I Kž-532/2003-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-532/03-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Damira Kosa, Zlate Lipnjak Bosanac, Ane Garačić i Hajrije Novoselec, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zlatka Gledeca, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optužene M. I., zbog kaznenog djela iz čl. 90. Kaznenog zakona (NN 110/97; 27/98 i 129/00), odlučujući o žalbi optuženice, podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 19. ožujka 2003. godine, br. K- 3/03, u sjednici održanoj dana 18. rujna 2003. godine, u nazočnosti branitelja optuženice, odvjetnika T. Č. i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pavla Vidića ,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba optužene M. I., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom proglašena je krivom optužena M. I. zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 90. Kaznenog zakona, te je temeljem istog zakonskog propisa osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 7 godina, u koju kaznu joj je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 01. svibnja do 11. svibnja 1999. godine. Od optužene je, temeljem čl. 80. Kaznenog zakona, oduzet kuhinjski nož. U odnosu na troškove kaznenog postupka imenovana je u cijelosti oslobođena dužnosti snašanja istih.

Protiv te presude žalbu je podnijela optužena, po branitelju, odvjetniku iz Z., T. Č. žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni. Predlaže da se pobijana

čivanje, istovremeno

presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlu

tražeći da se optužena i njen branitelj obavijeste o održavanju drugostupanjske sjednice vijeća.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Sukladno čl. 373. st. 1. ("Narodne novine" broj 110/97; 27/98; 58/99; 112/99 i 58/02, u nastavku Zakon o kaznenom postupku), spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

O sjednici drugostupanjskog vijeća obaviješteni su optuženica i branitelj, koji je sjednici i pristupio te ponovio navode iz žalbe, a kako vijeće nije našlo da bi nazočnost optuženice bilo svrhovita, obzirom da se optuženica nalazi u pritvoru, a ima branitelja, to njena prisutnost nije osigurana, već je sjednica vijeća održana u njenoj odsutnosti, na temelju čl. 374. st. 2. Zakona o kaznenom postupku.

Žalba optuženice nije osnovana.

Nije u pravu žaliteljica kada tvrdi da bi bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka.

Naime, utvrđenje suda u presudi, kada navodi da je "vještak uvjerljivo" nešto iskazao, predstavlja vrijednosni sud o načinu iskazivanja vještaka, a ne citat njegovog nalaza i mišljenja. Stoga se i ne može govoriti o proturječju onoga što je vještak rekao u odnosu na ono kako je taj nalaz i mišljenje naveden u obrazloženju presude.

Također, nije u pravu žaliteljica kada tvrdi da bi postojala povreda kaznenog zakona.

Naime, zakon nije povrijeđen niti u utvrđivanju oblika krivnje sa kojim je optuženica počinila kazneno djelo, a niti pri analizi okolnosti na koje ukazuje čl. 56. Kaznenog zakona, prilikom odmjeravanja kazne.

Prvostupanjska presuda dala je razloge zašto nalazi da bi se radilo o kaznenom djelu počinjenom sa izravnom namjerom, a o čemu će biti više govora u dijelu koji se odnosi na pobijanje presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Također, presuda sadrži u svome obrazloženju odluke o kazni sve okolnosti na koje ukazuje čl. 56. Kaznenog zakona, te nije u pravu žaliteljica da bi postojala povreda kaznenog zakona na koju ukazuje.

Nije u pravu žaliteljica niti u dijelu kojim pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Uvodno valja istaći da je sud dužan utvrditi i valjano obrazložiti sve odlučne činjenice đivanje kaznene odgovornosti optuženice. Prema mišljenju ovog Vrhovnog suda, kao za utvr

suda drugog stupnja, prvostupanjska presuda i sadrži utvrđenja suda u odnosu na sve odlučne činjenice kao i njihovo valjano obrazloženje.

