja 2010. godine, u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Višnje Lončar,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba opt. D. G. kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Rijeci opt. D. G. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanima u izreci te presude počinio kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ, pa je po istom zakonskom propisu osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine.

Na temelju čl. 122. st. 4. ZKP optuženik je oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka.

Na temelju odredbe čl. 82. st. 1. i 3. KZ od optuženika oduzeta je pribavljena imovinska korist u iznosu od 2.300,00 kn.

Protiv te presude žalbu je podnio opt. D. G. po branitelju S. I., odvjetniku iz R., zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na žalbu nije podnesen odgovor.

I Kž 168/10-3

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, nakon razgledanja spisa, na temelju čl. 373. st. 1. ZKP, pismeno je predložio da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a kod takvog prijedloga ostala je i sjednici nazočna zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Višnja Lončar.

Žalba nije osnovana.

U okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, žalbeni navodi se svode na prigovore da sud nije prihvatio saslušanje predloženih svjedoka, a niti da se po reproduciranju video snimke provede vještačenje i rekonstrukcija na mjestu događaja i to na način da se izoštri snimka s nadzorne kamere, kako bi se utvrdila visina počinitelja, te usporedila s visinom optuženika, i utvrdi činjenica da li je osoba imala prišteve na licu. Stoga su razlozi o odlučnim činjenicama ostali nejasni, te je presuda donesena na temelju pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno je primijenjeno materijalno pravo. Ustraje se u tvrdnji da optuženik nije počinio kazneno djelo za koje je oglašen krivim.

Razmotrivši izložene žalbene navode u kojima se u suštini ne iznosi ništa novo što optuženik već nije naveo u tijeku postupka i što nije bilo predmetom raspravljanja od strane suda prvog stupnja, ovaj sud nalazi, da optuženik navodima svoje žalbe nije doveo u sumnju pravilnost pobijane presude.

Naime, sud prvog stupnja je svoja utvrđenja i zaključke utemeljio je na detaljnoj analizi iskaza svjedoka S. D. Đ., a koje iskazivanje je potkrijepljeno podacima zapisnika o očevidu, te fotodokumentacije sačinjene prilikom prepoznavanja i podacima evidentiranim u CD snimci nadzorne kamere iz predmetne kladionice.

Pravilno sud prvog stupnja ocjenjuje da je iskazivanje svjedokinje S. D. Đ. već prilikom istražnog saslušanja bilo veoma decidirano i okolnosno, te da je cjelovito i logično opisala način odvijanja događaja, kao i izgled optuženika, a u pogledu tih okolnosti u bitnom je dosljedno iskazivala i na glavnoj raspravi. Osim toga, njezino je iskazivanje potkrijepljeno i prethodno navedenim dokazima, pa ga je s pravom sud prihvatio kao vjerodostojno. Naime, navedena je svjedokinja bila kategorična i dosljedna da je, po njenoj ocjeni počinitelj bio visok, mršav, imao je na sebi traperice i crveno-bijelu majicu, lice je bilo mršavo, a imao je plave oči. Dosljedna je bila i u tvrdnji da je na prepoznavanju između pet osoba s potpunom sigurnošću prepoznala počinitelja, kao što to proizlazi iz zapisnika o prepoznavanju i priložene fotodokumentacije, koji po izgledu odgovara optuženiku prisutnom u sudnici, „jedino mu na licu fale prištići koje je tada imao“.

Prema tome, svjedokinja je sa sigurnošću prepoznala optuženika kao počinitelja po više detalja, a koji se u bitnom podudaraju i s izgledom optuženika danas, neovisno što on više nema prištiće koje je imao na licu u vrijeme događaja i što svjedokinja nije baš u centimetar „pogodila“ visinu optuženika, jer se potpuna preciznost u tom dijelu, s obzirom na brzinu odvijanja događaja i iznenadnost, i ne može očekivati.

