Revr-358/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 358/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, te Gordane Matasić-Špoljarić, Ivke Zlokić, Gordane Gasparini i Ljubice Munić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. B. iz S., zastupanog po punomoćniku P. J. i J. P., odvjetnicima iz S., protiv tuženika „P.“ d.o.o. S., zastupanog po punomoćnicima V. L. i Ž. V., odvjetnicima iz S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž 4325/05 od 12. siječnja 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P 1597/05 od 16. rujna 2005., u sjednici održanoj dana 1. kolovoza 2007.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika „P.“ d.o.o. iz S. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja, kojom je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 8.398,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose pobliže označene u izreci te presude, kao i za naknadu troškova parnice u iznosu od 4.673,50 kn. Protiv te presude drugostupanjski sud je dopustio reviziju u smislu odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP) zbog toga što odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja: je li poslodavac ovlašten zbog poremećaja u poslovanju i neostvarenja zacrtanih poslovnih planova na razini trgovačkog društva, jednostrano, bez pristanka radnika, umanjiti osnovnu plaću radniku.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati na ponovni postupak. U odgovoru tužitelj osporava navode revizije i predlaže da se kao neosnovana odbije. Revizija tuženika nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike između isplaćene plaće i osnovne plaće, koju je tuženik jednostrano umanjivao u vremenu od 1. siječnja 1999. do 1. rujna 2000., zbog neostvarenog očekivanog poslovnog uspjeha na nivou trgovačkog društva za 10 do 30%.

Na temelju odredbe čl. 385. a. ZPP pobijana presuda je ispitivana, po reviziji tuženika, samo u granicama razloga zbog kojih je drugostupanjski sud dopustio reviziju u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

Zbog toga što je revizija dopuštena samo zbog određenog materijalnopravnog pitanja, revizijski sud nije ovlašten ispitivati i osnovanost revizijskih razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

U dokaznom postupku je utvrđeno, da je tuženik zbog neostvarenih planova prometa na razini društva umanjivao osnovnu plaću svim radnicima za isti postotak, iako nije imao razrađen sustav praćenja učinka svakog pojedinog radnika, što je u suprotnosti s odredbama čl. 81. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95 i 65/95), čl. 28. Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine ("Narodne novine", broj 41/98), odredbama Pravilnika o radu tuženika i Ugovora o radu sklopljenog među strankama 29. ožujka 1996.

Knjigovodstveno-financijskim vještačenjem sud je utvrdio da razlika između isplaćene i pripadajuće osnovne plaće za utuženo vrijeme iznosi 8.398,74 kn.

Tuženik navodi u reviziji, da u spornom vremenu u poslovanju tvrtke nije bila ostvarena planirana dobit, pa smatra da je opravdano smanjivao plaću radnicima kako bi spasio trgovačko društvo. Smatra posve logičnim i pravno utemeljenim, da sama činjenica neostvarivanja plana znači ujedno i neostvarivanje određenih obveza iz ugovora o radu, što onda rezultira i smanjenjem plaća radnicima.

Međutim, takovo pravo tuženika, na jednostrano smanjenje osnovne plaće svim radnicima u istom postotku, ne proizlazi iz zakona i drugih radnopravnih propisa kao ni ugovora o radu. Poslovi i radni zadaci na pojedinim radnim mjestima razlikuju se prema složenosti, uvjetima rada i dr., pa kad bi poslodavac i mogao smanjiti osnovnu plaću, to smanjenje bi trebalo ovisiti o učinku svakog pojedinog radnika.

Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o radu je propisano da poslodavac kojeg obvezuje kolektivni ugovor ne smije radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjem od iznosa određenog kolektivnim ugovorom.

Iz odredbe čl. 28. Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine proizlazi da osnovna plaća utvrđena u smislu odredbi tog Ugovora predstavlja najniži iznos kojeg je poslodavac dužan isplatiti zaposleniku za puno radno vrijeme i normalni učinak.

Prema tome, poslodavac kojeg obvezuje kolektivni ugovor ima obvezu isplatiti plaću koja ne može biti niža od iznosa određenog tim kolektivnim ugovorom.

Ostvarenje planirane dobiti u poslovanju društva predstavlja poslovni rizik trgovačkog društva, kojeg poslodavac ne može prebaciti na teret radnika umanjujući njegovu najnižu plaću, koju je obvezan isplatiti, jer sama činjenica neostvarivanja planirane dobiti ne mora značiti i neostvarivanje normalnog učinka pojedinog radnika i određenih obveza iz ugovora o radu.

Iz svih navedenih razloga sudovi nižeg stupnja pravilno su primijenili materijalno pravo kad su prihvatili zahtjev tužitelja za isplatu utužene razlike plaće.

Zbog toga što nisu ostvareni razlozi pogrešne primjene materijalnog prava radi kojih je revizija izjavljena, valjalo je istu odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 1. kolovoza 2007.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.