Rev-1214/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1214/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića kao predsjednika vijeća, te dr. Ivana Kaladića, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. Andrije Erakovića i Miljenke Vraničar kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. B. iz Š., koju zastupa Ž. Č., odvjetnik u Š., protiv tuženika A. d.d. iz Š., koga zastupa R. V., odvjetnik u Š., radi utvrđenja i poništenja, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Šibeniku od 10. srpnja 2000. godine, br. Gž 431/00, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku od 15. veljače 2000. godine, br. P 1642/97, u sjednici održanoj dana 29. siječnja 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da ugovor o radu zaključen s tuženikom nije prestao na zakonit način, pa da se ima smatrati da tužiteljici pripadaju sva prava temeljem ugovora o radu zaključenog 25. ožujka 1996. godine na neodređeno vrijeme, te da se poništava kao nezakonita odluka tuženika od 26. lipnja 1997. godine kojom je odbijen zahtjev tužiteljice za zaštitu prava.

Drugostupanjski sud potvrdio je presudu prvostupanjskog suda.

Protiv presude drugostupanjskog suda tužiteljica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije ili da ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju, a ni državni odvjetnik Republike Hrvatske se o njoj nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužiteljica temeljem ugovora o radu od 25. ožujka 1996. godine kod tuženika obavljala poslove konobara, i to u menzi tuženika, da je 1. lipnja 1997. godine usmenim priopćenjem raspoređena na radno mjesto na kolodvoru, da je odlukom tuženika od 5. rujna 1997. godine tužiteljici otkazan ugovor o radu zaključen 25.ožujka 1996. godine iz poslovno uvjetovanih razloga, da je ona podnijela zahtjev za zaštitu prava koji je tuženi odbio, nakon čega nije tražila sudsku zaštitu.

Iz tih razloga sudovi nižega stupnja su tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim.

Pravno stajalište nižestupanjskih sudova je pravilno.

Kako je nedvojbeno da tužiteljica nije u zakonom predviđenom roku tražila sudsku zaštitu protiv odluke tuženika od 5. rujna 1997. godine o otkazu ugovora o radu, to je ta odluka konačna, a kao posljedica toga je prestanak važenja ugovora o radu od 25. ožujka 1996. godine nakon proteka otkaznog roka.

Zato su nižestupanjski sudovi utoliko tužbeni zahtjev s pravom ocijenili neosnovanim.

Jednako tako, budući da je tuženik, po vlastitoj tvrdnji, koju tužiteljica nije porekla, stavio izvan snage odluku od 26. lipnja 1997. godine, kojom je odbio tužiteljičin zahtjev za zaštitu prava zbog nezakonitog raskida ugovora o radu, i to odlukom od 16. srpnja 1997. godine, zaključuje se da sporna odluka više ne postoji, pa su stoga nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili i taj dio tužbenog zahtjeva za poništenje navedene odluke neosnovanim.

Tužiteljica je, međutim, tvrdila u dosadašnjem postupku, a to ponavlja i u reviziji, da je tuženik faktično na nezakonit način raskinuo ugovor o radu prije 5. rujna 1997. godine, tj. 1. lipnja te godine, o čemu joj nije dostavio odluku u pisanom obliku, pa je ona saznavši za nju uložila zahtjev za zaštitu prava, koji zahtjev je on odbio svojom odlukom od 26. lipnja 1997. godine, a koju je stavio izvan snage kao što je prije navedeno. Tvrdi da je ona nakon toga faktično radila kod drugog poslodavca, tj. u prodavaonici S. na autobusnom kolodvoru u Š., a tuženik da joj nije priznao prava temeljem ugovora o radu u tom razdoblju.

Tužiteljica ne navodi konkretno koja prava temeljem ugovora o radu joj nije priznao tuženik.

Iz njezinog stranačkog iskaza (list 15) proizlazi da je ona prihvatila tuženikovu ponudu i od 1. lipnja 1997. godine do 25. rujna 1997. godine radila na drugom radnom mjestu, te da je cijelo to vrijeme primala plaću od tuženika. Pored toga upisan joj je sav radni staž iz čega proizlazi da su joj priznata sva prava temeljem ugovora o radu.

Te činjenice upućuju na zaključak da ona nema pravni interes za tužbu na utvrđenje kao što je predmetna (čl. 187. st. 1. Zakona o parničnom postupku – ZPP).

Iz tih razloga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili kako procesno, tako i materijalno pravo, pa stoga revizija nije osnovana, te ju je kao takvu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 29. siječnja 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v.r.