I Kž-9/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 9/1993-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja kao predsjednika vijeća, te mr. Branka Zmajevića i Milivoja Mikora kao članova vijeća i sudskog savjetnika Ileane Vinja kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. K.B. zbog krivičnog djela iz čl. 83. st. 1. KZRH u vezi čl. 19. st. 1. OKZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 23. studenog 1992. K-215/92, u sjednici održanoj 22. ožujka 1994., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. M.V.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba opt. B.K. kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Okružni sud u Zagrebu pobijanom presudom proglasio je krivim opt. K.B. zbog krivičnog djela iz čl. 83. st. 1. KZRH u vezi čl. 19. OKZRH činjenično i pravno opisanog u izreci te presude, te mu izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik zbog svih žalbenih osnova iz čl. 353. ZKP, a iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali u suštini zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni te predlaže da se pobijana presuda preinači, odnosno ukine.

Vraćajući spis, temeljem čl. 360. st. 2. ZKP, državni odvjetnik Republike Hrvatske predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Bitnu povredu odredaba krivičnog postupka (čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP) žalitelj nalazi u tome što navodno presuda suda prvog stupnja nema razloga o odlučnim činjenicama, budući sud prvog stupnja nije obrazložio da je optuženik prilikom izvršenja djela upotrijebio silu ili ozbiljnu prijetnju. Protivno tim navodima, u prvom redu treba reći da u pravnom opisu djela prvostupanjske presude stoji da je optuženik djelo počinio uz upotrebu sile. Za taj element ovog krivičnog djela sud prvog stupnja u svojoj presudi ističe razloge (str. 5, 6 i 7 presude) i nalazi da je optuženik upotrijebio takovu fizičku silu protiv oštećenice koja je mogla biti dovoljna da onesposobi njezin otpor. To obilježje krivičnog djela sud utvrđuje kako iz okolnosti da je oštećenica pretrpjela kritične zgode tjelesne povrede, te iz iskaza same oštećenice.

Prema tome, netočni su navodi žalitelja da u presudi suda prvog stupnja nema razloga o toj odlučnoj činjenici, pa prema tome ne opstoji bitna postupovna povreda na koju se ukazuje u žalbi kao ni bilo koja druga bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. ZKP, na čije postojanje pazi sud drugoga stupnja na temelju čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP.

Nije u pravu optuženik niti kada se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Na temelju rezultata glavne rasprave sud prvog stupnja je izveo pravilan zaključak da je optuženik pokušao prinuditi ošt. K.B. na obljubu, te je time učinio djelo koje mu se stavlja na teret. Za svoja činjenična utvrđenja sud je naveo iscrpne i razumljive razloge, koje kao valjane i potkrijepljene izvedenim dokazima u svemu prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Žalbenim navodima protiv prvostupanjske presude optuženik ne dovodi u sumnju pravilnost utvrđenih činjenica odlučnih za donošenje zakonite i valjane presude.

U vezi s ovom žalbenom osnovom žalitelj ističe da se presuda suda prvog stupnja nije mogla zasnivati isključivo na iskazu oštećenice, a to posebno jer se ona našla u situaciji kada je zbog neugodnosti pred susjedima odlučila da prijavi optuženika. Njen iskaz je, prema navodima žalitelja, tendenciozan, pristran, dat od očito zainteresirane osobe i na njemu se ne može temeljiti utvrđeno činjenično stanje.

Međutim, u odnosu na te prigovore, treba reći, da je prvostupanjski sud pravilno temeljio svoja utvrđenja ne samo na iskazu te svjedokinje već i na ostalim izvedenim dokazima, a posebno na podacima iz liječničke dokumentacije pravilno utvrdio da je optuženik pokušao upotrebom sile prinuditi oštećenicu na obljubu. Naime, povrede koje je pretrpjela oštećenica (prijelom rebara) nedvojbeno ukazuju na primjenu sile od strane optuženika i to upravo onakove sile kakovu je opisivala oštećenica u svom iskazu. Povreda lica i rebara oštećenice upravo se podudaraju sa opisom događaja, koji opis je ona sudu iznijela, pa nema nikakove sumnje u iskaz te svjedokinje.

Okolnost da se je oštećenica usprkos tih povreda uspjela obraniti od napada optuženika ukazuje da je njen otpor bio ozbiljan i trajan, taj otpor je bio očito izraz čvrste odluke da izbjegne obljubu od strane optuženika. Pravilno je dakle prvostupanjski sud postupio kada je u cijelosti prihvatio iskaz oštećenice potkrijepljen u cijelosti evidentiranim povredama, koje je ona kritične zgode pretrpjela.

Iz izloženog proizlazi da je prvostupanjski sud u potpunosti i pravilno utvrdio sve činjenice koje su od važnosti za ocjenu da je optuženik započeo sa primjenom sile sa namjerom da oštećenicu prisili na obljubu.

Stoga nije osnovan žalbeni osnov zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nije u pravu niti optuženik kada se žali zbog povrede krivičnog zakona, ističući da pravna kvalifikacija djela ne proizlazi iz činjeničnog opisa djela, budući sila koju je primijenio optuženik nije bila takovog intenziteta da bi mogla slomiti otpor oštećenice, koji otpor nije bio, prema tvrdnjama žalitelja, niti trajan niti ozbiljan. Tako, u stvari, optuženik pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u tome dijelu, o čemu je već naprijed bilo govora u ovoj presudi.

Kako je, prema tome prvostupanjski sud, na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio krivični zakon nije učinjena povreda krivičnog zakona iz čl. 355. toč. 4. ZKP, kao ni bilo koja druga povreda krivičnog zakona na optuženikovu štetu (čl. 366. st. 1. toč. 2. ZKP).

I Kž 9/93

Nije u pravu optuženik niti kada se žali zbog odluke o kazni.

Optuženik prigovara prvostupanjskoj presudi zbog izricanja teške kazne i tvrdi da je izrečena kazna krajnje preoštra, jer se radilo samo eventualno o pokušaju krivičnog djela.

Protivno tim navodima, pravilno je prvostupanjski sud cijenio prilikom odmjeravanja kazne optuženiku raniju višestruku osuđivanost te okolnost da je zloupotrijebio povjerenje oštećenice, kao i upornost koju je ispoljio prilikom pokušaja da počini krivično djelo. Nadalje je s pravom sud prvog stupnja kao olakotno uzeo optuženiku u obzir njegove osobne i obiteljske prilike. Obzirom na te okolnosti, bez obzira što je djelo ostalo u pokušaju, i po nalaženju ovog drugostupanjskog suda izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci po prvostupanjskom sudu ukazuje se primjerenom društvenoj opasnosti djela što ga je počinio optuženik, a posebno njegovoj ličnosti i ta kazna ostvarit će svrhu kažnjavanja iz čl. 31. i čl. 4. st. 2. OKZRH.

Stoga nije osnovana optuženikova žalba.

Radi toga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude i temeljem čl. 374. ZKP žalba optuženika odbijena.

U Zagrebu, 22. ožujka 1994.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

Milan Gudelj, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

/Štefica Klepac/