I Kž-708/2000-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-708/00-7

U I M E R E P U B L I K E H RVATSKE

PRESUDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice, Vesne Vrbetić, Katice Jelić i Josipa Budinskog, kao članova vijeća i višeg savjetnika Ahmeda Kapetanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. A. K., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 15. rujna 2000. godine broj K-164/00, u sjednici održanoj 28. studenog 2000. godine, u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dragana Novosela, te branitelja optuženika D. G., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o j e :

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se u odluci o kazni presuda suda prvog stupnja, te se opt. A.K. za kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ za koje je tom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 173. st. 2. KZ, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, u koju mu se na temelju čl. 63. st. 1. KZ, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 8. lipnja 2000. godine, pa nadalje.

II. Žalba opt. A.K. odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Zagrebu, presudom od 15. rujna 2000. godine broj K-164/00 proglasio je krivim opt. A.K. zbog kaznenog djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ i na temelju istog zakonskog propisa uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. toč. b. KZ osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, u koju mu je na temelju čl. 63. st. 1. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 8. lipnja 2000. godine, pa nadalje.

Na temelju čl. 80. st. 1. i 3. u svezi čl. 173. st. 7. KZ optuženiku je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta, kao u izreci pobijane presude.

Na temelju čl. 79. st. 1. i 2. KZ optuženiku je izrečena sigurnosna mjera protjerivanja stranca iz zemlje u trajanju od tri godine, računajući od pravomoćnosti presude.

Na temelju čl. 122. st. 1. ZKP optuženik je oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog djela iz čl. 119. st. 1. i 2. toč. 1.-6. ZKP, te isti padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

Optuženik se žali po branitelju D.G., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenim sankcijama, te predlaže da se pobijana presuda ukine ili preinači u odluci o kaznenim sankcijama i optuženiku izrekne uvjetna osuda, bez sigurnosne mjere iz čl. 79. KZ.

Po istom branitelju optuženik je podnio i odgovor na žalbu državnog odvjetnika u kojoj predlaže da se ista odbije kao neosnovana.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, u pismenom podnesku od 8. studenog 2000. godine broj DOKŽ-1569/00 predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske, te branitelja optuženika D.G., odvjetnika iz Z., dok nazočnost optuženika koji je u pritvoru i ima branitelja nije osigurana, jer vijeće i predsjednik vijeća nisu smatrali da bi bila svrhovita.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženik navodi da je sud prvog stupnja, korigirajući činjenični opis, prekoračio optužbu, čime ukazuje na povredu iz čl. 367. st. 1. toč. 9. ZKP, u čemu međutim, nije u pravu budući je sud prvog stupnja nebitno korigirao činjenični opis, prihvaćajući djelomično obranu optuženika da je dio droge bio i za njegovu osobnu uporabu.

U djelomičnom prihvaćanju obrane optuženika žalitelj nalazi i daljnju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, navodeći da su razlozi pobijane presude proturječni sami sebi iako je sud prvog stupnja bio jasan i izričit u navodu da prihvaća obranu optuženika samo u dijelu u kojem navodi da je dio droge bio i za njegovu osobnu uporabu.

Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP (u žalbi se pogrešno navodi čl. 368. st. 3. ZKP) nalazi u navodu da sud prvog stupnja nije potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice na kojima temelji svoju odluku, što je ustvari žalbeni osnov pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

S obzirom na navedeno nije ostvaren žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Nije osnovana žalba optuženika niti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

U tom dijelu žalba apostrofira da droga, koju je optuženik posjedovao za vlastite potrebe, nije bila sakrivena, da oduzeta vaga, na kojoj nisu pronađeni tragovi droge oduzete od optuženika, nije razgledana na glavnoj raspravi, radi utvrđenja da nije bila precizna, kao i radi eventualnog prepoznavanja stanodavca, kao vage ranijih podstanara. Ukazuje na svjedoka E.M. kojeg sud nije saslušao, a koji bi trebao potvrditi obranu optuženika, iako je po stavu žalbe interesantno da se isti svjedok pojavljuje kao svjedok i u drugom kaznenom predmetu, protiv drugog okrivljenika. Smatra da je trebalo provesti i neuropsihijatrijsko vještačenje optuženika radi utvrđenja njegovih dnevnih potreba droge.

