Gzz-93/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz-93/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića kao predsjednika vijeća, te dr. Ivana Kaladića, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. Andrije Erakovića i Damira Mratovića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. S. iz S., koju zastupa punomoćnik N. J., odvjetnik u S., protiv tuženika Grada Splita, kojega zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi predaje u posjed, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 7. rujna 2001. godine broj Gž-1564/99, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 15. ožujka 1999. godine broj I P-1743/98, u sjednici održanoj dana 19. veljače 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Zahtjev za zaštitu zakonitosti odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je suđeno da je tuženik dužan predati u posjed tužiteljici poslovni prostor u S., slobodan od osoba i stvari na slobodno raspolaganje, te joj naknaditi trošak postupka u iznosu od 6.365,00 kn.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude zahtjev za zaštitu zakonitosti podigao je Državni odvjetnik Republike Hrvatske u propisanom roku predviđenom odredbom čl. 401. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP) i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud prihvati zahtjev za zaštitu zakonitosti, ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Parnične stranke se nisu izjasnile o podignutom zahtjevu za zaštitu zakonitosti. Zahtjev za zaštitu zakonitosti je neosnovan.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik preda u posjed slobodan od osoba i stvari poslovni prostor u S., koji je predmet ugovora o zakupu zaključenog između stranaka 1989. godine.

Nakon provedenog postupka nižestupanjski sudovi polaze od utvrđenja da su stranke dana 1. lipnja 1989. godine zaključile ugovor o zakupu broj 1697/3 na određeno vrijeme od 10 godina tj. do 31. srpnja 1999. godine, da je tuženik prije isteka vremena na koji je zaključen ugovor o zakupu između stranaka zaključio ugovor o zakupu istog poslovnog prostora sa bivšim vlasnikom dana 28. siječnja 1994. godine, da je tužiteljica zainteresirana za poslovni prostor jer je ustala tužbom protiv trećih osoba radi njegovog ispražnjenja, a da tuženik nije dostavio tužiteljici ni pismenu izjavu o odustanku od ugovora o zakupu.

U skladu s time nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev jer cijene da ugovor o zakupu zaključen između stranaka nije prestao ni na jedan zakonom propisani način pa raspolaganje tuženika mimo ugovora ne može proizvoditi za tužiteljicu nikakve pravne učinke. Ujedno drugostupanjski sud otklanja prigovor promašene pasivne legitimacije koji tuženik ističe tijekom postupka, jer cijeni da je tuženik pasivno legitimiran kao druga ugovorna strana odnosno zakupodavac neovisno o tome što je nakon zaključenja ugovora o zakupu sa tužiteljicom predmetni poslovni prostor pravomoćnim rješenjem od 5. veljače 1999. godine vraćen vlasnicima.

U zahtjevu za zaštitu zakonitosti državni odvjetnik Republike Hrvatske ustraje kod prigovora promašena pasivne legitimacije i to iz razloga što je unutar roka zakupa predviđenog ugovorom o zakupu došlo do promjene vlasnika poslovnog prostora temeljem rješenja kojim je u upravnom postupku poslovni prostor vraćen nasljedniku prijašnjeg vlasnika temeljem odredaba Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine, broj 92/96, 33/99 i 92/99- dalje Zakon o naknadi ) slijedom čega je sukladno odredbama čl. 41. i 42. tog zakona stupio u pravni položaj zakupodavatelja. Zbog toga cijeni da tuženik više nije pasivno legitimiran, te da bi pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev trebalo odbiti.

Istovremeno ističe i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 370. st. 3. ZPP, jer je tuženik u žalbi iznio novu činjenicu, konkretno, postojanje rješenje o vraćanju nekretnine prijašnjem vlasniku, te je po njegovoj ocjeni drugostupanjski sud trebao ukinuti presudu suda prvog stupnja i predmet vratiti na ponovni postupak. Nije se ostvarila ni jedna od povreda koju državni odvjetnik ističe u svom zahtjevu. Prema odredbi čl. 56. Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama (“Narodne novine”, broj 52/71) koji se u ovom predmetu primjenjuje temeljem odredbe čl. 37. Zakona o zakupu poslovnog prostora (“Narodne novine”, broj 91/96.) je propisano da zakup ne prestaje kada treća osoba kupnjom ili po drugoj osnovi stekne od zakupodavca zgradu ili posebni dio zgrade u kojoj se nalaze zakupljene poslovne prostorije, već u tom slučaju treća osoba stupa u prava i obveze zakupodavca. Odredbom čl. 41. stavak 1. Zakona o naknadi propisano je da se ugovor o zakupu poslovnog prostora sklopljen na određeno ili neodređeno vrijeme raskidaju po sili zakona danom pravomoćnosti rješenja o utvrđenju prava vlasništva, no stavkom 3. propisano je da ukoliko je ugovor o zakupu sklopljen na određeno vrijeme, da vlasnik ne može tražiti ispražnjenje i predaju u posjed poslovnog prostora prije isteka ugovorenog roka, a najkasnije u roku od pet godina računajući od dana pravomoćnosti rješenja iz stavka 1. tog članka.

Pravilna je stoga ocjena drugostupanjskog suda, da time što se tijekom trajanja zakupa promijenio vlasnik poslovnog prostora nije prestao ugovor o zakupu zaključen između stranaka. Kraj činjenice da promjenom vlasnika poslovnog prostora ne prestaje ugovor o zakupu poslovnih prostorija, a ugovor zaključen između stranaka nije prestao ni na jedan zakonom propisani način, to drugostupanjski sud pravilno primjenjuje materijalno pravo kada je otklonio prigovor promašene pasivne legitimacije, jer je tuženik kao zakupodavac sa tužiteljicom zaključio ugovor o zakupu poslovnog prostora, pa je pasivno legitimiran u sporu u kome tužiteljica traži od njega predaju u posjed poslovnog prostora.

Iz istog razloga ne postoji ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 370. st. 3. ZPP, na koju ukazuje državni odvjetnik, jer drugostupanjski sud nije trebao ukinuti prvostupanjsku presudu iz razloga što je tuženik u žalbi istakao činjenicu da je tijekom trajanja zakupnog odnosa između stranaka došlo do promjene vlasnika poslovnog prostora. Zakup ne prestaje kada treća osoba stekne od zakupodavca zakupljene prostorije, pa tu činjenicu nije trebalo utvrditi niti izvoditi nove dokaze radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja kako to pogrešno cijeni državni odvjetnik.

Ograničivši se samo na ispitivanje povreda koje je državni odvjetnik istakao u svom zahtjevu (čl. 408. st. 1. ZPP) ovaj sud je utvrdio da ne postoji ni bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ukazuje državni odvjetnik, a ni pogrešna primjene materijalnog prava, to je u smislu čl. 408. st. 2. u svezi čl. 393. ZPP, odbijen zahtjev za zaštitu zakonitosti kao neosnovan.

U Zagrebu, 19. veljače 2003. godine.

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v.r.