Rev-111/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 111/07-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, te Davorke Lukanović-Ivanišević, dr. Ivana Kaladića, mr. sc. Lucije Čimić i Ivke Zlokić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. R. iz N., zastupane po punomoćniku R. F., odvjetniku iz P., protiv tuženika P. d.d. P., zastupanog po punomoćnici V. B. M., odvjetnici iz P., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice izjavljene protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli broj Gž-562/04-2 od 28. prosinca 2005., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pazinu broj P-38/01-50 od 10. lipnja 2003., u sjednici održanoj 21. srpnja 2009.,

r i j e š i o j e:

Ukida se presuda Županijskog suda u Puli broj Gž-562/04-2 od 28. prosinca 2005. i presuda Općinskog suda u Pazinu broj P-38/01-50 od 10. lipnja 2003. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila da joj tuženik isplati iznos 587.421,43 kn, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 27. ožujka 1998. pa do isplate i naknadi parnični trošak. U toč. II. izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 86.705,40 kn u roku od 15 dana, dok je s preostalim dijelom parničnog troška od 10.161,60 kn zahtjev odbijen.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavila tužiteljica, pozivajući se na revizijske razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je da se revizija prihvati i ukinu nižestupanjske presude, te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži i trošak revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

Ovaj je revizijski sud ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje ZPP) u onom dijelu u kojem se revizijom pobija i u okviru određeno navedenih revizijskih razloga.

Ispitujući na takav način pobijanu presudu nalazi se da je u njenom donošenju počinjena bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer nisu navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su navedeni u međusobnom su proturječju, pa posljedično tome nije moguće ispitati niti pravilnost primjene materijalnog prava.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati utuženi iznos koji predstavlja svotu obeštećenja za izgorjeli peradarnik u njezinom vlasništvu, a koju je osigurninu, po tvrdnjama tužiteljice, nepripadno ostvario od osiguravatelja tuženik. Prema tome bi proizlazilo da je zahtjev za isplatu postavljen na temelju odredbe čl. 210. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96 – dalje ZOO).

Sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev smatrajući ga neosnovanim. Smatra da je tužiteljica aktivno legitimirana u ovom postupku, jer je u vrijeme štetnog događaja: 5. veljače 1998. kada se osigurani slučaj dogodio (izgorio peradarnik), ona bila vlasnica hale i opreme, s time da je s tuženikom imala zaključen Ugovor o kreditiranju i poslovnoj suradnji od … (list 6 spisa), na temelju čega da je bila njegov kooperant. Međutim, sud prvog stupnja smatra da tužiteljica nema pravo na zatraženu isplatu obeštećenja iako je njezina imovina bila osigurana, jer da je polica po kojoj je trebalo ostvariti osiguranje bila vinkulirana u korist tuženika. Stoga, smatra da je tuženik bio ovlašten tražiti i primiti navedenu osigurninu. K tome kao razloge navodi da je suprug tužiteljice D. R., sklapajući ugovor s tuženikom ..., tj. nakon štetnog događaja, uredio međusobne odnose s tuženikom u svoje ime ali i u ime tužiteljice i po pitanju prijeporne osigurnine i njezinog reinvestiranja u obnovu peradarnika, pa i to smatra razlogom prava tuženika da primljenu osigurninu zadrži.

Sud drugog stupnja, odbijajući žalbu tužiteljice, potvrđuje prvostupanjsku presudu. Smatra da tužiteljica nema pravo tražiti isplaćeni iznos osigurnine tuženiku, jer da je tuženik ugovaratelj osiguranja i korisnik osiguranja. K tome da je tužiteljica imala pravo po zaključenom ugovoru na punu i nesmetanu uporabu peradarnika, ali da je tuženik bio u obvezi održavati peradarnik u ispravnom stanju, a to znači i popraviti ga nakon požara, što da je i učinio reinvestiranjem dobivenog novca nakon požara, po dogovoru sa suprugom tužiteljice s kojim je sklopio ugovor, jer je suprug tužiteljice i prije požara zapravo bio stvarni nositelj istog pravnog odnosa kooperacije. Smatra nadalje taj sud da, iako je ugovor o osiguranju bio zaključen u korist i za račun tužiteljice, da je dobiveni novac tuženik reinvestirao u peradarnik zbog čega tužiteljica nema pravo na povrat novca od tuženika.

Ne mogu se za sada prihvatiti takvi razlozi i pravni zaključci sudova.

U ovom postupku nisu navedeni jasni razlozi koja je osoba bila ovlaštena prijaviti štetu, na temelju koje police osiguranja, te tko je bio ovlašten primiti osigurninu nakon nastupa osiguranog slučaja.

Prema odredbi čl. 897. ZOO i odredbe čl. 1. Općih uvjeta za osiguranje imovine Croatia osiguranja, svaka osoba koja ima pravni interes za zaštitu neke imovine može zaključiti ugovor o osiguranju. Ona time postaje ugovaratelj osiguranja. No, samim time ona ne mora imati pravo na isplatu osigurnine ako ona nije ujedno i osiguranik (ili korisnik osiguranja), jer prema sporazumu ugovaratelja, polica može glasiti na određenu osobu, po naredbi ili na donosioca (čl. 902. st. 6. ZOO).

