Rev-67/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 67/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak- Radej i Miroslave Vekić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. S. iz C., zastupanog po J. M., odvjetnici iz N. G., protiv I-tuženika A. Č. iz Z., i II-tuženika M. S. iz P., zastupanih po L. M., odvjetniku u Z., radi ništavosti ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora, odlučujući o reviziji I-tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 2. ožujka 2004. br. Gž-463/02, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 13. travnja 2001. br. P-15092/99, u sjednici održanoj dana 7. rujna 2005. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija I-tuženika A. Č. kao neosnovana.

Obrazloženje

Navedenim presudama utvrđen je ništavim ugovor od 23. rujna 1994. o prodaji poslovnog prostora, kojim su Z. S., A. H. i H. M. prodali I-tuženom A. Č. poslovni prostor u objektu na uglu ulice Stjepana Radića i Moše Pijade (sada Cehovska 8) u P., suteren, površine 287,35 m², za 185.000 DEM, a odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavim ugovora o prodaji istog poslovnog prostora ugovorom od 11. studenog 1996. kupcu M. S. za 345.000 DEM.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev i ugovor o prodaji poslovnog prostora od 23. rujna 1994. utvrđen ništavim, I-tuženik je izjavio reviziju iz svih revizijskih razloga, predlažući ukidanje nižestupanjskih presuda.

Revident posebno ne obrazlaže svaki revizijski razlog, već općenito smatra pogrešnom ocjenu nižestupanjskih sudova da je predmetni ugovor od 23. rujna 1994. ništav zato što je protivan odredbi čl. 69. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima (“Narodne novine”

i takvom stajalištu tvrdnju

br. 53/91, 9/92 i 77/92 – u daljem tekstu: ZOVO), suprotstavljajuć da je prava volja stranaka bila zaključenje kupoprodajnog ugovora a ne nekog drugog ugovora koji bi zamijenio hipoteku. Smatra da to potvrđuje činjenica što je I-tuženik odmah preuzeo ključeve kupljenog prostora i ulagao znatna sredstva u isti poslovni prostor. Ustraje i u tvrdnji da tužitelj kao samo jedan od trojice suvlasnika nije ovlašten zahtijevati ništavost cijelog ugovora, u čemu nalazi bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03– u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio protivnoj stranci na odgovor i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske ovlaštenom na podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Odgovor na reviziju nije podnijet, niti se Državno odvjetništvo Republike Hrvatske izjasnilo o podnijetoj reviziji.

Revizija I-tuženika nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavosti ugovora o prodaji kojim su Z. S., A. H. i H. M. prodali 23. rujna 1994. tuženiku svoj poslovni prostor u P., pobliže opisan u izreci prvostupanjske presude, za iznos od 185.000 DEM i ništavost ugovora od 11. studenog 1996. kojim je I-tuženik isti poslovni prostor prodao novom kupcu M. S. za iznos od 345.000 DEM.

U postupku je utvrđeno:

1. da su Z. S., A. H. i H. M. zajedno kupili poslovni prostor u P. veličine 287,35 m² od Građevnog poduzeća P. P. za 2,574.656 dinara 1990. godine (list 8 – 10 spisa),

2. da je taj poslovni prostor za vrijeme Domovinskog rata služio potrebama Kriznog stožera P., a nakon rata da je H. M. trebao u njemu otvoriti disco-bar, radi čega su mu ostala dvojica suvlasnika dala pisanu punomoć kako bi mogao pribaviti sve potrebne dokumente za dobivanje dozvole obavljanja te djelatnosti,

3. da je H. M. 23. rujna 1994. s I-tuženikom sklopio ugovor o zajmu kojim mu je I- tuženik pozajmio iznos od 185.000 DEM, a H. M. se taj iznos obvezao vratiti do 5. siječnja 1995., u protivnom se H. M. obvezuje u svoje ime i u ime ostale dvojice suvlasnika potpisati kupoprodajni ugovor o prodaji istog poslovnog prostora zajmodavcu (ovdje I-tuženiku) u visini pozajmljenog iznosa, a koji ugovor će se realizirati tek ukoliko H. M. ne vrati zajam u ugovorenom roku,

4. da je istog dana kad i ugovor o zajmu sklopljen ugovor o prodaji navedenog poslovnog prostora, kojim vlasnici Z. S., A. H. i H. M. prodaju tuženiku poslovni prostor za 185.000,00 DEM,

5. da je H. M. poginuo u prometnoj nezgodi 15. veljače 1995. na dan otvaranja svog disco-kluba, a već 17. veljače 1995. I-tuženik je sporni ugovor o kupoprodaji navedenog poslovnog prostora predao Poreznoj upravi u P. na procjenu, radi uknjižbe svog prava vlasništva,

6. da je 11. studenog 1996. I-tuženik isti poslovni prostor prodao II-tuženiku M. S. za 345.000 DEM.