Protivno navodima iz žalbe optuženika, sud prvog stupnja je analizom optuženikove obrane i valjanom ocjenom svih provedenih dokaza ispravno zaključio, koji zaključak prihvaća i ovaj sud, kao sud drugog stupnja, da je optuženik nabavio drogu u svrhu njene prodaje. Takav zaključak opravdano temelji na količini pronađene droge koja i po optuženikovom priznanju premašuje njegove potrebe, a dano obrazloženje za posjedovanje veće količine, opravdano sud prvog stupnja nije prihvatio. Naime, prema vlastitom navodu optuženik je odlazio na "partyje" više puta tjedno pa očigledno već ranije izrečena sigurnosna mjera protjerivanja stranca iz zemlje nije bila razlog držanja veće količine droge u stanu, kako to pokušava obrazložiti optuženik u obrani. U prilog takvom zaključku ide i činjenica da je drogu prepakirao u manje paketiće, što također priznaje, uz neživotno i neprihvatljivo obrazloženje da se ranija ambalaža raspala.

Posjedovanje digitalne vage na kojoj su pronađeni tragovi droge, istina ne i ove oduzete od optuženika prilikom pretrage stana, samo govori u prilog da se optuženik bavi preprodajom droge i da ona nije samo za njegove potrebe. Saslušani svjedok R.Č., stanodavac optuženika je bio izričit da vaga u tom stanu nije ostala od ranijih stanara, obitelji s petero djece.

S obzirom na navedeno, opravdano sud prvog stupnja nije prihvatio provođenje daljnjih dokaza na kojima se ustrajava i u žalbi budući ne bi promijenili ovako utvrđeno činjenično stanje.

Stoga činjenično stanje nije pogrešno ni nepotpuno utvrđeno.

Zbog odluke o kazni žali se državni odvjetnik nalazeći da nema valjanih razloga za primjenu instituta ublažavanja kazne, a uz sve utvrđene, a nedovoljno cijenjene otegotne okolnosti.

Optuženik izrečenu kaznu smatra prestrogom s obzirom na mladost optuženika, raniju neosuđivanost, te njegovu čvrstu odluku da prestane s konzumiranjem droge.

Upravo sve istaknute okolnosti sud prvog stupnja je cijenio prilikom odmjeravanja kazne, utvrđujući kao olakotno da je ranije optuženik neosuđivan, da je odrastao u nepovoljnim prilikama, kako u vezi rata tako i zbog ranog gubitka oca, njegovo djelomično priznanje, te mladost.

Međutim, u pravu je državni odvjetnik kada smatra da s obzirom na sve otegotne okolnosti, utvrđene po sudu prvog stupnja, nema valjanih razloga za primjenu instituta ublažavanja kazne. Upravo činjenica da je počinio kazneno djelo povećane društvene opasnosti, koje u visokom stupnju ugrožava zaštićeno dobro, da se radi o kaznenom djelu koje je u porastu, da ovo nije prvi puta da dolazi u doticaj s drogom, opravdavaju izricanje kazne kao u izreci ove presude, bez primjene zakonskih odredbi o ublažavanju kazne, koja će po mišljenju ovog suda ostvariti svrhu kažnjavanja.

Stoga je žalba državnog odvjetnika prihvaćena, a iz istih razloga je žalba optuženika u tom dijelu odbijena kao neosnovana.

Optuženik se žali i zbog odluke o sigurnosnoj mjeri, smatrajući vrijeme na koje je izrečena predugim s obzirom da počinjeno kazneno djelo nije takve opasnosti za Republiku Hrvatsku da zahtijeva protjerivanje u tom vremenskom trajanju.

Za razliku od žalitelja, ne može se prihvatiti da djelo nije opasno, kada se dovode u opasnost zdravlje i životi upravo mlade populacije, a s obzirom da je optuženiku kao državljaninu Republike BiH već ranije izrečena sigurnosna mjera izgona po prekršajnom sudu, zbog droge, koja nije izvršena, već je optuženik ostao i nadalje u Republici Hrvatskoj vršeći ovo kazneno djelo, opravdano sud prvog stupnja zaključuje da postoji opasnost da će i dalje na teritoriju Republike Hrvatske činiti ovakva i slična kaznena djela. Stoga je izrečena sigurnosna mjera pravilna i zakonita i po mišljenju ovog suda vrijeme trajanja te mjere je neophodno potrebno radi otklanjanja te opasnosti.

Stoga je neosnovana žalba optuženika i u tom dijelu.

Iz navedenih razloga, na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 28. studenog 2000. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ahmed Kapetanović, v.r.

Milan Gudelj, v.r.