Rev-1296/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1296/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak-Radej, mr. sc. Lucije Čimić, Jasne Guštek i Jasenke Žabčić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. C. iz P., zastupanog po punomoćniku N. S., odvjetniku u P., protiv tuženice S. D. K. iz P. (vlasnice trgovačkog obrta na malo A. P.), zastupane po punomoćnici V. S., odvjetnici u P., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli, posl. br. Gž-1494/07 od 15. prosinca 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli posl. br. P-175/06 od 2. veljače 2007., u sjednici održanoj 23. ožujka 2011.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženica plati iznos 188.733,74 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 1. siječnja 2003. do isplate te naknadi trošak postupka. Pod toč. II. izreke naloženo je tužitelju da tuženici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 9.455,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv presude drugostupanjskog suda reviziju je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i obje nižestupanjske presude preinači tako da usvoji tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova parničnog postupka, podredno obje nižestupanjske presude ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženica nije odgovorila na reviziju tužitelja.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ovoga Zakona.

Ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8., na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno čl. 392. a. st. 1. ZPP.

U presudama su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presuda navodi u sadržaju isprava i samih tih isprava, posebno ugovora o cesiji sklopljen 15. siječnja 2003. te iskaza datih u tijeku postupka. Presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati. Stoga nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se poziva revident.

Postupak pred nižestupanjskim sudovima proveden je u skladu s odredbama ZPP, ocjenom svakog dokaza i svih dokaza zajedno, sukladno čl. 8. i 7. ZPP.

Prema odredbi čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, pa tako provesti i dokaz saslušavanjem svjedoka. Stoga, odbijanjem prijedloga za provođenje tog dokaza, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP koja je mogla utjecati na donošenje zakonite i pravilne presude.

Drugostupanjski sud u žalbenom postupku je ocijenio sve žalbene navode koji su odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom sporu, pa nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 375. st. 1. ZPP.

U reviziji tužitelj ocjenjuje i daje svoju ocjenu provedenih dokaza. Revident time ističe prigovore činjenične naravi. Međutim, odredbom čl. 385. ZPP navedeni su razlozi zbog kojih se revizija može izjaviti, a među njima nije razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa navodi u tom pravcu nisu ni uzeti u razmatranje.

Predmet spora je potraživanje tužitelja po osnovi ugovora o cesiji, sklopljenog 15. siječnja 2003.

U postupku je utvrđeno da je tužitelj kao cesionar, odnosno novi vjerovnik - primatelj i M. poduzeće za posredovanje i trgovačko zastupanje u unutrašnjem prometu i procjenu imovine s.p.o. P., kao cedent, odnosno stari vjerovnik - ustupitelj (dalje: M. s.p.o.), sklopili ugovor o cesiji 15. siječnja 2003. kojim cedent svoje potraživanje koje ima prema tuženici S. D. K. (vl. A. trgovački obrt na malo iz P.), kao cesusu - dužniku, ustupa cesionaru - tužitelju u iznosu 188.133,74 kn (čl. 1.).

Dakle, cedent - stari vjerovnik je svoja potraživanja koja je imao prema svom cesusu (dužniku) - tuženici ustupio u korist tužitelja. Utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju naplate novčane tražbine time da tužitelj u tijeku postupka nije dokazao osnovanost svog potraživanja, a time ni osnov potraživanja prema tuženici, budući da to iz ugovora o cesiji ne proizlazi (čl. 2. ugovora). Sudovi su u tijeku postupka utvrdili da je nad cedentom, odnosno starim vjerovnikom - ustupiteljem M. s.p.o. pokrenut likvidacijski postupak 14. siječnja 1999. te da je isti okončan 2. srpnja 2003. (a upis brisanja proveden 17. studenoga 2003.), dok je predmetni ugovor o cesiji sklopljen 15. siječnja 2003., znači u tijeku likvidacijskog postupka. Pored toga, iz navedenog ugovora o cesiji sudovi su utvrdili da je kao stari vjerovnik označen M. s.p.o. (bez oznake da je u likvidaciji), a ugovor nije potpisala tuženica kao dužnik.

Iz navedenog, sudovi zaključuje da tužitelj u tijeku postupka nije dokazao postojanje svog potraživanja prema tuženici, kao vlasnici obrta, a niti potraživanje M. s.p.o. prema tuženici, imajući na umu da se tek na raspravi pozvao na kratkoročnu pozajmicu koju u tijeku postupka nije priložio, niti naveo kada je ista sklopljena i dospjela. Drugostupanjski sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode tužitelja da tuženica nije osporila utuženo potraživanje, budući suprotno proizlazi iz dokaza priloženih u spisu.

Na temelju naprijed utvrđenog, pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da tužitelj u tijeku postupka nije dokazao osnovanost utuženog potraživanja u odnosu na tuženicu.

Ugovor o ustupu (cesija) je ugovor vjerovnika (cedenta) s trećom osobom (cesionarom) na temelju koga tražbina iz obveze prelazi od dosadašnjeg vjerovnika na tu treću osobu kao novog vjerovnika. To je i pomoćni pravni posao, pa se odnos između cedenta i cesionara ocjenjuje po osnovnom poslu. Cesijom se mijenja samo subjekt tražbine, pa dužniku pripada pravo na isticanje svih prigovora koje je od ranije imao, pa se postojanje tražbine ocjenjuje prema osnovnom poslu (čl. 436. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, “Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 – dalje: ZOO).

Stoga su odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja sudovi pravilno primijenili materijalno pravo (čl. 436. ZOO, imajući na umu i odredbe čl. 113. do 128. Zakona o trgovačkim društvima, “Narodne novine” br. 111/93) i čl. 221. a. ZPP.

Zbog toga ne postoji razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP), kako to smatra revident.

Na temelju čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 23. ožujka 2011.

Predsjednika vijeća:

Ivan Mikšić, v. r.