Rev-1617/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1617/1995-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i Katarine Buljan, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B.B. iz S.B., … , koga zastupa punomoćnik Ž.R., odvjetnik u S.B., protiv tuženika Poduzeće za c.O., …, radi naknade štete, rješavajući reviziju izjavljenu od tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Požegi od 15. prosinca 1993. godine, br. Gž-354/93., kojom je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i u odnosu na tuženika Poduzeće za ceste potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 15. prosinca 1992. godine, br. P-1518/90., u sjednici održanoj dana 17. veljače 1999. godine,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja se prihvaća, te se ukida presuda Županijskog suda u Požegi od 15. prosinca 1993. godine, br. Gž-354/93. i u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika Poduzeće za ceste Osijek presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 15. prosinca 1992. godine, br. P-1518/90. i u tom dijelu se predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odluka o trošku revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 15. prosinca 1992. godine, br. P-1518/90. suđeno je:

"Odbija se tužba i tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

I i II tuženi su dužni tužitelju na ime naknade štete platiti iznos od 838.659 HRD, sa zakonskim zateznim kamatama od 27. studenog 1991. godine, pa do konačne isplate, kao i platiti troškove parničnog postupka, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja."

Presudom Županijskog suda u Požegi od 15. prosinca 1993. godine, br. Gž-354/93. odlučeno je: "Žalba tužitelja B.B. odbija se kao neosnovana i potvrđuje pobijana presuda u dijelu koji se odnosi na II tuženika Poduzeće za c.O.."

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložio da sud reviziju prihvati i pobijane presude preinači ili da pobijane presude ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje sve uz naknadu parničnog troška tužitelju.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja sud prvog stupnja dostavio je, pozivom na odredbu čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91. i 91/92. - dalje ZPP), na odgovor tuženici i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetniku.

Tuženi nije odgovorio na izjavljenu reviziju, niti se o istoj izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je osnovana.

U ovoj je pravnoj stvari tužitelj u odnosu na tuženika Poduzeće za c.O. tužbenim zahtjevom zatražio naknadu štete koja je za tužitelja nastala u štetnom događaju - prometnoj nezgodi 27. veljače 1988. godine, navodeći da je II tuženik kriv za to što unatoč obavijesti policijske stanice Đ. nije osposobio kolnik ispred benzinske stanice u Đ. tako da je u vrijeme nastanka prometne nesreće prema tvrdnji tužitelja kolnik bio pod vodom s time da je dubina vode na kolniku bila 10 do 15 cm, uslijed čega da je tužitelj naletio na rupu na cesti i slijetio s ceste automobilom te pretrpio štetu.

Tužitelj je, dakle, tvrdio, a to ponavlja i u reviziji da je do štete došlo zbog gubitka kontrole nad vozilom: 1. zbog veće količine vode na kolniku i 2. zbog udarne rupe na kolniku koju zbog vode na kolniku nije mogao primijetiti.

Iz provedenog vještačenja po vještaku F.G. (na ročištu 11. travnja 1989. godine), proizlazi: "prisutnost vode u dubini od 10 do 15 cm mogla je imati negativnog utjecaja u vidu stvaranja tzv. vodenog klina pri čemu dolazi do akva plana i izdizanja vozila iznad površine puta tj., odvajanja točkova sa gumom, a što izaziva nestabilnost, bitno smanjen koeficijent trenja i prijanjanja vozila uz površinu puta, a čime dolazi do nestabilnosti i smanjuje mogućnosti voženja vozila u prethodnom smjeru kretanja."

Iz navedenog bi proizlazilo da bi velika količina vode na kolniku u dužini od 30 metara i dubini 10 do 15 cm mogla imati utjecaja na nastanak štetnog događaja.

Nižestupanjski su sudovi odgovornost Poduzeća za c.O. cijenili samo kroz utvrđenje i ocjenu da li je na kolniku bila udarna rupa, te utvrdivši da nema dokaza o postojanju udarne rupe ocijenili da ne postoji odgovornost Poduzeća za c.O. za nastalu štetu tužitelju.

Revident osnovano prigovara pravilnost takve ocjene nižestupanjskih sudova.

Poduzeće za c.O., kao organizacija za održavanje ceste zakonom je obvezana (čl. 16. Zakona o cestama ("Narodne novine", br. 29/84. koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete) održavati javne ceste u takvom stanju da se na njima može obavljati siguran i nesmetan promet za koji je namijenjena cesta. Ako organizacija za održavanje ceste ne održava ceste na način iz stavka 1. ovoga članka, te uslijed toga za sudionike u prometu i na cesti nastupi šteta organizacija za održavanje ceste odgovorna je za tu štetu.

U okviru održavanja ceste u stanju da se na njoj može obavljati siguran promet, predstavlja po ocjeni ovoga suda i uklanjanje predmeta i materijala koji se nalaze na kolniku i koji sprečavaju odvijanje prometa na siguran način, pa tako i uklanjanje vode s kolnika.

Kako nižestupanjski sudovi, kod ocjene postojanja ili nepostojanja odgovornosti (ili podijeljene odgovornosti sa tužiteljem kao oštećenikom) za nastalu štetu tužitelju nisu cijenili da li je tako velika količna vode na kolniku bila ili mogla biti uzrokom nastanka štetnog događaja, to ovaj sud nije u mogućnosti ocijeniti pravilnost primjene materijalnog prava, te je revizija tužitelja prihvaćena i primjenom čl. 395. st. 2. ZPP u pobijanom dijelu presude nižestupanjskih sudova ukinute.

U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će utvrditi okolnosti na koje je upozoren ovom odlukom, te ukoliko utvrdi i ocijeni da je voda na kolniku mogla biti uzrokom nestabilnosti vozila na cesti i slijetanja tužitelja s ceste utvrditi da li su prometni znakovi upozoravali tužitelja na opasnost na tom dijelu ceste, kolika je bila brzina kretanja tužitelja i da li je i način upravljanja motornim vozilom od strane tužitelja imao utjecaja na nastanak štetnog događaja.

Ovo zato što je u prigovoru Poduzeća za c.O. da nije odgovorna za štetu sadržan i prigovor oslobođenja od odgovornosti (čl. 177. st. 3. ZOO).

Tek nakon što postupi po navedenom moći će sud prvog stupnja donijeti novu i na zakonu zasnovanu presudu.

Odluka o trošku temeljena je na čl. 166. st. 3. Zakona o parničnom postupku.

U Zagrebu, 17. veljače 1999.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent

(Štefica Klepac)