Legislator Case Law & Legislation
Rev-1475/1996-2 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeal as unfounded due to lack of specific request for inheritance claim.

Case Number Rev-1475/1996-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a final judgment confirming a property dispute. The appellant argued that the lower courts failed to address a claim for the necessary portion of the deceased wife's estate, but the court found no such specific request was made in the original lawsuit. Consequently, the lower courts correctly ruled on the invalidity of the donation contracts without needing to address the inheritance claim, leading to the appeal's rejection.

Legislator headnote

AI generated

ZPP čl. 2.; ZPP čl. 354. st. 2. toč. 10.; ZPP čl. 386.; ZPP čl. 393.: An appeal is inadmissible if the lower courts ruled correctly on the specific claims presented, and the appellant fails to demonstrate a specific request for a different legal outcome that the lower courts were unable to adjudicate.

Keywords

AI generated
necessary portion inheritance invalidity of donation contracts specific request requirement appellate review scope Croatian Civil Procedure Code

Cited Legislation

AI generated
ZOO
ZN
ZPP

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1475/1996-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Vlatke Potočnjak-Radej te Ilije Čuljata, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. K., koga zastupa punomoćnik H. L., odvjetnik iz M. L., protiv tuženika Z. P. iz S. B., koga zastupa punomoćnik I. K., odvjetnik iz M. L., radi poništenja darovnog ugovora te utvrđenja, rješavajući reviziju izjavljenu po tužitelju protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Rijeci od 6. ožujka 1996. br. Gž-290/95 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Malom Lošinju od 12. prosinca 1994. godine br. P-225/93, u sjednici održanoj dana 8. travnja 1999. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Odbija se zahtjev tuženika radi naknade troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je kuća u V.L., K. …, označena u zemljišnim knjigama kao č. zgr. 240 z.k.ul. 3042 k.o. V. L. bračna stečevina tužitelja i njegove supruge, sada pokojne K.M., na jednake dijelove, slijedom čega pokojna K.M. nije mogla raspolagati cjelinom nekretnine već samo 1/2 po ugovoru o darovanju i ugovoru o doživotnom uzdržavanju, slijedom čega se poništava ugovor o darovanju i ugovor o doživotnom uzdržavanju sve u odnosu na 1/2 dijela slopljen između pok. K.M. i tuženika Z.P. 21. 9. 1990. g., te se ima uspostaviti ranije z.k. stanje upisom prava vlasništva na ime K.M., te po pravomoćnosti ove presude preostala 1/2 dijela č.zgr. 240 k.o. V. L. ima se rasporediti kao ostavina iza pok. K.M. po odredbama Zakona o nasljeđivanju.

Tuženik je obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja".

Istom presudom tužitelj je obvezan naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 10.406,60 kn. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

Tuženik u odgovoru na pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja osporava osnovanost revizijskih navoda i predlaže, da se revizija odbije kao neosnovana, a tužitelja obveže da nadoknadi tuženiku troškove odgovora na reviziju, dok se nadležni državni odvjetnik nije izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je neosnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužitelja, radi utvrđenja, da sporne nekretnine opisane u tužbi - u naravi kuća u V.L. - predstavljaju zajedničku imovinu - bračnu stečevinu tužitelja i njegove sada pokojne supruge majke tuženika na jednake dijelove te da stoga njegova pokojna supruga nije mogla raspolagati spornim nekretninama zbog čega predlaže, da se ponište ugovor o darovanju odnosno ugovor o doživotnom uzdržavanju koji je ona zaključila sa tuženikom te 1/2 spornih nekretnina nakon pravomoćnosti ove presude rasporedi kao ostavina iza pokojne supruge tužitelja.

Tužitelj tvrdi u tužbi, a to ponavlja i u reviziji da su sporne nekretnine on i njegova sada pok. supruga majka tuženika pribavili tijekom njihova braka i da ona predstavlja njihovu zajedničku imovinu na jednake dijelove te ističe da je pokojna supruga bila upisana kao isključivi vlasnik spornih nekretnina u zemljišne knjige samo zbog nemogućnosti tužitelja da stekne kao strani državljan vlasništvo nekretnina te da je takav bio i sporazum između njega i njegove pokojne supruge. Za postojanje ugovora o doživotnom uzdržavanju odnosno ugovora o darovanju zaključenih za života njegove supruge sklopljenih između nje i tuženika njezinog sina tužitelj tvrdi da je saznao nakon smrti pokojne supruge.

Protivno takvim tvrdnjama revidenta niži sudovi su u provedenom postupku utvrdili, da je sporna kuća koja je doista kupljena za vrijeme braka i bračne zajednice tužitelja i njegove pokojne supruge majke tuženika dijelom i njegovim novcem na temelju suglasne volje tužitelja i njegove sada pokojne supruge pribavljena u namjeri da pripadne u isključivo vlasništvo pok. supruzi tuženika neovisno o tome što zakonski propisi nisu dopuštali tužitelju stjecanje prava vlasništva nekretnina u bivšoj državi SFRJ kad su te nekretnine pribavljene.

