Rev-1519/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1519/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića, Petra Milasa i Miljenke Vraničar, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. I. iz P., koga zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik iz P., protiv tuženika B. K., iz P., koju zastupa punomoćnik S. O. odvjetnik iz P., odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli posl. br. Gž-1194/97-2 od 26. siječnja 1998. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli posl. br. P-1060/95-14 od 17. lipnja 1997. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 16. svibnja 2001. godine,

p r e s u d i o je

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Puli posl. br. Gž-1194/97-2 od 26. siječnja 1998. godine potvrđena je presuda Općinskog suda u Puli posl. br. P-1060/95-14 od 17. lipnja 1997. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se iz ostavine iza pok. majke P.C., koja se sastoji iz zgrade dvorišta i šupe na kčbr. 1105/35, površine 1082m , izdvoji 1/6 dijela u korist tužitelja, te da se poništava ugovor o doživotnom uzdržavanju od 4.10.1993. koji je sklopila tužena sa majkom pok. P.C., uz naknadu troška postupka, dok je naloženo tužitelju da plati tuženoj trošak postupka u iznosu od 30.250,00 kuna.

Protiv drugostupanjske odluke reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predložio da se pobijana presuda preinači u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na poništenje ugovora o doživotnom uzdržavanju, a ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, u dijelu koji se odnosi na tužbeni zahtjev kojim se traži izdvajanje imovine iz ostavinske mase iza pok. P.C..

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da tužitelj tužbom u ovom postupku traži poništenje ugovora o doživotnom uzdržavanju, pogrešno navodeći kao razlog za poništenje, nedostatak valjane forme, što bi ustvari predstavljalo razlog za utvrđenje ništavosti spornog ugovora, a koji zahtjev u ovom predmetu nije postavljen. Pored toga tužitelj je istaknuo tužbeni zahtjev kojim traži da se iz ostavine iza pok. majke P.C. , koja se sastoji iz zgrade dvorišta i šupe na kčbr. 1105/35, površine 1082 m[2] , izdvoji 1/6 dijela u korist tužitelja. Tužitelj spomenuti zahtjev zasniva na tvrdnji da je u razdoblju kada se kuća gradila od 1970. - 1982. godine, dakle prije smrti oca pok. P.I., koji je bio upisan kao vlasnik kuće i koji je umro 1992. godine, sudjelovao i doprinosio na razne načine u izgradnji spomenute kuće.

U odnosu na zahtjev za poništenje ugovora o doživotnom uzdržavanju

Treba prije svega reći da tužitelj traži tužbom poništenje ugovora o doživotnom uzdržavanju, navodeći kao razlog za poništenje, što ponavlja i u reviziji, kao jedini revizijski razlog, nedostatak valjane forme, smatrajući da se radi o ugovoru iz čl. 122. ZN za kojega je kao uvjet valjanosti propisana forma ovjere od strane suca, što bi ustvari predstavljalo razlog za utvrđenje ništavosti spornog ugovora, a takav tužbeni zahtjev u ovom predmetu nije postavljen.

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da su tužena i pok. majka stranaka P.C. sklopile ugovor o doživotnom uzdržavanju, s time da je prijenos vlasništva nekretnina na ime davatelja uzdržavanja izvršen odmah po sklapanju ugovora, tako da se tu ne radi o ugovoru iz čl. 122. ZN za kojeg je predviđena forma ovjere od suca, već je ugovor sastavljen po pravilima obveznog prava, jer je primatelj uzdržavanju već prilikom sklapanja ugovora izdao davatelju uzdržavanja valjanu clausulu intabulandi podobnu za upis prava vlasništava na ime davatelja uzdržavanja, pa premda to nije predmet tužbenog zahtjeva, valja reći da je ugovor formalno pravno valjan, jer je sastavljen u propisanoj formi.

S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan. U odnosu na tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži izdvajanje 1/6 dijela iz ostavine iza pok. P.C.

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je iza pok. tužitelja P.I. proveden ostavinski postupak u kojem su sudjelovali tužitelj, tužena i pok. P.C., majka stranaka, te je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju O-702/92. kao jedina nasljednica proglašena majka tužitelja P.C.. Utvrđeno je da je predmet ostavinskog postupka iza pok. P.I. bila identična imovina koja je predmet tužbenog zahtjeva u ovom predmetu, te u tom ostavinskom postupku iza pok. P.I., između stranaka nije bilo spora o veličini ostavine, niti je tužitelj osporio oporuku temeljem koje je imovina raspoređena. Pored toga, već iz samih navoda tužitelja u tužbi, proizlazi da je tužitelj sudjelovao u izgradnji sporne kuće u razdoblju od 1970-1982 godine, dakle prije smrti oca pok. P.I..

S obzirom na ovakova utvrđenja, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz čl. 231. ZN, jer pravomoćno rješenje o nasljeđivanju veže stranke koje su učestvovale u postupku ostavinske rasprave, ukoliko im nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruju u parnici, što u konkretnom predmetu nije bio slučaj. S obzirom da već sam tužitelj u tužbi tvrdi da je osnov njegovog potraživanja sudjelovanje u izgradnji kuće u razdoblju od 1970.-1982., on je već u ostavinskom postupku iza pok. oca P.I. mogao istaknuti taj prigovor i tražiti izdvajanje sporne imovine temeljem odredbe čl. 37. ZN, što on u tom ostavinskom postupku nije učinio. Budući da to nije učinio, takav zahtjev ne može s uspjehom isticati niti sada, jer odluka ostavinskog suda u postupku iza pok. P.I., u odnosu na parnične stranke ima značaj presuđene stvari. Zbog navedenog, tužitelj niti ne može osnovano zahtijevati da se u ostavinskom postupku iza pok. P.C. izdvoji 1/6 dijela u njegovu korist, budući da se radi o istoj imovini koja je već postojala i bila stečena u trenutku smrti pok. P.I..

Kako nije počinjena niti bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 16. svibnja 2001. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.