Rev-1242/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1242/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića, predsjednika vijeća, te Katarine Buljan, Viktorije Lovrić, Branka Medančića i Marine Paulić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. o. d.d. Z., Filijala R., zastupanog po odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu B. Š., T. Z. J. i A. J. iz R., protiv tužene V. S. iz R., zastupane po punomoćnici M. A., odvjetnici u R., radi isplate, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-1104/09 od 15. travnja 2009., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-5177/07 od 31. listopada 2008., u sjednici održanoj 6. travnja 2011.,

p r e s u d i o j e:

Revizija se prihvaća, preinačuje se presuda Županijskog suda u Rijeci broj Gž-1104 od 15. travnja 2009. i sudi:

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-5177/07 od 31. listopada 2008. kojom je odbijen zahtjev tužitelja da se tuženoj V. S. naloži isplatiti mu iznos 10.141,72 kn s pripadajućom zateznom kamatom počev od 28. studenoga 2002. do isplate.

Nalaže se tužitelju naknaditi tuženoj V. S. iznos 10.160,00 kn na ime parničnih troškova.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Rijeci broj P-5177/07 od 31. listopada 2008. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se tuženoj V. S. naloži isplatiti mu iznos 10.141,72 kn sa zateznom kamatom po stopi 15% godišnje počev od 28. studenoga 2002. do isplate, te ujedno naloženo tužitelju naknaditi tuženoj trošak parničnog postupka u iznosu 8.280,00 kn.

Presudom Županijskog suda u Rijeci broj Gž-1104/09 od 15. travnja 2009. prihvaćena je žalba tužitelja i preinačena prvostupanjska presuda, te naloženo tuženoj V. S. isplatiti

čev od 28.

tužitelju iznos 10.141,72 kn sa zateznom kamatom po stopi 15% godišnje po studenoga 2002. do 31. prosinca 2007., te po stopi 14% godišnje počev od 1. siječnja 2008. do isplate i naloženo tuženoj naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 4.465,00 kn. Protiv drugostupanjske presude tužena je podnijela reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje odbijanjem žalbe tužitelja i potvrđivanjem prvostupanjske presude, podredno njezino ukidanje i vraćanje predmeta drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Na reviziju nije odgovoreno.

U ovoj pravnoj stvari revizija je dopuštena na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP). Naime, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv prvostupanjske presude kojom je odbijen zahtjev tužitelja drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i usvojio tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 373. a) st. 1. alineja 2. ZPP-a, jer je našao da je bitne činjenice odlučne za ovaj spor moguće utvrditi na temelju isprava i posredno izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, a koje da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir prigodom donošenja svoje odluke.

Revizija je osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. ZPP-a, a koja se na temelju odredbe čl. 52. st. 4. u svezi s odredbom čl. 34. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 84/08) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a, a za koju bitnu povredu nije našao da bi bila počinjena.

Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja za isplatu mu iznosa 10.141,72 kn koliko je isplatio svom osiguraniku M. M. vezano za štetu nastalu mu na njegovom automobilu uslijed naleta na psa vlasništvo V. S., koji je pretrčavao kolnik. Tužitelj je tužbu upravio prema V. S. kao vlasniku psa, te prema V. S. njegovoj supruzi, a koja da je te prigode ostavila psa bez nadzora.

Presudom Općinskog suda u Rijeci broj P-1353/04 od 21. prosinca 2006. pravomoćno je presuđen V. S. na isplatu iznosa 10.141,72 kn s pripadajućom zateznom kamatom tužitelju, dok je u odnosu na tuženu V. S. ta presuda ukinuta rješenjem Županijskog suda u Rijeci broj Gž-1214/07 od 31. listopada 2007. i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, rezultat kojeg su pobijana presuda koja je predmetom ovog revizijskog postupka.

U takvoj situaciji, a kada je odlukom drugostupanjskog suda bila potvrđena prvostupanjska presuda samo u odnosu na tuženika V. S., a ukinuta prvostupanjska odluka samo u odnosu na tuženu V. S. i u odnosu na nju nastavljen postupak u kojem je donesena sada pobijana presuda koja je predmetom razmatranja u ovom revizijskom postupku, ne može se u odnosu na tuženu V. S. govoriti o presuđenoj stvari, zbog čega nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP-a.

Pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe zbog čega nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Konačno kako je pobijanom presudom odlučeno upravo u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, nema govora o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a, a kako revizija pogrešno smatra.

Odlučujući u ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud odbio je zahtjev tužitelja upravljen prema tuženoj V. S. za isplatu mu iznosa 10.141,72 kn kao regresnog zahtjeva za isplaćenu štetu na vozilu osiguranika, polazeći od slijedećih utvrđenja:

- da je vlasnik psa koji se 6. veljače 2001. bez nadzora kretao prometnicom bio suprug tužene V. S., koji se isključivo i brinuo o tom psu, a koji

- da tuženoj nije povjerio psa na brigu i čuvanje u njegovoj odsutnosti pa ni kritične prigode, već

- da je tužena tog dana oko 12,00 sati psa pustila van iz kuće, zbog čega je i došlo do prometne nezgode, te

- da je protiv tužene vođen prekršajni postupak u kojem je ona proglašena krivom i osuđena na novčanu kaznu

zaključivši da vlasnik psa nije tuženoj povjerio nadzor i brigu nad psom, niti da je ona inače bila dužna nadgledati psa, zbog čega da nisu ni ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO) za odgovornost tužene.

Drugostupanjski sud smatrajući da je prvostupanjski sud propustio cijeniti sadržaj izjave tužene i vlasnika psa V. S. sadržane u zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka, sastavljene od prometne policije koja je uredovala povodom ovog štetnog događaja, a prema kojoj je tužena „oko 12,00 sati pustila psa van iz kuće“, te dovodeći ga u svezu sa stranačkim iskazom tužene, a primjenom odredbe čl. 373. a) st. 1. alineja 2. ZPP-a ocijenio je zahtjev tužitelja osnovanim, te preinačio prvostupanjsku presudu usvajanjem tužbenog zahtjeva. Smatra da iz sadržaja prekršajne prijave i ostalih dokaza upravo proizlazi da je kritične prigode tuženoj bio povjeren nadzor i briga nad psom, zbog čega da su ostvarene pretpostavke iz odredbe čl. 376. ZOO-a za postojanje njezine odgovornosti.

Osnovano tužena u reviziji prigovara pravilnosti ocjene drugostupanjskog suda glede njezine odgovornosti, a koju izvodi iz sadržaja izjave koja prileži prekršajnoj prijavi i njezinom tumačenju u svjetlu stranačkog iskaza tužene. U izjavi sastavljenoj povodom obavijesnog razgovora sa V. S. i V. S. sadržanoj u prekršajnoj prijavi navedeno je: „…. isti su dali obavijest da je V. S. oko 12,00 sati pustila psa van iz kuće.“.

U svom stranačkom iskazu tužena je uz ostalo navela da je pas bio vlasništvo njezinog supruga koji se njime bavio, a da bi ona davala psu piti i jesti ako je trebalo, te da je pas vezan na lancu boravio u dvorištu gdje mu je bila kućica.

Analizirajući sadržaj izjave sadržane u prekršajnoj prijavi i iskaza tužene, dovodeći ga u vezu sa ostalim provedenim dokazima tijekom ovog postupka, ocjena je ovog suda da se na temelju istih ne može izvesti zaključak u prilog onog izvedenog po drugostupanjskom sudu u pobijanoj presudi u smislu da bi pas bio povjeren na brigu i čuvanje tuženoj, a kako je to ocijenio drugostupanjski sud postupajući na temelju odredbe čl. 373. a) st. 1. alineja 2. ZPP-a.

Naprotiv i ovaj sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da u konkretnim okolnostima nema elemenata koji bi upućivali na postojanje pretpostavki za odgovornost tužene ali ne u smislu odredbe čl. 176. već odredbe čl. 154. ZOO-a, obzirom da je u pitanju zahtjev za naknadu štete jednog vlasnika opasne stvari prema vlasniku druge opasne stvari, zbog čega se njihov odnos ne može prosuđivati kroz institut objektivne odgovornosti.

Okolnost što je tužena date prigode pustila psa van kuće, ne upućuje na zaključak da je ona to učinila u izvršavanju brige i nadzora nad psom.

U takvim okolnostima trebalo je reviziju prihvatiti, te preinačiti drugostupanjsku presudu odbijanjem žalbe tužitelja kao neosnovane sve na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a.

U Zagrebu, 6. travnja 2011.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.