Rev-1320/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1320/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja R. M. iz R., …, zastupanog po punomoćniku Z. V., odvjetniku u O. društvu V., J., Š., S., J. i J. iz R., …, protiv tuženika L. R. d.d. iz R., …, zastupanog po punomoćniku M. M. u R., …, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-4641/2008-2 od 21. siječnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3701/03 od 7. veljače 2008., u sjednici održanoj 18. rujna 2013.

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž- 4641/2008-2 od 21. siječnja 2011. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3701/03 od 7. veljače 2008. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 694.257,96 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. studenoga 2003. pa do isplate. Tom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 106.251,43 kn. Konačno, tom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu daljnjeg iznosa od 95.000,00 kn, kao i u dijelu zatraženih zateznih kamata iznad dosuđujućih.

Presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-4641/2008-2 od 21. siječnja 2011. odbijena je kao neosnovana žalba tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 - dalje: ZPP), a koja odredba se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u vezi s odredbom čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11) podnio tuženik iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se obje nižestupanjske presude preinače na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz obavezu tužitelja da tuženiku nadoknadi parnični trošak, odnosno podredno predlažući da se ukinu nižestupanjske presude te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj nije podnosio odgovor na reviziju.

Revizija tuženika nije osnovana.

Postupajući sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. toga Zakona.

Ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. toga Zakona.

Donoseći pobijanu presudu drugostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Pobijana drugostupanjska presuda nema nedostatke radi kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka pobijana drugostupanjske presude je razumljiva i nije u proturječnosti s jasno i potpuno navedenim razlozima u obrazloženju.

Ovdje je za ukazati da tuženik u reviziji tek načelno ukazuje da bi drugostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Tuženik određeno ne navodi u reviziji u čemu bi se to konkretnom sastojala takva povreda postupka, a sve u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP.

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu nagrade za zastupanje tuženika.

Drugostupanjski sud utvrdio je sljedeće:

- da je tužitelj s tuženikom 2. svibnja 2000. sklopio ugovor o zastupanju, gdje je obaveza tužitelja bila zastupati tuženika, a obaveza tuženika je bila isplatiti tužitelju nagradu za zastupanje,

- da je člankom 14. toga Ugovora određen paušalni mjesečni iznos naknade za zastupanje u kunskoj protuvrijednosti iznosa 1.500,00 DEM uz uvećanje za iznose propisanih doprinosa poreza i prireza, a k tome u slučaju djelomičnog ili potpunog uspjeha u sporu da zastupnik ima pravo na nagradu sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a prema vrijednosti spora za koji je uspio u postupku, a što proizlazi iz pravomoćne sudske presude ili nagodbe, a po realizaciji,

- da je tužitelj zastupao tuženika u više sudskih postupaka vođenih između tuženika i J. P. S. d.d.,

- da je tuženik povodom tih sporova s J. P. S. d.d. 9. svibnja 2001. sklopio Nagodbu na način da se člankom 2. te Nagodbe J. P. S. d.d. obavezao platiti tuženiku 3,216.000,00 kn,

- da je J. P. S. d.d. ispunio netom navedenu obavezu iz te Nagodbe, te

- da je tuženik pored isplaćenih mjesečnih paušalnih iznosa naknade za zastupanje te pored isplaćenog iznosa od 100.000,00 kn ostao u obavezi tužitelju isplatiti i daljnji iznos naknade za zastupanje od 694.257,96 kn, a sve imajući u vidu odredbe tada važećih Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i vrijednost spora prema novčanom iznosu za koji je tuženik uspio prije navedenom Nagodbom.

Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo iz čl. 262. st. 1. i čl. 17. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 - dalje: ZOO) kada su naložili tuženiku da isplati tužitelju neispunjeni dio obaveze u iznosu 694.257,96 kn.

Naime, kada je predmetna obaveza tuženika nastala, a nije prestala niti na jedan zakonom predviđenih načina, to je dakle tuženik u obavezi ispuniti tu obavezu.

S obzirom da se revizija tuženika sadržajno iscrpljuje u tvrdnjama i ocjenama tuženika kako on s prije navedenom Nagodbom u konačnici nije ostvario korist obzirom da je prethodno i bez vođenja sudskih postupaka mogao sklopiti za sebe povoljnu nagodbu, te kako bi prijedlozi i savjeti tužitelja koje je davao tuženiku bili štetni za tuženika, za ukazati je na sljedeće:

Riječ je o pokušaju pobijanja predmetne drugostupanjske presude iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. No, revizija se sukladno odredbi čl. 385. st. 1. toč. 1. do 3. ZPP ne može podnijeti iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. K tome, okolnosti kvalitete izvršenja obaveza tužitelja nisu odlučne za ishod ovog postupka. Ovo stoga što tuženik u tijeku postupka nije niti tvrdio, a niti dokazivao da bi mu tužitelj prouzročio određenu štetu, a slijedom toga tuženik u tijeku postupka nije izjavljivao prigovor prijeboja, niti je određivao protutužbeni zahtjev protiv tužitelja.

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena revizija tužitelja, istu je valjalo na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 18. rujna 2013.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, .v.r