Rev-x-479/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 479/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Lj. V., OIB: ... iz N. G., kojeg zastupa punomoćnica S. Đ., odvjetnica u N. G., protiv tuženika E. o. d.d. Z., OIB: ...., Z., kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. i p. iz O., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi broj Gž x-72/2014-2 od 7. listopada 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novoj Gradiški broj P-154/03-15 od 28. svibnja 2014., u sjednici održanoj 2. rujna 2015.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je zahtjev tužitelja kojim od tuženika zahtjeva da mu na ime naknade štete s osnove izgubljene zarade isplati iznose pobliže navedene u izreci za razdoblje od studenoga 2002. do travnja 2014. te da mu ubuduće, od svibnja 2014. pa sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti, isplaćuje mjesečnu rentu 2.075,46 kn s pripadajućom kamatom. Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove 31.194,50 kn s pripadajućim kamatama.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP), navodeći da istu podnosi u svezi čl. 385. ZPP zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te ukine nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

U ovom predmetu dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP jer vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Neosnovano tužitelj ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. To zbog toga jer obrazloženje pobijanih presuda sadrži jasne i neproturječne razloge koji kao takvi ne proturječe sadržaju spisa, pa tako niti nalazu i mišljenju medicinskog vještaka dr. I. R. (list 160-163 spisa), koji je k tomu na ročištu 28. travnja 2010. obrazložio svoje mišljenje i pritom je i prema ocjeni ovoga suda otklonio prigovore tuženika u odnosu na pisani nalaz i mišljenje.

Sadržajem revizije tužitelj ukazuje na bitnu povredu odredaba iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 375. st. 1. ZPP koja da je učinjena pred drugostupanjskim sudom. Međutim, prema ocjeni ovoga suda neosnovano tužitelj ukazuje na navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer je drugostupanjski sud ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja.

Navode revizije kojima se preocjenjuju izvedeni dokazi odnosno izražava nezadovoljstvo pobijanom presudom i prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja nije bilo moguće uzeti u razmatranje jer isti prema odredbi čl. 385. ZPP nisu razlozi zbog kojih je dopušteno podnijeti reviziju.

Predmet spora je zahtjev za isplatu naknade štete s osnove izgubljene zarade.

Tužitelj u tužbi navodi da je kao suputnik 6. travnja 1997. zadobio teške tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi (u vrijeme kada je bio djelatna vojna osoba) za koju je odgovoran tuženik, da mu je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO) od 23. prosinca 2002. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad u iznosu od 1.269,45 kn, te da je istim rješenjem utvrđeno da je kod tužitelja profesionalna nesposobnost za rad nastala uslijed bolesti 20% i ozljede izvan rada 80%, odnosno uslijed ozljeda zadobivenih u navedenoj prometnoj nezgodi. Stoga potražuje izgubljenu zaradu, koja je razlika iznosa koji dobiva ostvarivanjem prava iz mirovinskog osiguranja i plaće koju bi, da mu nije prestala djelatna vojna služba ostvarivao. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužitelj kao suputnik u osobnom automobilu u prometnoj nezgodi od 6. travnja 1997. za koju je odgovoran tuženik zadobio tjelesne ozljede te da je u svezi istih ostvario naknadu štete u postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Novoj Gradiški pod brojem P-409/00 (presuda Općinskog suda u Novoj Gradiški broj P-409/00 od 24. srpnja 2008. djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-1585/08 od 31. ožujka 2009.),

- da iz nalaza i mišljenja liječnika vještaka dr. I. R. od 4. veljače 2010. i njegova usmenog očitovanja na ročištu 28. travnja 2010. proizlazi da je tužitelj bio radno nesposoban od 6. travnja 1997. do 18. ožujka 1998. nakon čega je nastavio raditi kod tuženika na poslovima snajperist-ciljač,

- da iz podataka pravne službe MORH-a Republike Hrvatske od 22. srpnja 2010. proizlazi da je tužitelj bio raspoređen 18. ožujka 1998. na ustrožno mjesto ciljač-snajperista sve do 1. veljače 2002. kada je razriješen radi bolesti,

- da je tužitelj ponovno imao prometnu nezgodu 28. siječnja 2002. kojom je prilikom „sletio“ s ceste,

- da iz nalaza i mišljenja liječnika vještaka dr. I. R. od 4. veljače 2010. proizlazi da je profesionalna nesposobnost za posao snajperista-ciljača kod tužitelja nastupila isključivo zbog posljedica zadobivenih ozljeda u prometnoj nezgodi od 28. siječnja 2002. (ozljeda 12. prsnog i prvog slabinskog kralješka sa zaostalim oštećenjima i pripadajućih živčanih vlakana), te psihijatrijskog oboljenja kao posljedice sudjelovanja u Domovinskom ratu – kroničnog PTSP- a s odgođenim javljanjem,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka dr. I. R. od 4. veljače 2010. proizlazi da je u ranijoj prometnoj nezgodi 6. travnja 1997. tužitelj zadobio blago oštećenje funkcije lijeve noge, skočnog zgloba i blago ograničene unutarnje rotacije oba kuka,

- da je tužitelju rješenjem HZMO-a od 23. prosinca 2002. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad u iznosu od 1.269,45 kn te da iz istog proizlazi da je kod tužitelja profesionalna nesposobnost za rad nastala uslijed bolesti 20% i ozljede izvan rada 80%.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da posljedice ozljeda koje je tužitelj zadobio u prometnoj nezgodi od 6. travnja 1997. za koju je odgovoran tuženik, nisu u uzročno posljedičnoj vezi s njegovim umirovljenjem od 1. studenoga 2002. Prema tome, nisu ispunjene osnovne pretpostavke odgovornosti za štetu.