I Kž 168/10-3

Osim toga, ove su činjenične tvrdnje svjedokinje u cijelosti potvrđene pregledom snimke CD-a video nadzora sportske kladionice „G.“ od 25. veljače 2009. Iz te snimke vidljiv je ulazak počinitelja u kladionicu, a koji je na sebi imao bijelu majicu s kapuljačom, koja je bila spuštena, na pruge, te traperice i tamnu vunenu kapu na glavi, koji se približava pultu, ali se ne vidi što se događa na pultu, u kojem trenutku u prostor kladionice ulazi druga muška osoba, a počinitelj se udaljava iz kladionice. Vidljivo je da je počinitelj izuzetno mršava muška osoba, visok, s mršavim licem, što po konstituciji odgovara upravo optuženikovom izgledu.

Nadalje, pravilno sud prvog stupnja vjeruje ovoj svjedokinji i u pogledu činjenice da joj se optuženik, nakon što je ušao u kladionicu „G.“ i prišao do pulta, dva puta obratio riječima: „Daj pare!“, nakon čega mu je predala kutiju u kojoj su se nalazili papirnati novci i to u novčanicama po 10, 20, 50 i 100 kuna, i da je, nakon što je uzeo taj novac, ponovio: „Daj još!“, i potom iz pojasa izvadio crni pištolj kratke cijevi, grubo joj zaprijetivši da mu da pare, nakon čega je izvadila novac koji je imala ispod jedne kuverte, a optuženik, nakon što je uzeo i taj novac, napustio kladionicu, jer nema nikakvog razloga da svjedokinja o tom dijelu događaja, iako nije provjeren snimkom, iznese nešto što se nije stvarno i dogodilo. Slijedom svega naprijed izloženog proizlazi da je sud prvog stupnja potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te je u vrlo temeljitom i savjesnom obrazloženju presude za takvo svoje utvrđenje naveo jasne i uvjerljive razloge, posebno na str. 6. i 7., a koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenio kazneni zakon kada je učin opt. D. G. pravno označio kao kazneno djelo iz čl. 218. st. 2. KZ, a za koje ga je s pravom oglasio krivim.

Kako je prvostupanjski sud sve odlučne činjenice u odnosu na kazneno djelo za koje je optuženika oglasio krivim s potpunom sigurnošću utvrdio već izvedenim dokazima, to nije bilo potrebno, a nema ni sada, dokazni postupak dopunjavati izvođenjem daljnjih dokaza, ponovljenih i u žalbi, i koje je prvostupanjski sud pravilno odbio.

Budući da optuženik žalbenim navodima ničim nije doveo u sumnju potpuna i pravilna utvrđenja odlučnih činjenica kaznenog djela za koje je optuženik oglašen krivim, to žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a niti pogrešne primjene kaznenog zakona nije mogla biti prihvaćena.

Nije osnovana niti žalba optuženika zbog odluke o kazni, iako se ta žalbena osnova ne obrazlaže.

Prvostupanjski sud je prilikom odmjeravanja kazne optuženiku pravilno utvrdio sve okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje kazne, sukladno odredbi čl. 56. KZ, te ih je pravilno vrednovao. Opravdano je optuženiku uzeto kao otegotno okolnost da je višekratno osuđivan i to pretežno zbog kaznenih djela imovinske prirode, što na optuženika nije u dovoljnoj mjeri djelovalo da uskladi svoje ponašanje sa zakonskim propisima, budući da čini kazneno djelo za koje je oglašen krivim u ovom kaznenom predmetu. Isto tako ispravno mu je uzeo kao olakotnu okolnost da se radi o liječenom narkomanu, koji se snagom svoje volje gotovo uspio izliječiti od ovisnosti o drogama. Svim navedenim okolnostima prvostupanjski je sud dao primjereni značaj kada je optuženiku izrekao minimalnu zapriječenu kaznu za navedeno kazneno djelo u trajanju od tri godine, i ta kazna, i po ocjeni ovog drugostupanjskog

I Kž 168/10-3

suda, predstavlja u svemu primjerenu kaznu, nužnu da se istom ostvare svrhe kažnjavanja propisane u čl. 56. i čl. 6. KZ.

S obzirom na izloženo, ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu, a ne postoje ni povrede zakona na koje ovaj drugostupanjski sud, u smislu čl. 379. ZKP, pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju čl. 387. ZKP presuđeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 21. travnja 2010.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ivan Protković, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.