Sudovi su prihvatili prvi tužbeni zahtjev i utvrdili ništavim ugovor o prodaji poslovnog prostora I-tuženiku pozivom na odredbu čl. 69. ZOVO-a, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka pravnih poslova koji su predmet ovoga spora, a kojom odredbom je propisana ništavost odredbe ugovora o hipoteci, kojom hipotekarni vjerovnik ugovara za sebe pravo da u slučaju neisplate duga namiri svoje potraživanje stjecanjem prava vlasništva založene nekretnine.

Prvotuženik u reviziji tvrdi kako je prava volja stranaka bila upravo sklapanje kupoprodajnog ugovora kojim I-tuženik stječe pravo vlasništva spornog poslovnog prostora, no suprotno proizlazi iz činjenica utvrđenih u postupku, a iz navedenog se razloga, sukladno čl. 385. st. 3. ZPP, ne može izjaviti revizija.

Sudovi su utvrdili, da se već u čl. 3. Ugovora o zajmu od 23. rujna 1994. utvrđuje da se radi sigurnosti vraćanja zajma zajmoprimac obvezuje osigurati zaključenje kupoprodajnog ugovora za poslovni prostor i u cijeni visine zajma, a u čl. 4. da će takav kupoprodajni ugovor biti potpisan istovremeno kad i ugovor o zajmu, te da će kupac, dakle zajmodavatelj, ugovor prezentirati državnim organima i zatražiti upis prava vlasništva u zemljišnoj knjizi nakon isteka roka za vraćanje zajma, ukoliko ga zajmoprimac ne bi u roku vratio, te se doslovce navodi: "Što znači da ugovor o kupoprodaji stupa na snagu tek nakon isteka roka za vraćanje zajma i to ukoliko zajam ne bude u potpunosti vraćen."

Iz iznijetog proizlazi prava volja stranaka, pa su revizijske tvrdnje da je prava volja stranaka bila baš i isključivo stjecanje prava vlasništva I-tuženika na poslovnom prostoru, potpuno neosnovane.

Iako je člankom 69. ZOVO-a propisana ništavost ugovora o hipoteci kojom hipotekarni vjerovnik ugovara za sebe pravo da u slučaju neisplate duga namiri svoje potraživanje stjecanjem prava vlasništva založene nekretnine, a u konkretnom slučaju se radi o dva ugovora: ugovoru o zajmu i ugovoru o kupoprodaji, ipak je ugovor o kupoprodaji ništav, jer je prividan, budući da prikriva drugi pravni posao u kojem je predmet obveze nedopušten.

Na njegovu ništavost ne upućuje samo odredba članka 66. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – u daljnjem tekstu: ZOO), nego i odredba stavka 2. istog članka u svezi s člankom 47. ZOO-a, kojom je propisana ništavost ugovora kad je, između ostalog, predmet obveze nedopušten, a nedopušten je onaj predmet obveze koji je – prema odredbi čl. 49. ZOO-a – suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva.

Kako je sporni kupoprodajni ugovor prividan, jer prikriva ugovor o hipoteci, dakle nedopušten način stjecanja prava vlasništva založene nekretnine za slučaj neisplate duga, to je predmet takve obveze nedopušten, pa utvrđenjem ništavosti ugovora o prodaji od 23. rujna 1994. poslovnog prostora tuženiku, sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo, kako neosnovano smatra I-tuženik.

Neosnovana je također tvrdnja revidenta da bi se ništavost predmetnog ugovora mogla odnositi samo na tužitelja kao jednog od trojice prodavatelja, jer je odredbom čl. 109. ZOO-a propisano da se na ništavost može pozivati svaka zainteresirana osoba, pa i državni odvjetnik. Stoga prihvaćanjem tužbenog zahtjeva kojim je ugovor o prodaji poslovnog prostora I- tuženiku utvrđen ništavim u cijelosti, nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo niti je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka, kako neosnovano smatra revident.

Budući da nisu ostvareni revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava na koje ukazuje revident, kao ni one na koji revizijski sud primjenom odredbe čl. 386. ZPP glede bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP i pravilne primjene materijalnog prava pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju I-tuženika kao neosnovanu.

U Zagrebu, 7. rujna 2005. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v. r.