Stoga je tužbeni zahtjev odbijen.

Pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev odbili.

Osnovne pretpostavke odgovornosti za štetu su štetnik, štetna radnja, šteta, uzročna veza i protupravnost. Uzročna veza je veza između štetne radnje i štete koja mora postojati da bi došlo do odgovornosti za štetu.

Polazeći od činjeničnih utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da ne postoji uzročna veza između posljedica ozljeda koje je tužitelj zadobio u prometnoj nezgodi od 6. travnja 1997. i umirovljenja tužitelja. Naime, pravilnost ocjene nižestupanjskih sudova da je tužitelj umirovljen zbog posttraumatskog stresnog poremećaja prouzrokovanog sudjelovanjem u Domovinskom ratu i posljedica ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi 28. siječnja 2002., a ne zbog posljedica ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi 6. travnja 1997. za koju je odgovoran tuženik, revizijskim navodima nije dovedena u sumnju. Kako do odgovornosti za štetu dolazi samo onda kada između štetne radnje (kao uzroka) i štete (kao posljedice) postoji uzročna veza – kauzalni neksus, a koja pretpostavka u konkretnom slučaju nije ostvarena, pravilno su nižestupanjski sudovi imajući na umu odredbu čl. 154. st. 1. u vezi čl. 195. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01

– dalje: ZOO) odbili zahtjev tužitelja da mu tuženik s osnove izgubljene zarade isplati razliku između plaće koju bi primao da je ostao raditi i mirovine koju prima sukladno rješenju HZMO-a te da mu ubuduće plaća mjesečnu rentu s iste osnove.

Pritom valja reći da, iako su točni navodi revizije da je sud vezan pravomoćnim rješenjem upravnog tijela čiju pravilnost i zakonitost ne može ispitivati, takvi navodi u konkretnom slučaju, nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Naime, u smislu odredbe čl. 12. st. 1. ZPP sud je vezan ne samo za odluku upravnog tijela u granicama njezine pravomoćnosti, nego i za činjenična utvrđenja u toj odluci koja supstanciraju sadržaj te odluke. Nižestupanjski sudovi su imajući na umu izreku rješenja HZMO od 23. prosinca 2002. – „Osiguraniku V. Lj. rođ. ... djelatnoj vojnoj osobi, priznaje se, počevši od 1. 11. 2002. pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad…“ (list 11 spisa) i činjenična utvrđenja da je kod osiguranika (V. Lj.) dana 1. studenoga 2002. nastala profesionalna nesposobnost za rad zbog ozljede izvan rada 80% i bolesti 20% (list 12 spisa) i prema ocjeni ovoga suda bili slobodni u rješavanju pitanja uzročne veze između ozljeda tužitelju zadobivenih u prometnoj nezgodi 6. travnja 1997. i njegova umirovljenja i s tim u svezi štete s osnove izgubljene zarade. Prema tome, kada su nižestupanjski sudovi zaključili da ne postoji uzročna veza štetnog događaja – prometne nezgode od 6. travnja 1997. u kojoj je tužitelj ozlijeđen (kao uzroka) i nastale štete (kao posljedice), to nedostaje jedna od osnovnih pretpostavki odgovornosti za štetu, pa je tužbeni zahtjev pravilno odbijen.

Konačno, tužitelj se poziva u reviziji i na povredu odredbe čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori, broj 6/99 i 8/99 i dalje: Konvencija) koja je u primjeni temeljem odredbi Zakona o potvrđivanju Konvencije („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02) i tvrdi da dosadašnji tijek postupka upućuje na to da tužitelj nije imao pravo na pošteno suđenje i da su mu time povrijeđena temeljna ljudska prava.

Polazeći od navedene odredbe Konvencije, a prema odredbama Zakona o parničnom postupku, tužitelj je imao omogućen pristup sudu tako što se raspravljalo o njegovim zahtjevima u sudskom kontradiktornom postupku. Tužitelj je predlagao izvođenje dokaza, prvostupanjski sud je o tome koje će od predloženih dokaza izvesti odlučio u skladu s odredbom čl. 220. st. 2. ZPP, ocijenivši iste sukladno odredbi čl. 8. ZPP, pa prema shvaćanju ovog revizijskog suda tužitelj neosnovano iskazuje na povredu odredbe čl. 6. Konvencije.

Pravo na pristup sudu i na pravično suđenje ne isključuje mogućnost da stranka bude odbijena s tužbenim zahtjevom ukoliko je neosnovan. Zbog navedenog neosnovani su revizijski navodi kojima tužitelj smatra da je u ovom postupku došlo do kršenja prava na poštenu sudsku zaštitu jer iz navoda tužitelja ne proizlazi postojanje okolnosti koje bi ukazivale da bi bila povrijeđena njegova prava zajamčena čl. 6. Konvencije.

Zbog svega navedenog na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 2. rujna 2015.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.