Revr-525/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 525/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. Z. iz B., zastupanog po punomoćnici J. Đ. iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, Ured Splitsko-dalmatinske županije Split, protiv tuženika „P.“ d.o.o. M., zastupanog po punomoćniku P. B., odvjetniku u V., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžp-1221/12 od 6. prosinca 2012., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Makarskoj broj P-144/08 od 16. ožujka 2012., u sjednici održanoj 1. listopada 2013.,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Makarskoj broj P-144/08 od 16. ožujka 2012. utvrđen je nedopuštenim otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom od 25. kolovoza 2003. zbog čega da tužitelju nije prestao radni odnos kod tuženika, te je naloženo tuženiku vratiti tužitelja na rad na radno mjesto automehaničara, kao i isplatiti mu iznos 39.306,64 kn na ime bruto plaće za razdoblje od 19. studenoga 2003. do 1. srpnja 2004. s pripadajućom zateznom kamatom, te mu isplatiti iznos 5.550,00 kn na ime parničnih troškova.

Presudom Županijskog suda u Splitu broj Gžp-1221/12 od 6. prosinca 2012. preinačena je prvostupanjska presuda odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja.

ći je iz razloga bitne

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pobijaju povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje odbijanjem žalbe tuženika podredno ukidanje drugostupanjske presude i vraćanje predmeta drugostupanjskom sudom na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP), a odredbe kojeg zakona se na temelju odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 25/13) primjenjuju na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske je a povodom revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Premda se osporavajući zakonitost pobijane drugostupanjske presude tužitelj u reviziji poziva na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a ne navodeći određeno o kojoj bi se to apsolutno bitnoj povredi radilo, iz sadržaja revizije dade se zaključiti da se prigovara onoj iz toč. 11. st. 2. čl. 354. ZPP-a.

Ocjena je ovog suda da pobijana presuda nije opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka pošto pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, zbog čega se ista može ispitati.

Revizijski pak navodi, a kojima se prigovara pravilnosti izvedenih zaključaka od strane drugostupanjskog suda, a na temelju izvedenih dokaza, sadržajno su prigovori činjenične naravi i kao takvi nedopušteni u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a.

Predmet spora je dopuštenost otkaza ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja, a kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom od 25. kolovoza 2003..

Polazeći od činjeničnih utvrđenja:

- da je tužitelj radio kod tuženika na radnom mjestu automehaničara niz godina,

- da je odlukom od 25. kolovoza 2003. tuženik otkazao ugovor o radu tužitelju zbog skrivljenog ponašanja uz obrazloženje da je 14. srpnja 2003. odbio prisustvovati prethodno zakazanom radnom sastanku u garaži tuženika, te povišenim glasom izjavio da više ne želi raditi kod tuženika, te da je prethodno: 28. kolovoza 2002. i 11. listopada 2002. odbio nakon radnog vremena otići popraviti autobuse tuženika, a koji su ostali u kvaru,

- da je tuženik u cilju otklanjanja kvara na svojim autobusima, a koji su obavljali linijski prijevoz organizirao servisno vozilo koje je bilo na raspolaganju radnicima u poslovnom krugu tuženika, pa tako i tužitelju.

Na temelju prednjih utvrđenja, a polazeći od odredbe čl. 41. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 137/04 – dalje: ZR), a prema kojoj na zahtjev poslodavca radnik mora raditi duže od punog radnog vremena, najviše 10 sati tjedno i to u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega rada i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, pravilna je ocjena iz pobijane presude da se tužitelj neopravdanim odbijanjem da ode izvršiti popravak autobusa koji je ostao u kvaru za vrijeme vožnje doista ogriješio o odredbu čl. 41. st. 1. ZR-a. Stoga je takvo njegovo postupanje, a za koje nije postojao nikakvi opravdani razlog, doista imalo značaj kršenja obveze iz radnog odnosa i kao takvo jest razlog za otkaz zbog skrivljenog ponašanja u smislu odredbe čl. 106. st. 1. podstavak 3. ZR-a. Stoga je pravilna ocjena iz pobijane presude da nema razloga zbog kojih bi se otkaz tužitelju smatrao nedopuštenim.

Bespredmetno je ustrajanje tužitelja na navodima da tuženik nije osigurao vozilo tužitelju za odlazak do autobusa u kvaru, a radi njegovog popravka, a kada iz rezultata postupka proizlazi upravo suprotno.

Tuženik obavlja usluge prijevoza putnika na međugradskim relacijama i kao takav je dužan osigurati urednu i sigurnu vožnju putnicima, a s tim u vezi u slučaju nastanka kvara na autobusu dužan je organizirati otklanjanje kvara u što kraćem roku.

To su situacije koje se upravo i imaju podvesti pod one iz odredbe čl. 41. st. 1. ZR-a („…i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe“), pa kada takve iznenadne okolnosti nastupe, tuženik kao poslodavac je imao pravo tražiti od tužitelja kao njegovog radnika da radi i duže od punog radnog vremena, posebno što se time ne bi kršilo vremensko ograničenje (10 sati tjedno), o kojem govori odredba čl. 41. ZR-a glede dužine trajanja prekovremenog rada.

Kako je dakle odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, reviziju je trebalo odbiti, te odlučiti kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 1. listopada 2013.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.