III Kr-310/1993-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-310/1993-5

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Kocijančić Erike kao predsjednika vijeća, te Novoselec dr. Petra i Frančula mr. Rudolfa, kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke, kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv os. R. D. zbog krivičnog djela iz čl. 245. st. 1. OKZRH, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, što je čine presuda Općinskog suda u Puli od 2. ožujka 1993. br. K-255/92 i presuda Okružnog suda u Puli od 15. rujna 1993. br. Kž-104/93, u sjednici održanoj 24. studenog 1993.

p r e s u d i o j e:

Zahtjev os. R. D. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Puli od 2. ožujka 1993. oglašen je krivim os. R. D. zbog krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz čl. 245. st. 1. OKZRH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine.

Presudom Okružnog suda u Puli od 15. rujna 1993. br. Kž-104/93 odbijena je žalba osuđenika i potvrđena je presuda suda prvoga stupnja.

Osuđenik je u zakonskom roku podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude protiv cit. presude Okružnog suda u Puli (a u stvari i protiv presude suda prvoga stupnja) i predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske obje presude ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje ili da ih preinači tako da ga oslobodi optužbe.

Zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske predložio je da se zahtjev osuđenika odbije kao neosnovan.

Zahtjev nije osnovan.

Osuđenik u zahtjevu najprije tvrdi da je sud prvoga stupnja počinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 11. (sada čl. 354. st. 1. toč. 11l) ZKP koje sud drugoga stupnja svojom presudom nije otklonio. Međutim, kako to proizlazi iz odredbe čl. 414. st. 1. toč. 2. ZKP, navedene bitne povrede ne mogu se iznositi u postupku izvanrednog preispitivanja pravomoćne presude, pa se ovaj Vrhovni sud nije ni upuštao u ocjenu tog dijela osuđenikova zahtjeva.

Osuđenik, nadalje, iznosi da je pobijanim presudama povrijeđen krivični zakon na njegovu štetu jer djelo zbog kojeg je oglašen krivim nije krivično djelo (čl. 355. toč. 1. ZKP).

Obrazlažući svoje stajalište osuđenik tvrdi da djelo kako je opisano u izreci pobijane presude nije krivično djelo iz čl. 245. st. 1. OKZRH jer u izreci presude nijednom riječi nije opisan oblik krivnje. Taj opis, međutim, sud prvog stupnja u izreci nije ni bio dužan dati. Prema odredbi čl. 347. st. 4. u vezi čl. 341. st. 1. toč. 1. ZKP iz izreke presude mora biti vidljivo za koje se djelo okrivljenik oglašava krivim, uz naznaku činjenica i okolnosti koje Čine obilježja krivičnog djela te onih o kojima ovisi primjena određene odredbe krivičnog zakona. Obilježja krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz čl. 245. st. 1. (sada čl. 196. st. 1.) OKZRH vidljiva su iz zakonskog opisa tog djela u kome umišljaj nije posebno istaknut, pa stoga nije bilo potrebe ni da se on ističe u izreci presude. Nužni sastavni dio izreke presude su posebna obilježja pojedinih krivičnih djela, a ne obilježja krivičnog djela uopće, među koja spada i oblik krivnje (inače bi u izreku uvijek trebalo stavljati ne samo oblik krivnje, nego i protupravnost, uračunljivost itd).

Ispravno je i stajalište Okružnog suda u Puli u presudi drugoga stupnja da se navedeno krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz čl. 245. st. 1. OKZRH može počiniti i s eventualnim umišljajem a što se u zahtjevu pobija. Tamo gdje je zakonodavac htio ograničiti odgovornost samo na direktni umišljaj, on je to učinio riječima "u namjeri" ili "znajući" ili na neki drugi način, a u opisu krivičnog djela iz čl. 245. st. 1. OKZRH takvog ograničenja nema. Nema nikakve sumnje da i počinitelj koji nije siguran je li neka tvar opojna droga ali je stavlja u promet i uz pretpostavku da ona to jest i koji na taj način pristaje da ostvari sva obilježja tog krivičnog djela i postupa s eventualnim umišljajem, čini to krivično djelo kao i počinitelj koji postupa s direktnim umišljajem.

Ispravno je i pravno shvaćanje Okružnog suda u Puli da je za postojanje navedenog krivičnog djela dovoljno da počinitelj znade da je opojna droga namijenjena prodaji, a da nije odlučno da li on sam namjerava izvršiti tu prodaju, jer je smisao tog krivičnog djela da se pod njegov udar stave svi oni koji na bilo koji način pridonose prometu opojnim drogama, a ne samo oni koji ih neposredno prodaju.

Svi ostali navodi u zahtjevu osuđenika svode se na činjenična razmatranja i predstavljaju pokušaj osuđenika da podvrgne kritici pobijane presude zbog, po njegovom mišljenju pogrešno utvrđenog umišljaja. Kako se zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ne može podnositi niti zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (argumentum a contrario iz čl. 414. ZKP), to se ovaj Vrhovni sud nije upuštao u ocjenu tih osuđenikovih razmatranja.

Iz navedenih razloga valjalo je presuditi kao u izreci (čl. 416. u vezi čl. 408. ZKP).

U Zagrebu, 24. studenog 1993.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka,v.r.

Kocijančić Erika, v.r.