Stoga su niži sudovi a pozivom na spomenuti sporazum između tužitelja i njegove sada pok. supruge po ocjeni ovog Vrhovnog suda osnovano odbili tužbeni zahtjev radi utvrđenja da sporne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu tužitelja i njegove pokojne supruge na ravne dijelove kada je protivno tome utvrđeno da ta nekretina predstavlja posebnu imovinu pok. supruge tužitelja (čl. 278. st. 2. Zakona o braku i porodičnim odnosima - u daljnjem tekstu: ZBPO) kojom je pokojna supruga tužitelja prema tome mogla slobodno raspolagati i u vrijeme trajanja bračne zajednice sa tužiteljem. Slijedom toga niži sudovi su pravilno odbili i zahtjev radi poništenja ugovora o doživotnom uzdržavanju, odnosno ugovora o darovanju koji su zaključeni između sada pok. supruge tužitelja kao primatelja uzdržavanja odnosno darodavca, te tuženika kao davatelja uzdržavanja odnosno daroprimca, a koji se odnose na sporne nekretnine odnosno kuću u V.L.K. …, jer nije u postupku utvrđeno da bi postojao neki razlog za poništenje tih ugovora naveden u zakonu (čl. 60-66. Zakona o obveznim odnosima - dalje: ZOO) niti je utvrđeno u postupku, da bi ti ugovori bili ništavi pozivom na odredbu čl. 103. ZOO pa je stoga i u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen pravilnom primjenom materijalnog prava.

U reviziji se ističe, da bi tužbeni zahtjev trebalo uzeti kao zahtjev kojim tužitelj traži nužni dio iza pok. supruge.

Kako je prema rezultatu ove parnice sporne nekretnine pok. supruga tužitelja kao svoju posebnu imovinu darovala tuženiku one ne ulaze u ostavinsku imovinu pa ukoliko iza ostaviteljice nema druge imovine ili nema dovoljno imovine kojim bi bio pokriven nužni dio tužitelja kao nužnog nasljednika - tužitelju bi pripadalo pravo tražiti smanjenje raspolaganja oporukom (ako postoji oporučno raspolaganje) odnosno ako ostaviteljica nije sačinila oporuku tužitelj kao nužni nasljednik mogao bi tražiti vraćanje dara do namirenja nužnog dijela (čl. 39, 40, 43. i 45. Zakona o nasljeđivanju - u daljnjem tekstu: ZN).

Međutim u ovoj parnici tužitelj osim što je neosnovano zahtijevao utvrđenje da 1/2 spornih nekretnina predstavlja njegov udio u zajedničkoj imovini stečenoj tijekom braka i prema tome ne ulazi u ostavinu iza pok. supruge tužitelja - traži da se sporna nekretnina u preostaloj 1/2 dijela utvrdi kao ostavinska imovina iza njegove pok. supruge i ta ostavina raspravi po zakonu, jer tvrdi da su ugovori njegove pok. supruge o doživotnom uzdržavanju odnosno darovanju te nekretnine tuženiku ništavi odnosno pravno nevaljani. Iz navedenog slijedi da tužitelj u tužbi kao i u postupku pred nižim sudovima nije postavio zahtjev kojim bi tražio povrat učinjenog dara tuženiku radi namirenja nužnog dijela nego je tražio da sporna imovina u 1/2 dijela uđe u ostavinu zbog nevaljanosti pravnih poslova kojima ih je ostaviteljica pok. supruga tužitelja otuđila tuženiku. Stoga zahtjev na koji revident sadržajno upućuje revizijskim navodima u pravcu vraćanja dara učinjenog tuženiku radi povrede nužnog dijela tužitelja doista nije bio predmet spora u ovoj pravnoj stvari, a bez takvog izričitog i određenog zahtjeva niži sudovi u smislu odredbe čl. 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nisu mogli odlučiti u onom pravcu kako to tužitelj neosnovano ukazuje u izjavljenoj reviziji.

Slijedi iz navedenog, da su o zahtjevu tužitelja po nalaženju ovog Vrhovnog suda niži sudovi odlučili pravilnom primjenom materijalnog prava pri čemu nisu počinili onu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP) dok na neku drugu određenu bitnu povredu revident ni ne ukazuje.

Kako dakle ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni oni na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

Tuženiku nisu dosuđeni troškovi odgovora na reviziju jer ti troškovi po nalaženju ovog revizijskog suda nisu bili potrebni radi vođenja parnice (čl. 155. st. 1. ZPP).

Iz gore navedenih razloga valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 8. travnja 1999. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.