Ako je ugovor o osiguranju ugovaratelj osiguranja sa osigurateljem zaključio za tuđi račun (odredba čl. 905. ZOO), on nema pravo vršiti prava iz osiguranja čak i kada drži policu, jer mu za to treba pristanak treće osobe čiji je interes osiguran. Stoga, osnovom takvog ugovora, ugovaratelj osiguranja nema pravo na isplatu osigurnine.

Kada sud prvog stupnja u svojim razlozima navodi da je tuženik imao pravo naplate i zadržavanja osigurnine, jer da je polica osiguranja bila vinkulirana u njegovu korist, time zapravo smatra da je tužiteljica bila ugovaratelj osiguranja, ali da je osiguranje bilo ugovoreno za račun tuženika. Upravo takva situacija bi upućivala na osiguranje iz čl. 905. ZOO. Međutim, iz polica priloženih spisu, a o kojima raspravlja sud prvog stupnja (list 25, 101,117), proizlazi da je ugovaratelj osiguranja tuženik, dok u drugim policama osiguranja koje se nalaze priložene u spisu i u kojima je tužiteljica navedena kao ugovaratelj osiguranja (i/ili njezin suprug – list 238, 239, 241, 243, 247, 248 spisa) sud nije ni raspravljao. Osim toga, na policama o kojima je sud raspravljao nema oznake da su vinkulirane u nečiju korist. Nižestupanjski sudovi u svojim razlozima sugeriraju i na mogući dogovor stranaka u pravcu tuženikovog prava zadržavanja prijepornog obeštećenja, ali nije vidljivo iz kojih to utvrđenja proizlazi, a pogotovo ne u pravcu da bi u tom dogovoru sudjelovala tužiteljica.

Naime, drugostupanjski sud je u svojim razlozima zapravo proturječan, ali je proturječan i s razlozima prvostupanjskog suda iako tu presudu potvrđuje. Jer ako taj sud polazi od toga da je tuženik ostvario osiguranje kao ugovaratelj zaključenog osiguranja za korist tužiteljice (čl. 905. ZOO), tada tuženik nema pravo zadržati osigurninu. Je li postojao dogovor s tužiteljicom o popravku peradarnika nakon požara, iz tako navodno nepripadno dobivene osigurnine, sud drugog stupnja zaključuje bez da, za sada, o tome postoje uporišta u utvrđenjima iz postupka.

Nemogućnost ocjene pravilnosti u primjeni materijalnog prava doprinijela su i proturječja razloga presude glede samih polica osiguranja, po kojima je sva imovina tužiteljice bila osigurana, te nedostatak razloga pobijane presude o odlučnim činjenicama.

Naime, prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženiku isplaćena šteta u iznosu od 613.321,43 kn po polici broj 036667 broj. obr. 172008 (list 106 spisa). Nasuprot tome, u spisu postoji dopis C. (list 147 spisa) prema kojem je isplata izvršena po polici broj … – osnovna polica i prateća obračunska broj ... Podaci iz priloženog spisa C. (list 160 spisa) potvrđuju da bi odšteta, ali samo u iznosu od 313.321,43 kn bila isplaćena po polici broj 036667. O tome nema razloga u drugostupanjskoj presudi. Potrebno je zato prvenstveno razjasniti kakav je odnos navedenih polica, odnosno ugovora o osiguranju, ali i odnos ovih ugovora o osiguranju s ugovorom o osiguranju prema polici broj …, u kojoj je tužiteljica navedena kao osiguranik kooperant. Ovo pogotovo što bi iz prvostupanjskih utvrđenja proizlazilo da tužiteljica, nakon što je tuženik ostvario navedeno obeštećenje, nije niti mogla više osnovom police broj … zatražiti isplatu.

Potrebno je zato utvrditi koji su iznosi i po kojim policama isplaćeni tuženiku, te međusobni odnos tih ugovora o osiguranju po kojima je obeštećenje isplaćeno, sa drugim ugovorima o osiguranju (policama) po kojima je imovina tužiteljice bila osigurana u vrijeme štetnog događaja. Potrebno je utvrditi i tko je plaćao premiju osiguranja za navedene ugovore o osiguranju po kojima je tuženik ostvario obeštećenje.

Potrebno je raspraviti o kakvoj se vrsti osiguranja radilo, te koja je osoba bila osiguranik ili osoba u čiju je korist odgovarajući ugovaratelj osiguranja sa osigurateljem zaključio ugovor o osiguranju prijepora, prije nastupa štetnog događaja. Svakako je potrebno utvrditi i je li između tužiteljice i tuženika postojao kakav dogovor po pitanju ostvarenja obeštećenja i po kojoj polici osiguranja, te dogovor u svezi raspolaganja sa sredstvima dobivenim od osiguranja. Da je postojao neki dogovor mogao bi upućivati podatak u spisu da je tuženik iz sredstava obeštećenja isplatio tužiteljici, na njezin zahtjev, odgovarajući novčani iznos za čišćenje terena nakon požara (list 17 spisa). Nadalje je potrebno utvrditi da li je u takvom dogovoru, po pitanju ostvarenja i raspolaganja sa sredstvima dobivenim od osiguranja, sudjelovao i suprug tužiteljice, te temeljem kojeg pravnog odnosa ili čijeg ovlaštenja.

Iz navedenih je razloga zato valjalo prihvatiti reviziju tužiteljice i nižestupanjske presude ukinuti, te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, pozivom na odredbu čl. 394. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu, 21. srpnja 2009.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.