U odnosu na sredstvo izvršenja, za opstojnost kaznenog djela, konkretni opis noža kojim je kazneno djelo ubojstva izvršeno ne predstavlja odlučnu činjenicu, nakon utvrđenja liječnika vještaka da je ubodna rana rezultat upravo uboda nožem, a koji može biti i onaj koji je prilikom očevida oduzet uz potvrdu od optuženice. U odnosu na nepostojanje tragova krvi na njemu, valja imati u vidu utvrđeni protek vremena od časa smrti do dojave i dolaska policije, kao i okolnost da je svo suđe oprano, bilo u sudoperu, bilo u kupaoni, u kojoj je zapisnikom o očevidu konstatiran izrazit miris na solnu kiselinu.

Potpuno pogrešno zaključuje žaliteljica da ubod nožem nije bio usmjeren u vitalne dijelove tijela, jer da je njegov smjer išao u odnosu na ulaznu ranu "jako koso prema dolje". Naime, povrede na organima koje su utvrđene (ošit, slezena, bubreg, te notorno i krvne žile – obzirom da je oštećenik od posljedica uboda iskrvario i preminuo), jasnim ukazuju da se radi upravo o organima čije povređivanje je podobno da dovede do smrtnog ishoda. Stoga i u tome dijelu je ispravan zaključak prvostupanjskog suda i niti u kojem slučaju nije moguće takovu povredu dovoditi u vezu se, kako žalitelj tvrdi, namjerom optuženice na počinjenje kaznenog djela iz čl. 100. st. 3. Kaznenog zakona. Kako sredstvo kojim je povreda zadana, koje je prodrlo u tijelo oštećenika tako duboko (11 cm), tako i dio torza u kojem se notorno nalaze organi nužni za život, i po mišljenju ovoga suda ispravno ukazuju na izravnu namjeru optuženice da oštećenika liši života.

Tvrdnja žaliteljice o pomoći oštećeniku brisanjem krvi oko tako duboke ubodne rane zadane u dubinu abdomena, uz istovremeni izostanak pozivanja liječničke pomoći, ukazuje se apsurdnom. Takav postupak ukazuje jedino na njeno htijenje da krvlju oštećenika ne bude zaprljan prostor u kome se nalazi. Takvo htijenje za čistoćom proizlazi i iz potpuno opranog suđa, kao i iz okolnosti očigledne uporabe solne kiseline u kupaoni, također kao sredstva za čišćenje, ne predstavlja pokušaj pomoći oštećeniku. Je li ovo čišćenje bilo motivirano samo htijenjem za čistoćom ili uklanjanjem tragova, nije bilo predmet razmatranja niti prvostupanjske, a niti ove presude.

Kako je nešto tragova krvi ipak pronađeno i na plahti kreveta, očigledno je, kako to ispravno zaključuje prvostupanjski sud, bilo manipulacije sa tijelom oštećenika, koje je pronađeno u kuhinji, te se i u tome dijelu navodi žalbe ukazuje potpuno neosnovanim.

Sud je također ispravno vrednovao i utvrđenja iz provedenog psihijatrijskog nalaza i mišljenja, koje je u cijelosti prihvatio, na temelju čega je donio i ispravan zaključak o stupnju ubrojivosti optuženice. Upravo ovu okolnost sud je imao u vidu prilikom donošenja odluke o visini kazne.

U odnosu na odluku o kazni, i prema mišljenju ovoga suda, tijekom prvostupanjskog postupka ispravno su utvrđene sve okolnosti odlučne za odmjeravanje kazne i to kako olakotne, tako i otegotne, te je njihovim ispravnim vrednovanjem osudio optuženicu na kaznu zatvora u trajanju od 7 godina. I prema mišljenju ovoga suda kazna kakva je izrečena, imajući u vidu sve utvrđene okolnosti kako na strani same optuženice (subjektivne), tako i na strani objektivnog učina opravdavaju osudu upravo u visini od 7 godina.

Prema tome, kako ne postoje razlozi zbog kojih optuženica pobija prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene povrede zakona iz čl. 379. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 387. Zakona o kaznenom postupku presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 18. rujna godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlatko Gledec, v. r.

Katica Jelić, v. r.