Revr-117/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 117/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Damira Mratovića, mr. sc. Olge Jelčić i Ivana Mikšića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. M. D. iz B., 2. S. M. iz Ž., 3. J. B. iz O., 4. M. T. iz V., 5. A. B. iz I., 6. A. Š. iz V. i 7. A. M. iz V., koje sve zastupa punomoćnik D. Š., odvjetnik u V., protiv tuženika Hrvatskog fonda za zdravstveno osiguranje, Područni ured V., koga zastupa punomoćnica S. B., dipl. pravnica, radi isplate plaće, rješavajući reviziju tužiteljica izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Vukovaru od 23. studenog 2004. godine, br. Gž-2579/04-3, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Županji od 31. kolovoza 2004. godine, br. P-416/04-7, u sjednici održanoj dana 21. svibnja 2005. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužiteljica kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda prvostupanjskog suda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljica da se naloži tuženiku da svakoj od tužiteljica isplati iznos od 107.200,00 kn i to po 6.700,00 kn mjesečno počevši od 1. svibnja 2002. godine do 31. kolovoza 2002. godine, koji iznosi dospijevaju svakog 15. u mjesecu za protekli mjesec, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate i kojom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

Tužiteljice su izjavile reviziju iz svih revizijskih razloga navedenih u čl. 222. st. 1. toč. 3. (pogrešna primjena materijalnog prava) i st. 2. u vezi sa čl. 197. st. 1. i 2. toč. 6. i 11. (relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka, te apsolutno bitnih povreda postupka – stranci nezakonitim postupanjem suda nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom i presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 117/03; dalje ZID ZPP), uz prijedlog da se nižestupanjske presude preinače i prihvati tužbeni zahtjev.

U odgovoru na reviziju tuženik je predložio da se revizija kao neosnovana odbije, jer su pobijane presude zakonite.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03; dalje ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. Uvodno su u reviziji označeni zakonski članci određenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog kojih se revizija izjavljuje, ali ni jednom riječi nije navedeno konkretno kojim radnjama nižestupanjskih sudova tužiteljima nije omogućeno da raspravljaju pred sudom odnosno zbog kojih nedostataka se pobijane presude ne mogu ispitati, kao ni koju relativno bitnu povredu postupka je učinio drugostupanjski sud, zbog čega ovaj sud, na temelju čl. 392.a ZPP ne može ispitivati jesu li u postupku pred nižestupanjskim sudom bile učinjene bitne povrede na koje revidenti ukazuju.

U postupku je utvrđeno da su tužiteljice s tuženikom sklopile ugovore o radu na neodređeno vrijeme u kojima su bili određeni poslovi radnog mjesta koje će obavljati, te koeficijent za obračun plaće. Tuženik je tužiteljicama do 1.svibnja 2001. godine isplaćivao plaću u skladu sa sklopljenim ugovorom. Dana 20. lipnja 2001. godine tuženik je svakoj od tužiteljica uputio dopis, u kojem ih pozivom na odredbu čl. 11. st. 3. Zakona o plaćama u javnim službama (Narodne novine 27/01) i Uredbu o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama (Narodne novine 38/01) obavještava da je Upravno vijeće tuženika 8. svibnja 2001. godine donijelo Pravilnik o ustroju i sistematizaciji radnih mjesta te određuju radna mjesta sukladno citiranom Pravilniku na kojima će tužiteljice nastaviti raditi, kao i o novom sniženom koeficijentu složenosti poslova za obračun plaća koji se primjenjuje od 1. svibnja 2001. godine. U svezi primljene obavijesti ni jedna od tužiteljica nije u smislu čl. 126. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine 35/95, 54/95, 65/95, 17/01; dalje ZR) zahtijevala od tuženika ostvarenje povrijeđenog prava.

Stajalište je nižestupanjskih sudova da obavijest tuženika od 20. svibnja predstavlja odluku o rasporedu na radno mjesto i koeficijentu za obračun plaće, koja je postala konačna, pa da tužiteljicama ne pripada pravo zahtijevati isplatu plaće prema koeficijentu prema kojemu im je ranije bila određena plaća. Uz to smatraju da tuženik takvim postupanjem nije povrijedio prava tužiteljica, jer se prema Zakonu o plaćama javnih službenika, koji je prisilni propis, plaće javnih službenika ne mogu posebno ugovarati.

U reviziji se ističe da je plaća tužiteljica bila određena prema ugovoru o radu, koji prema čl. 9. st. 2. ZR obvezuje stranke, zbog čega da tuženik nije bio ovlašten jednostrano mijenjati ranije sklopljene ugovore o radu. Tuženik da je mogao jedino na temelju čl. 114. ZR tužiteljicama otkazati postojeći ugovor o radu i istovremeno im dati ponudu za sklapanje novog ugovora. Budući da nije postupio na opisani način to da tužiteljicama pripada pravo na plaću prema ugovoru o radu do sklapanja novog ugovora o radu.

Prema odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o plaćama u javnim službama na pitanja plaća i drugih naknada na osnovi rada službenika i namještenika u javnim službama, koja nisu uređena tim zakonom primjenjuju opći propisi o radu, odnosno u skladu s njima kolektivni ugovori. Budući se u Zakonu o plaćama u javnim službama u II. dijelu uređuju plaće službenika i namještenika u javnim službama te su odredbe obvezujuće, pa ako plaća ugovorom o radu nije određena u skladu sa zakonom, službenik odnosno namještenik ima pravo na isplatu plaće prema odredbama zakona.

Odredbom čl. 12. Zakona o plaćama u javnim službama (koji je stupio na snagu 30. ožujka 2001.) određeno je da službenici i namještenici zatečeni na radu u javnim službama na dan stupanja na snagu zakona, nastavljaju s radom na svojim radnim mjestima i zadržavaju plaće prema propisima koji su bili na snazi do stupanja na snagu tog zakona, do rasporeda na radna mjesta i utvrđivanja plaća prema pravilniku o unutarnjem redu i propisima o plaćama sukladno odredbama tog zakona. Tuženik je 8. svibnja 2001. godine na temelju čl. 11. st. 3. Zakona o plaćama u javnim službama donio Pravilnik o ustroju i sistematizaciji radnih mjesta i na temelju tog Pravilnika dopisom od 20. lipnja 2001. godine svaku od tužiteljica je rasporedio na radno mjesto prema novoj sistematizaciji i ujedno im odredio koeficijent složenosti poslova kao osnovu za obračun plaće, stoga ovaj dopis po svom sadržaju i pravnim učincima predstavljaju odluku tuženika o rasporedu tužiteljica na novo sistematizirana radna mjesta i o koeficijentu za izračun plaće. Kako ni jedna od tužiteljica nije reagirala na dopis i zahtijevala zaštitu povrijeđenog prava, to je odluka (dopis od 8. svibnja 2001.) o rasporedu na radno mjesto i koeficijentu za obračun plaće postala konačna, zbog čega se više ne može pobijati ni u jednom dijelu iz razloga što nije donesena u skladu s odredbom čl. 114. ZR. Budući je navedenom konačnom odlukom tuženika određen koeficijent za obračun plaće, to tužiteljice imaju pravo na isplatu plaće sukladno toj odluci, odnosno ne pripada im pravo na isplatu razlike plaće obračunate prema ranije sklopljenim ugovorima o radu.

Dosljedno izloženom, prema pravnom shvaćanju ovoga suda nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, zbog čega je revizija tužiteljica odbijena kao neosnovana na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 21. svibnja 2005. godine

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Ivo Grbin, v. r.